U Beogradu je gostovao teatar Narodnosti iz Skopja, a izveli su predstavu na albanskom jeziku, po tekstu General mrtve vojske, albanskog pisca Ismaila Kadarea. Bilo je to po prvi put nakon 30 godina da se ovaj jezik čuje na beogradskoj sceni. Reditelj predstave bio je Dino Mustafić.
Mustafić: Gostovanje Albanske drame iz Skopja, nakon punih 30 godina, nakon 1979. godine na Samitu mladih Balkana, je čini mi se zaista izvrstan kontekst. Ovaj prvi samit mladih, kao jedne generacije novog optimizma na Balkanu, je upravo otvorio jedan prostor dijaloga, razgovora, sučeljavanja sa onim što je opterećenje bliske, pa i daleke prošlosti, sa svim onim talozima gorkih iskustava koje su im u nasljeđe na žalost ostavili njihovi očevi i djedovi.
Upravo roman Ismaila Kadarea, General mrtve vojske, kojim sam se bavio i čiju smo premijeru imali u septembru u Skopju, u Albanskoj drami, je reper modernosti u literaturi XX vijeka, kada je u pitanju balkanski prostor. Izvedbom u Beogradu je dostigao svoj puni smisao. Taj grandiozni roman je u svojoj biti jedan duboko antiratni roman, koji govori o tome koliko su predrasude i stereotipi saveznici ratu, mržnjama, podjelama. Mi smo napravili predstavu u koju smo uronili ovo romaneskno tkivo u sadašnje vrijeme, osuvremenili ga, igrali iz sopstvenog iskustva jer je ansambl Albanske drame generacijski bio od veterana, do mladih ljudi, koji su upravo na tom gostovanju u Beogradu i prvi put prešli granicu sa Srbijom i prvi puta gostovali u Beogradu.
Za mene je ta predstava, kao i biti svjedokom te izvedbe, bila jedno veliko ushićenje. Publika, koja je bila u sali, je bila publika mladih ljudi, upravo regionalna publika, gosti tog samita. Oni su toplo i lijepo, sa pažnjom, ispratili predstavu. Čini mi se da su potpuno razumjeli ono što smo mi željeli sa tom predstavom postići. Bila je to jedna emotivna veče, u kojoj, nadam se, da su izgrađeni neki novi mostovi koji su bili porušeni na Balkanu, gdje kultura još jednom išla ispred sviju.
Mustafić: Vjerujem u to jer sam čovjek koji se bavi kulturom i umjetnošću, a kultura je jedan prostor slobode, prostor dijaloga. Vjerujem da upravo umjetnost treba da promovira jednu kulturu, koja je nama, na ovim prostorima, nužna. To je kultura emancipacije, transformacije društva, kultura govorenja istine u oči, kultura koja nas suočava na civiliziran način sa onim što je bila naša bliska prošlost, ali nas ne opterećuje. Upravo nam to suočavanje otvara perspektivu budućnosti.
Uvijek sam doživljavao vrlo snažan balkanski identitet. Južnoslovenski kulturni prostor, koji je razoren i bio devastiran nakon ratova devedesetih u ex Jugoslaviji, je dobrim dijelom bio i rat protiv takvog južnoslovenskog kulturnog modela, u kojem postoje jezici koji se jako dobro razumiju, kojima nisu potrebni prevodioci, ali postoje i jezici koje smo nekada imali u zajedničkoj domovini, a koje nismo učili u školama, poput slovenačkog, makedonskog i albanskog. Mislim da smo trebali.
Duboko vjerujem da će kultura na ovim prostorima biti jedan integrirajući faktor za te mlade ljude. Sve političke intencije, svih država u regionu, idu ka ulasku u jednu složenu evropsku familiju, u kojoj se kulturni identitet afirmira u svoj svojoj različitosti, ali se vrlo jasno, u vrijednosnoj skali, to baštini kao jedno univerzalno dobro svih građana Evrope.
Mustafić: Festival je od svoje rekonstrukcije 1997. godine bukvalno bila prva kulturna institucija koja je povezala pokidane regionalne veze. Na MESS-u su se dogodila prva gostovanja susjednih teatara nakon rata. Ta gostovanja u okviru festivala su bila prije uspostave zvaničnih diplomatskih odnosa, prije onoga što se zvalo otopljavanje bilateralnih veza.
Mislim i vjerujem da po svojoj prirodi i po svom biću, po svojoj filozofiji, kultura i umjetnost imaju zadaću, jednu misiju da šire i jedan duh plemenitosti, koji je očito potreban našim narodima na Balkanu, izmučenim nakon svega onoga što nam se dogodilo.
Mustafić: Ne postoji.
Mustafić: Ti koji su govorili - tamo nikada više - sada idu i gostuju i razgovaraju sa kolegama. Taj isključivi stav je često bio izvršen pod određenim emocijama, ili zbog čistog političkog pragmatizma. Sada, kada je sasvim vidljivo da su potpuno poražene one nacionalističke snage na planu kulture, koje su željele da nas razdvajaju, koje su koristile kulturu kao argument širenja mržnje, sada ti isti bez problema idu u te zemlje. Vjerovatno računaju na to da žive u sredinama u kojima se ima kratko pamćenje, ili u sredinama u kojima se vrlo lako retuširaju biografije i istorije.
Želim govoriti o onim drugim ljudima o onim hrabrim, koji su u najtežim vremenima unutar svojih zajednica imali snage da govore jednim drugim jezikom, jezikom koji je osuđivao bilo kakve podjele, diobe, mržnje i slično, jezikom koji je uvijek bio konstruktivan jezik harmoniziranja tih odnosa. Oni su i najvrjedniji umjetnici u svojim sredinama, oni su ono što su obilježili proteklu dekadu u svojim dostignućima i svojim umjetničkim radovima.
Mislim da se definitivno klima promijenila i da je na toj razini vrlo produktivna. Na žalost, politička klima i politički odnosi, ponovo zahlađuju. Zahlađuje odnosa i između Srbije i Hrvatske, između Bosne i Srbije, zbog velikih neriješenih pitanja i između Bosne i Hrvatske.
Po ko zna koji put to pokazuje da će biti i u narednom periodu vrlo značajno i vrlo bitno širiti ovakve inicijative, imati što više ovakvih gostovanja i da će umjetnici morati reagovati mnogo brže i odgovornije, da bi u budućnosti spriječili gluposti koje su nam napravljene u proteklih 20 godina.
RSE: Tvoje posljednje gostovanje u Beogradu bilo je po svemu iznimno važno, za tebe osobno, ali i za čitav region.
Mustafić: Gostovanje Albanske drame iz Skopja, nakon punih 30 godina, nakon 1979. godine na Samitu mladih Balkana, je čini mi se zaista izvrstan kontekst. Ovaj prvi samit mladih, kao jedne generacije novog optimizma na Balkanu, je upravo otvorio jedan prostor dijaloga, razgovora, sučeljavanja sa onim što je opterećenje bliske, pa i daleke prošlosti, sa svim onim talozima gorkih iskustava koje su im u nasljeđe na žalost ostavili njihovi očevi i djedovi.
Upravo roman Ismaila Kadarea, General mrtve vojske, kojim sam se bavio i čiju smo premijeru imali u septembru u Skopju, u Albanskoj drami, je reper modernosti u literaturi XX vijeka, kada je u pitanju balkanski prostor. Izvedbom u Beogradu je dostigao svoj puni smisao. Taj grandiozni roman je u svojoj biti jedan duboko antiratni roman, koji govori o tome koliko su predrasude i stereotipi saveznici ratu, mržnjama, podjelama. Mi smo napravili predstavu u koju smo uronili ovo romaneskno tkivo u sadašnje vrijeme, osuvremenili ga, igrali iz sopstvenog iskustva jer je ansambl Albanske drame generacijski bio od veterana, do mladih ljudi, koji su upravo na tom gostovanju u Beogradu i prvi put prešli granicu sa Srbijom i prvi puta gostovali u Beogradu.
Za mene je ta predstava, kao i biti svjedokom te izvedbe, bila jedno veliko ushićenje. Publika, koja je bila u sali, je bila publika mladih ljudi, upravo regionalna publika, gosti tog samita. Oni su toplo i lijepo, sa pažnjom, ispratili predstavu. Čini mi se da su potpuno razumjeli ono što smo mi željeli sa tom predstavom postići. Bila je to jedna emotivna veče, u kojoj, nadam se, da su izgrađeni neki novi mostovi koji su bili porušeni na Balkanu, gdje kultura još jednom išla ispred sviju.
RSE: Dino Mustafić već godinama krstari od grada do grada, od ansambla do ansambla, dokazujući kako je saradnja itekako moguća.
Mustafić: Vjerujem u to jer sam čovjek koji se bavi kulturom i umjetnošću, a kultura je jedan prostor slobode, prostor dijaloga. Vjerujem da upravo umjetnost treba da promovira jednu kulturu, koja je nama, na ovim prostorima, nužna. To je kultura emancipacije, transformacije društva, kultura govorenja istine u oči, kultura koja nas suočava na civiliziran način sa onim što je bila naša bliska prošlost, ali nas ne opterećuje. Upravo nam to suočavanje otvara perspektivu budućnosti.
Vjerujem da upravo umjetnost treba da promovira jednu kulturu, koja je nama, na ovim prostorima, nužna. To je kultura emancipacije, transformacije društva, kultura govorenja istine u oči, kultura koja nas suočava na civiliziran način sa onim što je bila naša bliska prošlost, ali nas ne opterećuje.
Uvijek sam doživljavao vrlo snažan balkanski identitet. Južnoslovenski kulturni prostor, koji je razoren i bio devastiran nakon ratova devedesetih u ex Jugoslaviji, je dobrim dijelom bio i rat protiv takvog južnoslovenskog kulturnog modela, u kojem postoje jezici koji se jako dobro razumiju, kojima nisu potrebni prevodioci, ali postoje i jezici koje smo nekada imali u zajedničkoj domovini, a koje nismo učili u školama, poput slovenačkog, makedonskog i albanskog. Mislim da smo trebali.
Duboko vjerujem da će kultura na ovim prostorima biti jedan integrirajući faktor za te mlade ljude. Sve političke intencije, svih država u regionu, idu ka ulasku u jednu složenu evropsku familiju, u kojoj se kulturni identitet afirmira u svoj svojoj različitosti, ali se vrlo jasno, u vrijednosnoj skali, to baštini kao jedno univerzalno dobro svih građana Evrope.
Promijenila se klima
RSE: Festival na čijem si čelu zapravo najbolje svjedoči o tim činjenicama. Neki dan sam iz direkcije MESS-a dobio obavijest kako zajedno sa mladima iz Beogradske inicijative za ljudska prava objavljujete konkurs za dramski tekst.
Mustafić: Festival je od svoje rekonstrukcije 1997. godine bukvalno bila prva kulturna institucija koja je povezala pokidane regionalne veze. Na MESS-u su se dogodila prva gostovanja susjednih teatara nakon rata. Ta gostovanja u okviru festivala su bila prije uspostave zvaničnih diplomatskih odnosa, prije onoga što se zvalo otopljavanje bilateralnih veza.
Mislim i vjerujem da po svojoj prirodi i po svom biću, po svojoj filozofiji, kultura i umjetnost imaju zadaću, jednu misiju da šire i jedan duh plemenitosti, koji je očito potreban našim narodima na Balkanu, izmučenim nakon svega onoga što nam se dogodilo.
RSE: Postoji li država sa prostora bivše Jugoslavije gdje nisu režirao, učestvovao u nekim teatarskim projektima?
Mustafić: Ne postoji.
RSE: Da li se konačno otopio onaj nesretni led među kulturnjacima? Kod nas je dosta ljudi reklo - Tamo, nikada više!
Mustafić: Ti koji su govorili - tamo nikada više - sada idu i gostuju i razgovaraju sa kolegama. Taj isključivi stav je često bio izvršen pod određenim emocijama, ili zbog čistog političkog pragmatizma. Sada, kada je sasvim vidljivo da su potpuno poražene one nacionalističke snage na planu kulture, koje su željele da nas razdvajaju, koje su koristile kulturu kao argument širenja mržnje, sada ti isti bez problema idu u te zemlje. Vjerovatno računaju na to da žive u sredinama u kojima se ima kratko pamćenje, ili u sredinama u kojima se vrlo lako retuširaju biografije i istorije.
Želim govoriti o onim drugim ljudima o onim hrabrim, koji su u najtežim vremenima unutar svojih zajednica imali snage da govore jednim drugim jezikom, jezikom koji je osuđivao bilo kakve podjele, diobe, mržnje i slično, jezikom koji je uvijek bio konstruktivan jezik harmoniziranja tih odnosa. Oni su i najvrjedniji umjetnici u svojim sredinama, oni su ono što su obilježili proteklu dekadu u svojim dostignućima i svojim umjetničkim radovima.
Mislim da se definitivno klima promijenila i da je na toj razini vrlo produktivna. Na žalost, politička klima i politički odnosi, ponovo zahlađuju. Zahlađuje odnosa i između Srbije i Hrvatske, između Bosne i Srbije, zbog velikih neriješenih pitanja i između Bosne i Hrvatske.
Po ko zna koji put to pokazuje da će biti i u narednom periodu vrlo značajno i vrlo bitno širiti ovakve inicijative, imati što više ovakvih gostovanja i da će umjetnici morati reagovati mnogo brže i odgovornije, da bi u budućnosti spriječili gluposti koje su nam napravljene u proteklih 20 godina.
