Nedavno je promovisan 50. broj časopisa Bosanska vila od kada je obnovljen rad ovog uglednog lista za kulturu i umjetnost, 1994. godine. Prvi broj je štampan prije 125 godina, a saradnici u tom početnom periodu, između ostalih, bili su Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, Jovan Dučić, Musa Ćazim Ćatić, Ivo Andrić, Tin Ujević.
Osim činjenice da se radi o najstarijem ovakvom izdanju u BiH, a može biti i mnogo šire, Bosanska vila će se podičiti time što je jedini list, u federalnom dijelu države, štampan ćirilicom, o čemu za RSE govori glavni i odgovorni urednik Željko Grahovac.
Grahovac: Bosanka vila je u Bosni i Hercegovini, a mislim i na širem regionalnom nivou, jedinstvena po svojoj sudbini. Prvi broj je izašao 16. decembra 1885. godine, da bi u periodu od 29 godina, do I svjetskog rata, postao najugledniji i najkvalitetniji književni časopis u regionu. Koliko je to poznato, ne znam, ali svoje prve književne radove u Bosanskoj vili objavljivali su Ivo Andrić i Miloš Crnjanski. Redovni saradnici su bili Musa Ćazim Ćatić i Avgustin Tin Ujević. Prva pera književne kritike tog vremena, na čelu sa Dimitrijem Mitrinovićem, držala su redakcijsku politiku Bosanske vile od 1907. godine do I svjetskog rata, kada je bila najjači časopis.
Dovoljno o tome svjedoči podatak da je Bosanska vila jedini časopis koji je još u to vrijeme, neposredno uoči I svjetskog rata, bila odlikovana najvišim odlikovanjima ruskog cara i turskog sultana za doprinos kulturnom zbližavanju među narodima ovog prostora.
Grahovac: U tome je suština. To da je Vila bosanska, znači upravo ono što je njena suština, da je otvorena u smislu jednog univerzalizma, jednog kulturno-civilizacijskog globalizma, koji polazi od temeljnog stava da je svaka vrsta izvornosti, u oblasti duha i kulture, zapravo impuls ka univerzalnom. Ako je nešto zaista izvorno, originalno i karakteristično, onda ono podrazumijeva tu bitnu vezu, taj bitni spoj sa univerzalnim, posebno kada je riječ o vrijednostima, o vrijednosnom sistemu, što najbolje pokazuje sastav članova redakcije i njenih redovnih saradnika. Malo koji časopis iz tog doba se može podičiti da je imao najkvalitetnije autore iz sve tri nacije, koje sačinjavaju temelj BiH. Zato je bila i ostala Bosanska vila. Ono što jeste čudesno, nakon skoro 80 godina, u najcrnje doba blokade u Sarajevu, koje je po mnogo čemu bilo bolno srce Evrope u to vrijeme, 1994. godine, Vila ponovo niče kao Feniks iz pepela. Mi sada obilježavamo 50. jubilarni broj te nove serije Bosanske vile, koja je, u vrijeme kada je to bilo najpotrebnije, ponovo uskrsla.
Trag u vremenu
Grahovac: Mislim da je država onaj okvir koji nas određuje nacionalno, pogotovo ako je riječ o nekom istorijskom entitetu, koji ima bogatu baštinu i tradiciju, i u državno-pravnom i u kulturnom smislu, koji ima svoju specifikum. Lično stojim na stanovištu da danas nacija može biti samo Bosanac u Bosni. Kakav je sistem vrijednosti i kako su stvari postavljene danas, kada bi neko htio da se izjasni nacionalno, kao Bosanac, teško da bi to mogao. Traži se da se etničko porijeklo ili konfesionalna pripadnost u specifičnoj mješavini turbulentnih odnosa između to troje izvuče kao nekakav nacionalni identitet. Za mene je to Bosna, ali to se vidi i iz imena Vile, iz njenog programa i njenog redakcijskog koncepta.
Grahovac: Naravno. Mi smo se trudili da u periodu od 16 godina, koliko izlazi nova serija, uopšte ne bude sporna ta vrsta orijentacije. Bosanska vila se u našoj široj kulturnoj javnosti prepoznaje i identificira po jednoj neobičnosti, a to da je to jedini časopis koji uspijeva redovno izlaziti u Federaciji Bosne i Hercegovine na ćirilici. Ovaj jubilarni broj smo s pažnjom koncipirali, zahvaljujući i potpori našeg osnivača Prosvjete, kao i opštine Stari grad. Uspjeli smo napraviti jedan reprezentativan izbor. Naši autori su ugledni akademici, univerzitetski profesori i doktori.
Grahovac: Mislim da u tom smislu dijelimo sudbinu svih drugih časopisa, kao što su Novi izraz ili Odjek. Vrlo je teško vrijeme za časopise ovog profila.
Grahovac: Bez obzira na teškoće, mi smo u obavezi, kao sudionici kulturnog života, da damo sve od sebe, onoliko koliko moramo dati od sebe da ostavimo nekog traga ovdje, u ovom vremenu. Najvažnije je da promovišemo one suštinske istine, da je zatvaranje u torove i u granice pogibeljno i da će se to kad-tad u vremenu odraziti i na ljude koji takve strategije provode. Naša patnja i slatka muka i naše veliko zadovoljstvo je to što smo u prilici dobiti pet saradnika iz Srbije, dva saradnika iz Slovenije i Hrvatske, dobiti ekskluzivno priloge od naših ljudi koji žive u svijetu, od kojih nije baš tako lako dobiti tekstove, kao što je naš povremeni suradnik Dževad Karahasan, naš prijatelj koji cijeni i poštuje Vilu i čije tekstove često objavljujemo. Cilj nam je otvorenost i mi želimo pružiti mogućnost da se u drugim sredinama predstavi ono što je autentična, izvorna književna i kulturno-umjetnička vrijednost kod nas i dakako preuzeti od tih autentičnih vrijednosti ono što je za nas važno i što je za nas također bitno i podsticajno iz drugih sredina. Boljeg, prihvatljivijeg i zgodnijeg načina, čini mi se nema, kada je riječ o književnosti, nego to raditi preko časopisa ove vrste.
Osim činjenice da se radi o najstarijem ovakvom izdanju u BiH, a može biti i mnogo šire, Bosanska vila će se podičiti time što je jedini list, u federalnom dijelu države, štampan ćirilicom, o čemu za RSE govori glavni i odgovorni urednik Željko Grahovac.
RSE: Šta je to Bosanska vila? Postoji veliki broj intelektualaca kod nas koji nikada nisu čuli da Vila postoji.
Grahovac: Bosanka vila je u Bosni i Hercegovini, a mislim i na širem regionalnom nivou, jedinstvena po svojoj sudbini. Prvi broj je izašao 16. decembra 1885. godine, da bi u periodu od 29 godina, do I svjetskog rata, postao najugledniji i najkvalitetniji književni časopis u regionu. Koliko je to poznato, ne znam, ali svoje prve književne radove u Bosanskoj vili objavljivali su Ivo Andrić i Miloš Crnjanski. Redovni saradnici su bili Musa Ćazim Ćatić i Avgustin Tin Ujević. Prva pera književne kritike tog vremena, na čelu sa Dimitrijem Mitrinovićem, držala su redakcijsku politiku Bosanske vile od 1907. godine do I svjetskog rata, kada je bila najjači časopis.
Dovoljno o tome svjedoči podatak da je Bosanska vila jedini časopis koji je još u to vrijeme, neposredno uoči I svjetskog rata, bila odlikovana najvišim odlikovanjima ruskog cara i turskog sultana za doprinos kulturnom zbližavanju među narodima ovog prostora.
RSE: Šta u vrijeme zadnjih godina XIX vijeka, u vrijeme buđenja nacionalnih romantizama, vrijeme definisanja nacionalnih identiteta, znači činjenica da je Vila bosanska, a ne srpska?
Lično stojim na stanovištu da danas nacija može biti samo Bosanac u Bosni. Kakav je sistem vrijednosti i kako su stvari postavljene danas, kada bi neko htio da se izjasni nacionalno, kao Bosanac, teško da bi to mogao.
Grahovac: U tome je suština. To da je Vila bosanska, znači upravo ono što je njena suština, da je otvorena u smislu jednog univerzalizma, jednog kulturno-civilizacijskog globalizma, koji polazi od temeljnog stava da je svaka vrsta izvornosti, u oblasti duha i kulture, zapravo impuls ka univerzalnom. Ako je nešto zaista izvorno, originalno i karakteristično, onda ono podrazumijeva tu bitnu vezu, taj bitni spoj sa univerzalnim, posebno kada je riječ o vrijednostima, o vrijednosnom sistemu, što najbolje pokazuje sastav članova redakcije i njenih redovnih saradnika. Malo koji časopis iz tog doba se može podičiti da je imao najkvalitetnije autore iz sve tri nacije, koje sačinjavaju temelj BiH. Zato je bila i ostala Bosanska vila. Ono što jeste čudesno, nakon skoro 80 godina, u najcrnje doba blokade u Sarajevu, koje je po mnogo čemu bilo bolno srce Evrope u to vrijeme, 1994. godine, Vila ponovo niče kao Feniks iz pepela. Mi sada obilježavamo 50. jubilarni broj te nove serije Bosanske vile, koja je, u vrijeme kada je to bilo najpotrebnije, ponovo uskrsla.
Trag u vremenu
RSE: Radi se otprilike o sličnom kategorijalnom sistemu društvenih okolnosti? Da li se može u tom kontekstu pričati o nečemu što se zove bosansko-srpski identitet, ne pokušavajući time odvajati taj dio identiteta od ukupnosti srpskog identiteta, nego to posmatrati kao specifičnost jedne sredine?
Grahovac: Mislim da je država onaj okvir koji nas određuje nacionalno, pogotovo ako je riječ o nekom istorijskom entitetu, koji ima bogatu baštinu i tradiciju, i u državno-pravnom i u kulturnom smislu, koji ima svoju specifikum. Lično stojim na stanovištu da danas nacija može biti samo Bosanac u Bosni. Kakav je sistem vrijednosti i kako su stvari postavljene danas, kada bi neko htio da se izjasni nacionalno, kao Bosanac, teško da bi to mogao. Traži se da se etničko porijeklo ili konfesionalna pripadnost u specifičnoj mješavini turbulentnih odnosa između to troje izvuče kao nekakav nacionalni identitet. Za mene je to Bosna, ali to se vidi i iz imena Vile, iz njenog programa i njenog redakcijskog koncepta.
RSE: Nedavno ste izdali 50 broj obnovljene Vile. Da li se na njegovom primjeru mogu pokazati ukupna uređivačka opredijeljena?
Grahovac: Naravno. Mi smo se trudili da u periodu od 16 godina, koliko izlazi nova serija, uopšte ne bude sporna ta vrsta orijentacije. Bosanska vila se u našoj široj kulturnoj javnosti prepoznaje i identificira po jednoj neobičnosti, a to da je to jedini časopis koji uspijeva redovno izlaziti u Federaciji Bosne i Hercegovine na ćirilici. Ovaj jubilarni broj smo s pažnjom koncipirali, zahvaljujući i potpori našeg osnivača Prosvjete, kao i opštine Stari grad. Uspjeli smo napraviti jedan reprezentativan izbor. Naši autori su ugledni akademici, univerzitetski profesori i doktori.
RSE: Bosanska vila je ubjedljivo najstariji časopis koji izlazi ovdje i jedini koji se štampa na ćirilici u Federaciji. To su kulturološke činjenice koje bi zaista trebalo da plijene pažnju onoga što se zove šira društvena zajednica.
Grahovac: Mislim da u tom smislu dijelimo sudbinu svih drugih časopisa, kao što su Novi izraz ili Odjek. Vrlo je teško vrijeme za časopise ovog profila.
RSE: Nadamo se da će jednom i u naše vlasti doći ljudi koji su sposobni, barem prepoznavati, ako ne nešto i uraditi za časopise ovog tipa?
Najvažnije je da promovišemo one suštinske istine, da je zatvaranje u torove i u granice pogibeljno.
