Bh. medijske kuće je izgledala zadesila kletva - "Dabogda se o sebi zabavili". Pored brojnih problema, koje moraju prevazići ovdašnji elektronski mediji, preciznije javni servisi i neke velike komercijalne stanice, upustile su se u bespoštedni rat na reklamnom tržištu.
Jedni druge optužuju za nelojalnu konkurenciju, pa i za korupciju, ali izgleda da je malo ko u tom kolopletu ostao čistih ruku. Uglavnom, kako bi se sredilo stanje na marketinškom tržištu, formirano je Udruženje medijske industrije, koje i samo nailazi na otpore.
O svemu ovome smo razgovarali sa članom uprave Udruženja, Adnanom Osmanagićem, inače direktorom uticajnog radija Stari grad.
Osmanagić: Mislim da ne možemo, mislim da je to jedna virtualna brojka i da nema baš puno veze sa stvarnošću.
Osmanagić: Nemam tačne podatke, ali mislim da je udio javnog servisa u tom kolaču enormno veliki.
Osmanagić: Svugdje su javni servisi poprilično zastupljeni. Kada kažemo javni servisi, uglavnom mislimo na televiziju. Televizija, kao najveći igrač na medijskom tržištu, svakako da svugdje u svijetu uzima najveći dio kolača. U Hrvatskoj je značajan udio HRT-a u tom kolaču. Slična situacija je i u Srbiji, mada mislim da nigdje ni blizu, u procentualnom smislu, tako loše ne stoje komercijalne televizije, kao kod nas.
Osmanagić: Mislim da je to veliki problem, mada mislim da to i nije najveći problem komercijalnih medija. Nisam za ograničavanje prostora javnim emiterima. Mislim da je neuporedivo veći problem neka stvarna cijena, koja je zaista ispod svakog minimuma. Smatram da je velika odgovornost i na javnim servisima.
Osmanagić: Mislim da je to blizu istini i ne mislim da su oni jedini koji to rade.
Anomalija na medijskom tržištu
Osmanagić: Ne bih baš to okarakterisao kao krčenje javnog dobra. To je jedna anomalija u ponašanju na medijskom tržištu. Imate priču od javnih servisa da je to odgovor na damping, koje su uspostavile neke komercijalne televizije i da na taj način pokušavaju da se odbrane. S druge strane, imate optužbe da je damping, koji je prisutan i na drugoj strani, odgovor i jedino rješenje komercijalni medijima. Mislim da je istina negdje u sredini i da ne postoji dovoljna kritična masa ljudi koji se bave i koji su u tom poslu i koji nisu shvatili jedinu istinu, a to je da zajedno na tržištu mogu svi zaštiti svoje interese.
Ovdje je borba ko će biti najjači na tržištu. Nemate ništa od toga ako ste, kao, najjači, ali ne možete preživjeti od tog tržišta. Ako je to tržište kakvo jeste u BiH, ništa vam ne znači dobra pozicija, ako vaš udio vama nije dovoljan da finansirate svoje osnovne obaveze. To je danas istina i realnost na medijskom tržištu u BiH.
Osmanagić: Mislim da je to malo pojednostavljeno gledano. Laički gledano, agencijama je svejedno gdje će dati novac.
Osmanagić: Žao mi je što je došlo do toga. Za mene je to jako mučna situacija. Član sam i Upravnog odbora Udruženja medijske industrije od samog početka i znam kako je sve to nastalo, znam koja je bila osnovna ideja. Na žalost, znam i motive mnogih strana koje na različite načine interpretiraju kompletan problem. Mislim da je problem isforsiran, da on u principu i nema za posljedicu ono iza čega se vrlo često stoji, da je on mogao biti riješen na puno jednostavniji način.
Podržao sam i podržavam zahtjev za revizijom. Mislim da je on potreban i u varijanti kada svi misle da sve dobro funkcioniše. Revizija je nešto što svima nama treba, daje dignitet profesiji i daje potvrdu oglašivačima da ispravno ulažu novac u ovo tržište. Jedini način da ovo tržište raste jeste relevantno istraživanje, a ono traži revizije.
Osmanagić: Udruženje se i osnovalo kako bi zaštitilo i unaprijedilo tržište. Mislim da je to jedan dobar način, bar u pokušaju. Udruženje je moralo biti nosilac aktivnosti oko istraživanja slušanosti i gledanosti televizija i bez toga nema tržišta. Čini mi se da su mnoge kampanje na tragu da se vratimo u srednji vijek, da uopšte ne postoji nikakvo istraživanje. Bojim se da mnogi svoj prostor na tom tržištu i svoj dio kolača, koji bi bio drastično manji da nema istraživanja, pokušavaju tražiti po principu ko je veći galamdžija taj može sam sebi bolje promovirati. Ovdje smo izašli sa problemom i sa zahtjevom da se ponovo pokrene revizija istraživanja. To je trebalo uraditi puno ranije.
Osmanagić: Čini mi se da svi radimo u korist svoje štete. Nikome ovo nije u interesu. Mislim da je ovo pogrešan način da zaštitimo svoje individualne interese. Moramo biti realni i moramo znati da je najveći problem svih istraživanja u svijetu taj da je mali broj zadovoljnih. Uvijek je jedan isključivo zadovoljan, par njih je relativno zadovoljnih i uvijek je masa nezadovoljnih. To ne znači da ne treba poštovati primjedbe, sugestije, čak i sumnje tih koji nisu zadovoljni. Postoji način i postoje mehanizmi i treba ih uzeti kao praksu, a ne kao incident i čekati da se neke stvari nagomilaju, da se nakon pet godina radi revizija. To je trebalo uraditi prije četiri godine, treba je raditi godišnje, pa čak je raditi po zahtjevu bilo koje članice. Svaka članica ima pravo da izrazi sumnju. To je jedan primjeren zahtjev i treba ga ispoštovati. Ja sam protiv dizanja galame, tenzija i nastupa koji niti jednom mediju ne donose ništa dobro.
Jedni druge optužuju za nelojalnu konkurenciju, pa i za korupciju, ali izgleda da je malo ko u tom kolopletu ostao čistih ruku. Uglavnom, kako bi se sredilo stanje na marketinškom tržištu, formirano je Udruženje medijske industrije, koje i samo nailazi na otpore.
O svemu ovome smo razgovarali sa članom uprave Udruženja, Adnanom Osmanagićem, inače direktorom uticajnog radija Stari grad.
RSE: Neke procjene govore kako je u marketinškom kolaču kod nas bezmalo pa 300 miliona maraka. Možemo li tu brojku uzeti kao pouzdanu ili približno pouzdanu?
Osmanagić: Mislim da ne možemo, mislim da je to jedna virtualna brojka i da nema baš puno veze sa stvarnošću.
RSE: Druga procjena govori kako 90 posto tih sredstava prolazi kroz javne servise, a ostalih deset da dijele ostali elektronski i printani mediji. Da li je ta procjena tačna?
Osmanagić: Nemam tačne podatke, ali mislim da je udio javnog servisa u tom kolaču enormno veliki.
RSE: Imate li podatke o regionalnim radiju i TV stanicama?
Osmanagić: Svugdje su javni servisi poprilično zastupljeni. Kada kažemo javni servisi, uglavnom mislimo na televiziju. Televizija, kao najveći igrač na medijskom tržištu, svakako da svugdje u svijetu uzima najveći dio kolača. U Hrvatskoj je značajan udio HRT-a u tom kolaču. Slična situacija je i u Srbiji, mada mislim da nigdje ni blizu, u procentualnom smislu, tako loše ne stoje komercijalne televizije, kao kod nas.
RSE: Zahvaljujući svojim komparativnim prednostima, javni servisi prodaju svoj reklamni prostor skoro za džaba.
Osmanagić: Mislim da je to veliki problem, mada mislim da to i nije najveći problem komercijalnih medija. Nisam za ograničavanje prostora javnim emiterima. Mislim da je neuporedivo veći problem neka stvarna cijena, koja je zaista ispod svakog minimuma. Smatram da je velika odgovornost i na javnim servisima.
RSE: Negdje sam pročitao kako FTV daje više od 80 posto popusta, a BHT1 oko 60 procenata. Da li je uopšte moguće tako poslovati?
Osmanagić: Mislim da je to blizu istini i ne mislim da su oni jedini koji to rade.
Anomalija na medijskom tržištu
RSE: Ko ima pravo tako krčmiti javni TV prostor, javno dobro? Onda se postavlja pitanje treba li uopšte nekom oglašivaču iko drugi osim javnih servisa?
Osmanagić: Ne bih baš to okarakterisao kao krčenje javnog dobra. To je jedna anomalija u ponašanju na medijskom tržištu. Imate priču od javnih servisa da je to odgovor na damping, koje su uspostavile neke komercijalne televizije i da na taj način pokušavaju da se odbrane. S druge strane, imate optužbe da je damping, koji je prisutan i na drugoj strani, odgovor i jedino rješenje komercijalni medijima. Mislim da je istina negdje u sredini i da ne postoji dovoljna kritična masa ljudi koji se bave i koji su u tom poslu i koji nisu shvatili jedinu istinu, a to je da zajedno na tržištu mogu svi zaštiti svoje interese.
Ovdje je borba ko će biti najjači na tržištu. Nemate ništa od toga ako ste, kao, najjači, ali ne možete preživjeti od tog tržišta.
Ovdje je borba ko će biti najjači na tržištu. Nemate ništa od toga ako ste, kao, najjači, ali ne možete preživjeti od tog tržišta. Ako je to tržište kakvo jeste u BiH, ništa vam ne znači dobra pozicija, ako vaš udio vama nije dovoljan da finansirate svoje osnovne obaveze. To je danas istina i realnost na medijskom tržištu u BiH.
RSE: Ali u tu utakmicu se idealno uklapaju dvije-tri marketinške agencije koje kontrolišu tržište i gotovo da imaju monopol.
Osmanagić: Mislim da je to malo pojednostavljeno gledano. Laički gledano, agencijama je svejedno gdje će dati novac.
RSE: U posljednje vrijeme došlo je do male prave pobune, ali ne od strane najugroženijih komercijalnih stanica, nego od manje uspješnog ili manje jeftinog javnog servisa, koji optužuje kako se marketinški prostor stvara prevarom u području mjerenja gledanosti i slušanosti.
Osmanagić: Žao mi je što je došlo do toga. Za mene je to jako mučna situacija. Član sam i Upravnog odbora Udruženja medijske industrije od samog početka i znam kako je sve to nastalo, znam koja je bila osnovna ideja. Na žalost, znam i motive mnogih strana koje na različite načine interpretiraju kompletan problem. Mislim da je problem isforsiran, da on u principu i nema za posljedicu ono iza čega se vrlo često stoji, da je on mogao biti riješen na puno jednostavniji način.
Revizija je nešto što svima nama treba, daje dignitet profesiji i daje potvrdu oglašivačima da ispravno ulažu novac u ovo tržište. Jedini način da ovo tržište raste jeste relevantno istraživanje, a ono traži revizije.
Podržao sam i podržavam zahtjev za revizijom. Mislim da je on potreban i u varijanti kada svi misle da sve dobro funkcioniše. Revizija je nešto što svima nama treba, daje dignitet profesiji i daje potvrdu oglašivačima da ispravno ulažu novac u ovo tržište. Jedini način da ovo tržište raste jeste relevantno istraživanje, a ono traži revizije.
RSE: Udruženje medijske industrije zapravo je jedna nova institucija u našem javnom prostoru. Nju sačinjavaju oglašivači, marketinške agencije i mediji. Šta su naredni, konkretni zadaci, Upravnog odbora cijelog Udruženja?
Osmanagić: Udruženje se i osnovalo kako bi zaštitilo i unaprijedilo tržište. Mislim da je to jedan dobar način, bar u pokušaju. Udruženje je moralo biti nosilac aktivnosti oko istraživanja slušanosti i gledanosti televizija i bez toga nema tržišta. Čini mi se da su mnoge kampanje na tragu da se vratimo u srednji vijek, da uopšte ne postoji nikakvo istraživanje. Bojim se da mnogi svoj prostor na tom tržištu i svoj dio kolača, koji bi bio drastično manji da nema istraživanja, pokušavaju tražiti po principu ko je veći galamdžija taj može sam sebi bolje promovirati. Ovdje smo izašli sa problemom i sa zahtjevom da se ponovo pokrene revizija istraživanja. To je trebalo uraditi puno ranije.
RSE: Nešto što bi trebalo da služi da riješi problem, samo postaje problemom.
Osmanagić: Čini mi se da svi radimo u korist svoje štete. Nikome ovo nije u interesu. Mislim da je ovo pogrešan način da zaštitimo svoje individualne interese. Moramo biti realni i moramo znati da je najveći problem svih istraživanja u svijetu taj da je mali broj zadovoljnih. Uvijek je jedan isključivo zadovoljan, par njih je relativno zadovoljnih i uvijek je masa nezadovoljnih. To ne znači da ne treba poštovati primjedbe, sugestije, čak i sumnje tih koji nisu zadovoljni. Postoji način i postoje mehanizmi i treba ih uzeti kao praksu, a ne kao incident i čekati da se neke stvari nagomilaju, da se nakon pet godina radi revizija. To je trebalo uraditi prije četiri godine, treba je raditi godišnje, pa čak je raditi po zahtjevu bilo koje članice. Svaka članica ima pravo da izrazi sumnju. To je jedan primjeren zahtjev i treba ga ispoštovati. Ja sam protiv dizanja galame, tenzija i nastupa koji niti jednom mediju ne donose ništa dobro.
