Festival mijenja Sarajevo

RSE: Petnaest puta Festival fascinira domaću publiku, nešto kraće ali dovoljno dugo ovu širu, stručnu javnost - i svaki put, unatoč obilju filmova, događaja, poneki ostaje u sjećanju. Šta bi prema tvom stanovištu ove godine trebalo da se posebno izdvoji - film, propratni program, projekat?

Purivatra: Mislim da je prvo važno reći da svih ovih 15 godina, uprkos nekim gotovo nerealnim oklonostima da jedan grad kao Sarajevo, ili država BiH, uspijeva da napravi odnosno festival te veličine, dakle ne samo više regionalni nego i evropski festival. Nas uvijek vuče taj jedan izazov, ljubav prema filmu i uvijek želimo da svako izdanje donese nešto novo. Mislimo da je to jedini pravi pravac i da je to ono što čini ovaj festival drugačijim, većim i svake godine sve priznatijim i izazovnijim i za autore i za producente i za publiku. Ja bih izdvojio nešto što je za nas, ljude koji rade na ovom festivalu, možda najveća investicija koju imamo u ovome trenutku, dugoročna investicija - mi ove godine po drugi put radimo projekat koji se zove Sarajevo - grad filma. To je jedan mali projekat u kojem ohrabrujemo i pomažemo mlade autore iz regiona, dakle iz ovih dvanaestak zemalja oko BiH, da zajedno snimaju kratke igrane filmove i da na taj način ulaze u svijet filma. To su naši mladi studenti ili završeni diplomci koji su bili na Talent kampusu. Oni ove godine donose pet svjetskih premijera, pet kratkih filmova koji će biti za sve gledaoce i za sve profesionalce jedno veliko iznenađenje. To je jedna nova, talentovana generacija mladih koje SFF promoviše i koje stavlja u svijet filmskog biznisa. To je za mene najznačajniji projekat koji ove godine nudimo i gotovo sam uvjeren da će neko od tih mladih autora već za dvije, tri godine biti nu kompetišnu ili Berlina, ili Kana, Venecije ili Sarajeva.

RSE: U svakom slučaju radi se o najznačajnijem regionalnom festivalu, ne samo zbog takmičarske konkurencije, vezano za prostor od Beča do Istanbula, nego i po ukupnom doprinosu filmskoj industriji, pa je red da krenemo od filmova iz ove referentne regije. Ko će konkurisati za „Srce“?

Purivatra: Mi smo napravili jedan dobar, kako se pokazuje nakon ovih pet, šest godina, princip biranja filmova - idemo na kvalitet umjesto na kvantitet. Mi imamo relativno mali broj filmova koji se takmiče za nagradu, ali zato dobijamo na kvalitetu. Ove godine, ako govorimo o igranim filmovima, imamo dva filma iz Hrvatske relativno mladih autora - Rujić, Dević i Nujić, imamo iz Srbije dva filma, imamo iz Slovenije Damjana Konzolea, imamo autore koji dolaze iz Bugarske i Turske, to su njima prvi filmovi, također iz Grčke, što znači da imamo čitavu regiju tu i da imamo jedan dobar presjek novih, mladih autora. Neki od njih su već bili u Kanu sa tim filmovima. Ali ono što je za svaki festival velika stvar, to je da imamo i nekoliko svjetskih ili međunarodnih premijera.

RSE: Kad smo već kod takmičarskog dijela - ko vodi žiri u konkurenciji igranih filmova?

Purivatra: Naše zadovoljstvo je da svake godine zaista imamo izuzetno prestižne filmske autore ili profesionalce u žiriju. Ove godine predsjednica je sigurno najveća glumica ovog regiona, zaista jedan istinska diva - i kao glumica, a naravno i kao osoba intelektualka - Mirjana Karanović; imamo predstavnika Filmskog festivala iz Berlina - urednika Panorame Milan Špek, jedno od najcjenjenijih imena u svijetu filmske industrije; i imamo čovjeka kojeg praktično svi zovu čovjek iz sjene Kanskog festivala, to je Kristijan Žon, glavni saradnik Tieri Fremoa, direktora Kanskog festivala i čovjek koji u mnogome diktira izbor filmova, profil filmova, profil programa, tako da je to još jedan dodatna veza koju ćemo imati sa velikim svjetskim festivalima za naše regionalne autore. Ostala dva člana su također ljudi izuzetnog potencijala i ljudi u velikom usponu. To je rumunska glumica Anamaria Marinka, koja je glumila u nagrađenom filmu „Četiri mjeseca, tri sedmice, dva dana“ Kristijana Munđua koji je osvojio „Zlatnu palmu“, i Benedek Flihau, mađarski režiser velikom usponu i režiser koji nakon Mađarske sada ide u Englesku i u USA da radi nove filmove.

RSE: Rekli smo 10 filmova iz regiona, a ukupno će na festivalu, čujem, biti oko 200 filmova, i to iz četrdesetak zemalja. Koji su, prema tvom mišljenju, najvažniji, najprivlačniji, narazvikaniji među tim filmovima?

Purivatra: Teško je reći. Naravno da su oni svi zanimljivi, da obuhvataju veliki raspon interesa starosnih grupa. Mi imamo tu i dječije programe, programe za tinejdžere, imamo vrlo što se kaže - edži filmove u programima Novi tokovi, imamo te dobre art haus mejn strim filmove u Panorami, u Open er možemo spomenuti dva, tri naslova koja su ove godine oduševila svijet - od Sandansa, Trejbeke, Berlina i Kana. Spomenimo da imamo i nagrađeni film u Kanu, to je nagrada žirija. Film se zove „Akvarij“ - Andree Arnold, autorice koja je tek počela sa 45 godina da režira i sa svojim jednim kratkim i dva igrana filma osvojila Oskar i dvije nagrade u Kanu. Imamo, naravno, završnu noć kada očekujemo bh. premijeru filma „Hrvač“ Darena Aronovskoga, sa Miki Rurkijem, u kojem će se pojaviti njih obadvojica. Imamo i izraelski film koji zaista mogu sa srcem da najavim i da kažem da se radi o jednoj fantastičnoj komediji, ali istovremeno fantastičnom filmu koji se zove „Pitanje veličine“.

RSE: Open er je oduvijek privlačio najviše pažnje gledalaca. Tamo je svečano otvorenje. Prošle godine ili prošlih godina navikli smo u Metalcu gledati naše filmove, naše reditelje. Ovaj put festival će otvoriti Rumun Munđiu. Niko, naravno, nema ništa protiv protiv tog sjajnog imena, ali nekako žulja to što nema bh. filma.

Purivatra: Mi smo se takoreći do prije dva dana borili da bar jedan bh. film bude raspoloživ za festival jer to donosi jednu drugačiju atmosferu, drugačiji interes publike, no tako je kako je. Nismo mogli ništa učiniti, nažalost. Jasmila Žbanić nije završila film. Film će tek biti gotov krajem godine. Adis Bakrač se bori, do jučer smo razgovarali o mogućnosti da se film prikaže, ali nije realno, Nedžad Begović također nije, Pjer Žalica nije završio film o Plavom orkestru, tako da četiri filma su takoreći gotova, ali nijedan nije bio u prilici da se prikaže, što je i za nas, kao festival, ali i za autore velika šteta. Zato će valjda iduća godina biti vrlo uspješna.

Ni festival ne može izbeći recesiju

RSE: Da li je u pozadini toga financijska nestašica ili recesija, odnosno da li se Festival na izvjestan način održava u znaku najteže riječi koja je tako frekventna posljednjih dana?

Purivatra: Naravno da ni Festival ne može izbjeći ono što je svuda u svijetu, a to je recesija. Ali sa druge strane Festival je navikao da radi u nekim uslovima gerile. Navikli smo da puno toga ide preko naših leđa, mišića, da se borimo, da znamo da improvizujemo. I stalno ponavljamo taj veliki problem - da je Sarajevo možda jedan od rijetkih gradova u Evropi koji nema festivalski centra, koji nema kongresni centar koji bi olakšao organizaciju festivala. Mi i dan-danas gradimo kina, mi pravimo festivalske centre, uvodimo telefonske linije - tako da je to jedna ogromna energija koja se odlijeva. Ali s druge strane, mi smo vrlo sretni da su - iako je potpora državnih institucija nešto malo manja nego prošlih godina, jedino je Grad i pored recesije izdvojio čak i nekih pet posto više nego prošle godine i zahvaljujemo se tome - ipak sponzori ti koji su i ove godine stali uz Festival i nisu htjeli nijednog trenutka da Festival bude manji zato što znaju da će u narednim godinama i oni biti tu sa nama i da žele da zadrže i Festival i svoj imidž kao partnera Festivala na tom nivou.

RSE: Ja mislim da nema ljepšeg načina da završimo ovaj razgovor osim ovom šakom optimizma koji si izrekao u ovom trenutku, unatoč svim teškoćama.

Purivatra: Završavam i time da to zadovoljstvo sa kojim mi radimo ovaj čitav projekat, ta ljubav prema filmu, ljubav prema tih devet dana koji mijenjaju Sarajevo u jedan drugačiji grad, jeste ono što nas vodi, a svi ovi gosti, svi ovi veliki filmski umjetnici i producenti koji dolaze u Sarajevo jesu potpora da smo za ovih 15 godina napravili nešto što je sada u Evropi prepoznato kao jedan od najznačajnijih festivala. I na kraju, velika zahvala publici jer zajedno smo rasli ovih 15 godina - i bez te publike i bez medija koji sve to prate ne bi bilo ovakvog festivala.