U Sarajevu je održan četverodnevni festival ženskog stvaralaštva pod nazivom Pičvajz (Pitchwise) i tim povodom razgovaramo sa Jadrankom Miličević, prvom damom iz uticajnog ženskog udruženja Cure.
Miličević: Mi uvijek imamo nešto novo. Ove godine možemo reći da smo posvetili mnogo pažnje samim nama. Tu je promocija knjige - Šta će mi revolucija ako ne mogu da plešem, koju su napisale Jelena Đorđević i Džejn Beri. Knjiga je posvećena svima koji su u zadnjih 20 godina dali svoj doprinos za neke promjene u društvu i lokalnim zajednicama, a to se počelo odražavati, kako na njihovo zdravlje, tako i na njih same jer su previše akumulirali tih negativnih stvari koje se dešavaju oko njih i sa njima. Sretni smo i što imamo radionicu u kojoj će biti tema vođenje meditacije na način da komuniciramo sa našim unutarnjim bićem i obogatimo svoj svakodnevni život.
Uvijek do sada smo pokušali kroz festival Pičvajz promovirati nove, mlade umjetnice, aktivistkinje, teoretičarke, muzičarke. Zbog toga je i program bio pun takvih aktivnosti. Shvatili smo da moramo početi da mislimo na nas same, da vidimo na koji način mi punimo baterije.
Miličević: U gradu Sarajevu trenutno postoji samo jedna umjetnica koja je tek nedavno dobila atelje, a u zadnjih 50 godina ona je prva žena. Ona je dobila sve svjetske nagrade, ali i kao zaslužna umjetnica nije mogla da dobije prostor za rad. Još prije par godina, nekoliko naših umjetnica se pitalo - koju svjetsku nagradu treba da dobijem, pa da budem priznata kao zaslužna umjetnica ovog garda, da dobijem atelje koji ću sama plaćati, bilo koji. To nas je motiviralo i pokrenulo.
Pokazalo se da u bilo kojem muzeju ili galeriji u Sarajevu ili svijetu, žene su na platnima ili na listama samih umjetnika zastupljene sa 25 posto na svjetskom nivou. Zbog toga smo im, na ovaj način, htjeli dati više prostora. Sami znate koliko ima žena spisateljica, koje nemaju mogućnost da svoje nove radove prezentiraju, nekako su uvijek zapostavljene.
Najstrašnija stvar koja se ovih dana dešava u Bosni i Hercegovini je vezana uz izbore. Dovoljno je da upalite televiziju, da pogledate plakate na ulicama. Muškarci su i dalje u 85 posto slučajeva. Čak i njihove kolege političari kažu da ne vjeruju ženama u politici i da neće dati prostor svojim kolegicama. Zbog svega toga smo naš festival nazvali Festival ženske umjetnosti i aktivizma.
Prilika za mlade umjetnice
Logo ovogodišnjeg Pitchwise-a
Miličević: Ali razlike ima. U društvu nemamo istu mogućnost da jednakopravno učestvujemo u svim segmentima života. S nama su ovih dana bili i naši prijatelji muškarci, koji su svjesni ove razlike u društvu. Imamo ovdje i dosta muškaraca koji se slažu i kažu da kompletna pozicija žene u društvu još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou, iako na papiru imamo jednaka prava. Mi ne želimo ništa više nego da imamo jednake mogućnosti i jednaka prava u svim segmentima svakodnevnog života. To stvarno nemamo.
Miličević: Niz godina se pokušava ići linijom manjeg otpora i pokušavale smo da idemo zajedno. Ali kada svakodnevno nailazite na prepreke, koje su izraz patrijarhalnog stanja duha određenih ljudi, moramo da izazovemo reakciju i mi je izazivamo. Stvarno smo bili presretni jer je došao veliki broj medija. Mlade umjetnice su bile sretne. Konačno su dobile šansu da se prezentuju, da pokažu šta znaju i koliko vrijede. Do sada su mogle da izlažu samo u ponekim kolektivnim izložbama. One su pokušavale da ukažu na sebe, ali je uvijek bila neka prepreka. Društvo je već davno napravilo podjelu, a mi je pokušavamo na ovakav način prevazići. Društvo neće da otvori jednak prostor za sve.
Naša vizija je da živimo u društvu u kome će svi biti jednaki. Već 20 godina pokušavam, a ne bih se ovim ni bavila, da nemam viziju da će do promjena doći. Ako pogledamo od 1992. godine do danas, u mnogim segmentima je došlo do promjena. Novi zakoni su doneseni, gdje su osviještene žene prepoznale potrebu za donošenjem nekih zakona, uz suradnju onih koji to prepoznaju kroz zajedničke probleme. Mi to osvajamo jedan po jedan stepenik. Već 40 posto sudionika na našem festivalu su muškarci. Prepoznati smo u cijeloj regiji. Imamo lokalne, nacionalne i regionalne gošće i učesnice Pičvajza.
RSE: Po čemu će ovogodišnji festival ženskog stvaralaštva biti različit od ova četiri prethodna?
Miličević: Mi uvijek imamo nešto novo. Ove godine možemo reći da smo posvetili mnogo pažnje samim nama. Tu je promocija knjige - Šta će mi revolucija ako ne mogu da plešem, koju su napisale Jelena Đorđević i Džejn Beri. Knjiga je posvećena svima koji su u zadnjih 20 godina dali svoj doprinos za neke promjene u društvu i lokalnim zajednicama, a to se počelo odražavati, kako na njihovo zdravlje, tako i na njih same jer su previše akumulirali tih negativnih stvari koje se dešavaju oko njih i sa njima. Sretni smo i što imamo radionicu u kojoj će biti tema vođenje meditacije na način da komuniciramo sa našim unutarnjim bićem i obogatimo svoj svakodnevni život.
Uvijek do sada smo pokušali kroz festival Pičvajz promovirati nove, mlade umjetnice, aktivistkinje, teoretičarke, muzičarke. Zbog toga je i program bio pun takvih aktivnosti. Shvatili smo da moramo početi da mislimo na nas same, da vidimo na koji način mi punimo baterije.
RSE: Nije mi jasna potreba da se umjetnost, čije su protagonistkinje žene, izdvaja u festival ženske umjetnosti.
U gradu Sarajevu trenutno postoji samo jedna umjetnica koja je tek nedavno dobila atelje, a u zadnjih 50 godina ona je prva žena. Ona je dobila sve svjetske nagrade, ali i kao zaslužna umjetnica nije mogla da dobije prostor za rad.
Miličević: U gradu Sarajevu trenutno postoji samo jedna umjetnica koja je tek nedavno dobila atelje, a u zadnjih 50 godina ona je prva žena. Ona je dobila sve svjetske nagrade, ali i kao zaslužna umjetnica nije mogla da dobije prostor za rad. Još prije par godina, nekoliko naših umjetnica se pitalo - koju svjetsku nagradu treba da dobijem, pa da budem priznata kao zaslužna umjetnica ovog garda, da dobijem atelje koji ću sama plaćati, bilo koji. To nas je motiviralo i pokrenulo.
Pokazalo se da u bilo kojem muzeju ili galeriji u Sarajevu ili svijetu, žene su na platnima ili na listama samih umjetnika zastupljene sa 25 posto na svjetskom nivou. Zbog toga smo im, na ovaj način, htjeli dati više prostora. Sami znate koliko ima žena spisateljica, koje nemaju mogućnost da svoje nove radove prezentiraju, nekako su uvijek zapostavljene.
Najstrašnija stvar koja se ovih dana dešava u Bosni i Hercegovini je vezana uz izbore. Dovoljno je da upalite televiziju, da pogledate plakate na ulicama. Muškarci su i dalje u 85 posto slučajeva. Čak i njihove kolege političari kažu da ne vjeruju ženama u politici i da neće dati prostor svojim kolegicama. Zbog svega toga smo naš festival nazvali Festival ženske umjetnosti i aktivizma.
Prilika za mlade umjetnice
RSE: Slažem se, ali ipak mi se čini da prenaglašeno rodno osviještene žene štošta rade kako bi naglasile razliku, čak i tamo gdje je nema.
Miličević: Ali razlike ima. U društvu nemamo istu mogućnost da jednakopravno učestvujemo u svim segmentima života. S nama su ovih dana bili i naši prijatelji muškarci, koji su svjesni ove razlike u društvu. Imamo ovdje i dosta muškaraca koji se slažu i kažu da kompletna pozicija žene u društvu još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou, iako na papiru imamo jednaka prava. Mi ne želimo ništa više nego da imamo jednake mogućnosti i jednaka prava u svim segmentima svakodnevnog života. To stvarno nemamo.
RSE: Onda bi radije trebalo mijenjati socijalni kontekst u kome stvaramo, nego ići ka nekoj vrsti samoizabranog geta, samoizolacije, koja tjera vodu na mlin šovinistima koji smatraju kako su žene duhovno inferiorne.
Miličević: Niz godina se pokušava ići linijom manjeg otpora i pokušavale smo da idemo zajedno. Ali kada svakodnevno nailazite na prepreke, koje su izraz patrijarhalnog stanja duha određenih ljudi, moramo da izazovemo reakciju i mi je izazivamo. Stvarno smo bili presretni jer je došao veliki broj medija. Mlade umjetnice su bile sretne. Konačno su dobile šansu da se prezentuju, da pokažu šta znaju i koliko vrijede. Do sada su mogle da izlažu samo u ponekim kolektivnim izložbama. One su pokušavale da ukažu na sebe, ali je uvijek bila neka prepreka. Društvo je već davno napravilo podjelu, a mi je pokušavamo na ovakav način prevazići. Društvo neće da otvori jednak prostor za sve.
Naša vizija je da živimo u društvu u kome će svi biti jednaki. Već 20 godina pokušavam, a ne bih se ovim ni bavila, da nemam viziju da će do promjena doći. Ako pogledamo od 1992. godine do danas, u mnogim segmentima je došlo do promjena. Novi zakoni su doneseni, gdje su osviještene žene prepoznale potrebu za donošenjem nekih zakona, uz suradnju onih koji to prepoznaju kroz zajedničke probleme. Mi to osvajamo jedan po jedan stepenik. Već 40 posto sudionika na našem festivalu su muškarci. Prepoznati smo u cijeloj regiji. Imamo lokalne, nacionalne i regionalne gošće i učesnice Pičvajza.
