U srijedu je započeo X jubilarni Zimski salon knjige. Sarajevski Colegium Articticum je mjesto gdje je postavljeno šezdesetak štandova, na kojima su uglavnom izlagači iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Salon će biti otvoren sve do 24. decembra, ulaz je besplatan a cijene više nego povoljne. Organizator Zimskog sajma Ajdin Šahinpašić, koji je ujedno i direktor jedne od najvećih izdavačkih kuća, kaže za RSE da raduje činjenica što neki od bh. izdavača obnavljaju produkciju.
RSE: Ovogodišnji Salon počeo je nešto ranije. Umjesto desetak dana, trajaće punih 14. Jamačno je bilo razloga za ovakav potez.
Šahinpašić: Mi smo nastojali da Zimski salon uvijek traje malo duže od deset dana i da na neki način uhvatimo dva vikenda, zato što su vikendi tradicionalno najposjećeniji. Ovaj salon traje jedan dan duže nego prethodni jer nam se kalendar poklopio sa izložbama u galeriji Colegium Artisticum.
RSE: Kakvi su prvi utisci?
Šahinpašić: Bilo je publike. Jako mi je drago što je u prva dva dana došlo nekoliko škola organizirano. Na osnovu prva dva dana izgleda da se knjige prodaju. Ljudi kupuju ono što je novo i što je kvalitetno. Drago mi je zbog toga.
RSE: Šta mogu kupovati? Ko je sve došao, odakle i da li se krug izdavača širi ili su to uglavnom iste kuće?
Šahinpašić: Drago mi je da su pojedini bosansko-hercegovački izdavači vraćaju na Zimski salon, konkretno, to je slučaj sa izdavačkom kućom Svjetlost. Oni se nakon dvije godine vraćaju na Zimski salon i obnavljaju svoju produkciju. Vraćaju se na pravi kolosijek, što se tiče izdavaštva. Ipak su oni bili najveća izdavačka kuća u bivšoj Jugoslaviji. Dominantno su na Salonu izdavači i izlagači iz BiH, što je logično jer je ovo, pored Aprilskog sajma, najznačajnija manifestacija ovog karaktera. Tu su i izdavači iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Prevashodno je akcenat stavljen na to da je ovo vrijeme praznika i darivanja, a mi smatramo da su knjige najbolji poklon.
RSE: Novogodišnja ponuda je na nivou dosadašnjih, dakle, za svakog ponešto. Od radoznalaca, koji će prošetati i ponešto uzeti, do izbirljivaca, ali i onih koji će namjerno čekati salon da po povoljnijoj cijeni kupe nešto posebno.
Šahinpašić: Slažem se, uz sve ovo što ste nabrojali. Zimski salon svake godine ima bogatiju ponudu jer mi kumulativno skupljamo naslove. Nažalost, nemamo mi te sreće da za godinu dana rasprodamo svoje tiraže. Sa te strane ako gledamo, mi svake godine nudimo ono što smo i ranije nudili i što inače nudimo kroz knjižarsku mrežu, dodajemo tome naslove koje objavimo u toj godini dana između jednog i drugog Zimskog salona, ali tempiramo produkciju i za Zimski salon, tako da premijerno predstavljamo određene naslove.
Siguran sam da će svi koji dođu naći nešto za sebe, od dječije literature, do akademske literature. Već se profilirala publika, a i izdavači znaju šta se traži, pa se na taj način i pripremaju.
Nažalost, mi smo na tržištu BiH ugroženi hiper-produkcijom ulične prodaje i takozvanih uličnih sajmova, koji su sve, samo nisu sajmovi. Sa druge strane ugroženi smo poroznošću granica, pa imamo slučajeve da nam knjige iz Srbije i Hrvatske ulaze bez ikakvih problema. Sva izdanja iz Hrvatske faktički se cijelu godinu prodaju u BiH, što je jako ozbiljan problem za nas. Produženi tiraži i uopšte tiraži iz Srbije ulaze u BiH bez problema i prodaju se kontinuirano. U zadnje vrijeme postoji određeni problem plasmana izdanja iz Crne Gore, obzirom da se desila jedna hiper-produkcija izdanja u Crnoj Gori, a sami znamo koliko je tržište Crne Gore. Ima dojam da izdavači u Crnoj Gori prevashodno objavljuju naslove za BiH.
RSE: Da li su Crnogorci na isti način, kao i Srbijanci, jeftiniji?
Šahinpašić: Kod njih se desila jedna ozbiljnija institucionalna podrška izdavaštvu, s ciljem zaštite crnogorskog jezika i latiničnog pisma. To je rezultiralo time da su dvije izdavačke kuće, u periodu od tri godine, objavile više od 1.000 naslova. To je nadalje rezultiralo time da oni nemaju gdje da to plasiraju, nego na tržištu BiH. Cjenovno su oni blizu cijena BiH, ali to je na neki način bezpravna prodaja, zato što mi, kada kupujemo autorska prava, kupujemo ih za jezik i teritorij. Ispada da se to faktički nelegalno prodaje na tržištu BiH. Jako je teško to iskorijeniti na prvu.
U Srbiji postoji jedno nepisano pravilo, to jeste kodeks ponašanja među knjižarima. Oni će prodavati knjigu koju nema niko u Srbiji, ali čim izdavač uzme da je prodaje, nebitno koji, automatski svi knjižari uzimaju tu knjigu samo od tog izdavača. To je neka vrsta kolegijalnosti, zaštita domaće proizvodnje i nešto čemu bi mi trebali da težimo i da usvajamo takve poslovne prakse.
RSE: Da li su uslovi proizvodnje i prodaje, uopšte uslovi u izdavačkoj djelatnosti, bar donekle ujednačeni jer je bilo dosta razlika između onoga kako se radi u Srbiji, Hrvatskoj i BiH?
Šahinpašić: Na žalost, još uvijek nisu. Ako poredite konkretno cijene proizvodnje, dolazite do zaključka da su ulazne cijene na neki način dosta niže u Srbiji, nego što je to slučaj u BiH. U suštini, 40% proizvodne cijene nosi prevod. Kartica prevoda u Srbiji se plaća do dva eura, a u BiH se plaća oko osam KM, dok je u Hrvatskoj to još i skuplje. Međutim, Hrvatska nam nije nikakav parametar iz prostog razloga što oni imaju državnu podršku i svake godine se oko 10 miliona KM upumpa u ovaj posao, u izdavaštvo, u otkup knjiga, u potporu. Sa druge strane, Srbija ima tržište koje je daleko veće nego naše. Zbog toga ima daleko veće tiraže i samim tim fiksni troškovi se snižavaju, unatoč tome što su im niže cijene prevoda i štampe. To je prevashodno zbog toga što imaju ogromnu ponudu.
RSE: Premda su sva očekivanja danas nerealna, ipak me zanima, cijenite li kako bi se moglo nešto hitno uraditi da se popravi položaj knjige i vaše djelatnosti uopšte?
Šahinpašić: Ono što je vjerovatno prekretnica u ovoj našoj industriji i uopšte poslovanju domaćih izdavača je da smo mi svi svjesni toga da ukoliko ne poduzmemo neku hitnu reakciju, sigurno će doći do toga da ćemo propasti. Postoje određena pozitivna kretanja, konkretno u ovom pravcu. Došlo je do određenih promjena u udruženju izdavača i knjižara u BiH. To je prvi korak. Drugi korak bi bio da se odmah, po formiranju nove vlasti u BiH, započne jedan ozbiljan proces razgovora sa nadležnim ministarstvima i odgovornim ljudima, a sa ciljem odvajanja većeg budžeta za potporu knjizi i za otkup. Na federalnom nivou raspolažemo sa 250.000 KM, koliko ima Fondacija za bibliotekarstvo, za otkup knjiga. Ukoliko se pod hitno ne napravi umrežavanje između Ministarstva kulture i sporta na federalnom nivou, zatim u RS-u Ministarstva civilnih poslova u cilju obezbjeđenja fonda od minimalno milion KM, mi ćemo doći u ozbiljan problem da ćemo sigurno u narednih godinu dana izgubiti 40% postojećih izdavača u BiH.
RSE: Mi razgovaramo o X, dakle jubilarnom Salonu. Možemo li govoriti o nekom iskustvu i trajnom rezultatu koje je desetogodišnje okupljanje donijelo?
Šahinpašić: Rezultati Zimskog salona su definitivno pozitivni za našu branšu. To potvrđuje i interes za Zimskim salonom, koji je iz godine u godinu sve veći. Međutim, mi smatramo da bi širenje, odnosno povećavanje, i broja izlagača i koncepta ovog Zimskog salona, uništilo sve ove pozitivne efekte koje je on do sada proizveo. Mi smo u toku ovih deset godina doveli oko 1,5 miliona ljudi. Znači 1,5 miliona posjetilaca je bilo na Zimskom salonu do sada.
Nama je najveći rezultat, u suštini, kada dovedemo neku školu, kada se škola najavi i dođe na Zimski salon. Kada dijete, od svog džeparca, od dvije ili tri marke, kupi slikovnicu, mi smo postigli svoj cilj. Generalno, naša misija bi trebala biti da odgajamo mlade ljude u tom pravcu da čitaju knjige. To bi bio najveći rezultat Zimskog salona. Mislim da smo mi do sada dosta na tom polju uradili.
RSE: Čini mi se da oni, koji bi trebali, ne prepoznaju tu kulturološku funkciju, nego vas još uvjek smatraju za salon namještaja?!
Šahinpašić: To je otprilike tako. Aprilski sajam, u kontekstu podrške od strane Fondacije za izdavaštvo, je podržavan na godišnjem nivou sa 6.500 KM, po zadnjim rezultatima. Da prošle godine Federalna vlada, na intervenciju i pritiske nije odgovorila time da je obezbjedila 20.000 KM, kojima su kompenzirani dijelovi troškova za domaće izlagače, mi ne bi smo mogli smanjiti cijenu za 30% izlagačkog prostora u Skenderiji. Sada vam to otprilike govori kakav tretman mi imamo kao izdavači u ovom poslu. Da ne govorim o tome da smo izjednačeni po pitanju jedinstvene stope PDV-a sa prodavnicama automobila, cigara, alkohola i tako dalje, do toga da nas svi doživljavaju kao biznis.
Ovih dana vodimo rat sa carinom i upravom za indirektno oporezivanje, da se knjige ne carine, a imamo jasan zakon koji nam to garantuje. U članu 20 stoji da su knjige, publikacije i svi ostali materijali, bez obzira kakvog sadržaja, na kojem jeziku pisani i u koje svrhe se uvoze, povlaštena carinska roba i kao takve ne potpadaju pod predmet plaćanja dadžbina prilikom uvoza. Opet dolazimo u situaciju da se moramo ubjeđivati na carini da li su to knjige, kojeg karaktera, za koju upotrebu i namjenu. Moramo tražiti neke potvrde od Ministarstava da bi smo knjige uvezli i prodavali na tržištu. To vam je pokazatelj toga.
Mi smo industrija. Mi zapošljavamo radnike, dajemo im platu, mi plaćamo PDV. Izdavačka kuća Šahinpašić je u prvih pet godina, kako je uveden PDV, platila PDV-a u vrijednosti više od 2,5 miliona maraka. Za tih pet godina od države, kroz otkup knjiga i potporu, za sve projekte koje smo radili, dobila smo manje od 200.000 KM. To je taj parametar, kako nas vlast percipira.
RSE: Unatoč svemu, salona i sajmova će biti?
Šahinpašić: Mi se moramo boriti. Godina 2014. je bila najteža od kako sam ja u ovom poslu. Ja ne predviđam svjetliju budućnost ni za 2015. godinu. Jednostavno, nama je ovdje najveći problem pad kupovne moći i ekonomska kriza u našoj zemlji. Jedini izlaz vidim u tome da povećamo rad. Da radimo više, da proizvodimo više jer drugog izlaza ne vidim.
