Privođenje 16 osumnjičenih za organiziranje, finansiranje i podsticanje na terorističke aktivnosti, vrbovanje i organiziranje terorističke grupe, te učešća na stranim ratištima tek je početak obračuna sa jednim od najopasnijih fenomena sa kojim se nakon rata susrela BiH. Sudeći prema najavama direktora Agencije za istrage i zaštitu BiH Gorana Zubca, naredne sedmice slijedi nova velika akcija. Iako su se bh. sigurnosne službe konačno probudile i shvatile da se stvari polako otimaju kontroli, niko se još ne bavi uzrokom koji ljude tjera da idu u tuđi rat i da ga doživljavaju kao svoj.
Zvanično desetine, a nezvanično stotine ljudi koji su napustili BiH kako bi se borili na ratištima širom svijeta, mahom u Siriji i Iraku, a u posljednje vrijeme i u Ukrajini, Izraelu i Gazi, ukoliko se vrate u BiH biće sankcionisani. Zajedno sa njima i motivatori, organizatori i finansijeri. Bh. sigurnosne službe konačno su se trgnule iz letargije, ali hoće li represija spriječiti buduće odlaske na ratišta? Ono o čemu se najprije mora povesti računa jeste zašto se ljudi širom svijeta regrutuju u takve skupine, kaže islamski teolog Muhamed Jusić:
"Tu mislim i na ideologiju koja motiviše te ljude, a ono što oni osjećaju šta oni vjeruju, kako tumače ne samo vjeru nego i realnost u kojoj mi živimo. Sve ozbiljne analize su pokazale da na mobilizaciju takvih ljudi značajnu ulogu igra i socijalna slika - to odakle oni dolaze, to što im se nudi, kako se osjećaju otuđenim, zapuštenim ili marginaliziranim u društvima u kojima žive. I mislim da je pogrešno ovim problemom se baviti samo iz sigurnosnog aspekta. Prevencija radikalizacije počinje od toga da se pobrinemo da mladi ljudi u našem društvu nisu isključeni.”
U redovima selefija u BiH bogati su rijetki. Uglavnom se radi o omladini koja nema posla, roditelji su skromnih mogućnosti, ili su mladići utočište s ulice našli u redovima koji su ih bili spremni prihvatiti i tretirati ih kao sebi ravne. Ekspert za pitanja terorizma i profesor na FPN u Sarajevu Vlado Azinović kaže kako bi svi - od porodice do vjerskih zajednica, a i samog društva - trebalo da se uključe u rješavanje ovog problema:
„Vjerovati da neko u BiH koji je, prije svega, vrlo oskudno obrazovan po svemu ovome što možemo vidjeti, ko može jedva dvije, tri suvisle rečenice o bilo čemu sastaviti, vjerovatno tu Siriju ne može pokazati ni na mapi, zna gdje ide. Zbilja je iluzorno očekivati da ti ljudi znaju u kakav rat idu, na čijoj se strani bore - i za čije se interese bore.
Rat u Siriji je postao jedna vrlo kompleksna priča, u kojoj ima puno aktera koji se bore za puno različitih strana i interesa i vrlo je teško procijeniti ko je tu na čijoj strani. Očito da tu ima i materijalnih poticaja, da tako kažem. Sirija je bila jedna poprilično prosperitetna zemlja, u kojoj su ljudi živjeli na jednom zavidnom životnom standardu - i dobar dio mladih ljudi koji odlaze iz BiH idu tamo, useljevaju se u tuđe kuće, ustvari ostvaruju cilj koji u matičnoj sredini možda ne bi mogli postići ni za 10-ak, 15, 20 godina, možda nikad ne bi uspjeli sagraditi kuću - jer su to najčešće ljudi iz vrlo zaostalih sredina, sa društvenih i ekonomskih margina, koji bi vrlo teško bilo kakvu vrstu samoostvarenja uspjeli postići u matičnoj sredini.“
Izolacija nije rješenje
Ovaj scenarij već je viđen u BiH. U prvoj zajednici ove vrste, Bočinji, svojevremno su našli utočište upravo u tuđim kućama - onima koje su zbog rata napustili Srbi koji su živjeli u tom području. Bivši načelnik opštine Maglaj Mehmed Bradarić pojašnjava:
„Naš cilj je bio da se oslobodimo zajednice koja nije poštivala zakone ove države i koji su živjeli u tuđim kućama. I inače, kad smo riješili pitanje Bočinje mi smo ustvari otkopčali proces povratka ljudi svojim kućama na ovim prostorima.“
Jedan od autoriteta pokreta Bilal Bosnić iz Bužima, koji je uhapšen u posljednjoj akciji, prema riječima novinara Avde Avdića koji se nekoliko puta sreo sa njim, ne razlikuje se mnogo od svojih sljedbenika:
„Radi se o ljudima koji su neuspješni u svom životu. Znači, oni se nisu ostvarili. Bilal Bosnić je, koliko znam, bio student u Siriji, jedan od lošijih studenata, i onda se okrenuo tom selefijskom pokretu – i mislio je da će puštajući bradu, poznavajući loše arapski jezik, da će se ovdje u BiH sa tim svojim novim učenjima nametnuti kao jedan od novih vjerskih lidera.“
Uzrok se može tražiti i u tome da je BiH, svjesno ili ne, dopustila da se ovakve grupe izoluju. Dijelom su to htjeli sami, a dijelom ih zajednica nije voljna prihvatiti i razmjeti, kaže Bradarić:
„Oni nemaju nekakvu misteriju u koju mi još nismo svi ušli, nismo je otkrili, i mislim da je sad vrijeme da se reaguje.“
