Ukidanje viza za građane Bosne i Hercegovine ništa bitnije nije promijenilo, jer i dalje ne putuju. Oni su i dalje udaljeni od Evrope u kojoj je mobilnost svakodnevna rutina.
Umjesto ekonomskim, bosanskohercegovački političari se bave pitanjima koji nemaju nikakve veze sa problemima sa kojima se susreću obični ljudi ove zemlje. Kada bi bilo drugačije, znali bi da 90 posto Bosanaca i Hercegovaca ne zanima priča o referendumu, trećem entitetu ili tome ko će činiti buduću državnu vlast.
Njima je 16 godina od završetka rata važnije da im je stomak pun i da ne moraju komad hljeba tražiti po kontejnerima i narodnim kuhinjama.
Bosna i Hercegovina u posljednjih pet mjeseci, koliko je prošlo od ukidanja viza, poštuje uslove koje joj je postavila Evropska komisija.
Ako bh. građane ne treba da brine opasnost od promjena u viznom režimu, ostaje drugi, za njih nepremostivi problem - nedostatak sredstava za putovanje. Tako najveći broj građana niti jednom do sada nije iskoristio pogodnosti putovanja bez viza.
Evo šta kažu građani Tuzle i Trebinja:
„Nema se kud. Džaba sav taj bezvizni, džaba sve.“
„Nemam novca za putovanja, niti mislim da ću ga imati u skorijem vremenu.“
„Putujem uglavnom gdje sam i do sada putovala. Znači to je Srbija, Crna Gora, Hrvatska. Tamo pasoši mi nisu potrebni. A što se tiče putovanja u inostranstvo, mislim da naša primanja nisu dovoljna za putovanja bilo gdje vani.“
„Uopšte ne koristim bezvizni režim. Nažalost, situacija u kojoj se svi pomalo nalazimo ne dozvoljava mi da iz svog kućnog budžeta izdvajam novac da bih negdje putovala.“
„Ja lično nisam putovala nigdje otkad je uveden bezvizni režim zbog nemogućnosti da dobijem slobodno vrijeme. Radim na dva posla da bih zaradila dovoljno.“
Skoro 50 posto nezaposlenih, najveći broj penzionera koji živi od 150 eura, koliko iznose minimalne penzije, veliki broj onih koji rade na crno, sve je to bosanskohercegovačka stvarnost.
Država ne brine ni o mladim ljudima, koji sebi ne mogu priuštiti studijska putovanja i razmijeniti iskustva sa mladima u Evropi. Ines, 23-ogodišnja studentkinja iz Sarajeva, ne samo da nije upoznala niti jednog evropskog studenta, već nije u mogućnosti ni da posjeti rodbinu koja živi u Njemačkoj.
„Otac mi je penzioner, majka je nezaposlena, tako da ne mogu tražiti novac od njih da bih otišla na neko putovanje“, rekla je ona.
Politika umjesto ekonomije
Kako njihovi roditelji ili ne rade ili mjesečno žive od za evropske standarde mizerne plate, ne čudi da najveći procenat mladih ljudi sebi ne može priuštiti putovanje. Tim prije što je cijena avionske karte koliko i jednomjesečna prosječna plata u Sarajevu, što je najveći prosjek u državi.
IlustracijaJan Zlatan Kulenović, izvršni direktor Omladinske informativne agencije, kaže da izolacija mladih ljudi više nije uslovljena tehničkim poteškoćama. Oni su i dalje udaljeni od Evrope u kojoj je mobilnost svakodnevna rutina.
„Po statistici 58 posto mladih je nezaposleno, a s druge strane nije odlazak u neku drugu zemlju vezan samo za vašu avionsku ili neku drugu putnu kratu, nego morate imati dnevno 50, 70 eura, zavisno od zemlje u koju idete, jer vas može neko na granici vratiti ukoliko nemate u džepu taj novac. Prepreka kod studenata jeste i nepriznavanje putovanja. Odnosno, naš obrazovni sistem začudo, u poređenju sa drugima, jednostavno ne favorizira da vi odete jedan semestar negdje drugdje. Problem je ako idete sedam dana na neki seminar profesionalni i doedukaciju. Važnije je prisustvo na nastavi koja je vrlo upitne kvalitete, a ne da negdje slučajno odete za vrijeme svoga studiranja“, navodi Kulenović.
Mladi su samo jedna karika u lancu onih koji zbog teške ekonomske situacije ne putuju. Evo i zašto - plate u Bosni i Hercegovini su među najnižim u regiji, nekadašnja industrija je uništena, ne otvaraju se nova radna mjesta, a ekonomija je uslovljena političkom nestabilnošću koja je već godinama prisutna u zemlji.
Goran Račić, iz Udruženja ekonomista Republike Srpske - SWOT, o tome kaže:
„Nažalost, u prethodnim godinama smo uništili maltene vlastitu industriju, posebno prerađivačke kapacitete, tako da u zadnjih nekoliko godina se više priča o političkim temama nego o podizanju tih kapaciteta, otvaranju novih radnih mjesta ili o nekim stranim investicijama. Dok budemo imali ovakvu političku situaciju, mislim da će ekonomija i građani BiH da stagniraju i da sve više Zapad gledaju preko malih ekrana.“
„Kad država BiH se bavi svojim politiziranim ili idealiziranim pitanjima nacije, entiteta, strukture vlasti, a ne bavi se ekonomijom, životom, socijalnim potrebama građana, što nas svakim danom udaljava od onog čemu služi jedna država ili njena vlast“, zaključuje sociolog Salih Fočo.
Umjesto ekonomskim, bosanskohercegovački političari se bave pitanjima koji nemaju nikakve veze sa problemima sa kojima se susreću obični ljudi ove zemlje. Kada bi bilo drugačije, znali bi da 90 posto Bosanaca i Hercegovaca ne zanima priča o referendumu, trećem entitetu ili tome ko će činiti buduću državnu vlast.
Njima je 16 godina od završetka rata važnije da im je stomak pun i da ne moraju komad hljeba tražiti po kontejnerima i narodnim kuhinjama.
Bosna i Hercegovina u posljednjih pet mjeseci, koliko je prošlo od ukidanja viza, poštuje uslove koje joj je postavila Evropska komisija.
Ako bh. građane ne treba da brine opasnost od promjena u viznom režimu, ostaje drugi, za njih nepremostivi problem - nedostatak sredstava za putovanje. Tako najveći broj građana niti jednom do sada nije iskoristio pogodnosti putovanja bez viza.
Evo šta kažu građani Tuzle i Trebinja:
„Nema se kud. Džaba sav taj bezvizni, džaba sve.“
„Nemam novca za putovanja, niti mislim da ću ga imati u skorijem vremenu.“
„Putujem uglavnom gdje sam i do sada putovala. Znači to je Srbija, Crna Gora, Hrvatska. Tamo pasoši mi nisu potrebni. A što se tiče putovanja u inostranstvo, mislim da naša primanja nisu dovoljna za putovanja bilo gdje vani.“
„Uopšte ne koristim bezvizni režim. Nažalost, situacija u kojoj se svi pomalo nalazimo ne dozvoljava mi da iz svog kućnog budžeta izdvajam novac da bih negdje putovala.“
„Ja lično nisam putovala nigdje otkad je uveden bezvizni režim zbog nemogućnosti da dobijem slobodno vrijeme. Radim na dva posla da bih zaradila dovoljno.“
Skoro 50 posto nezaposlenih, najveći broj penzionera koji živi od 150 eura, koliko iznose minimalne penzije, veliki broj onih koji rade na crno, sve je to bosanskohercegovačka stvarnost.
Država ne brine ni o mladim ljudima, koji sebi ne mogu priuštiti studijska putovanja i razmijeniti iskustva sa mladima u Evropi. Ines, 23-ogodišnja studentkinja iz Sarajeva, ne samo da nije upoznala niti jednog evropskog studenta, već nije u mogućnosti ni da posjeti rodbinu koja živi u Njemačkoj.
„Otac mi je penzioner, majka je nezaposlena, tako da ne mogu tražiti novac od njih da bih otišla na neko putovanje“, rekla je ona.
Politika umjesto ekonomije
Kako njihovi roditelji ili ne rade ili mjesečno žive od za evropske standarde mizerne plate, ne čudi da najveći procenat mladih ljudi sebi ne može priuštiti putovanje. Tim prije što je cijena avionske karte koliko i jednomjesečna prosječna plata u Sarajevu, što je najveći prosjek u državi.
„Po statistici 58 posto mladih je nezaposleno, a s druge strane nije odlazak u neku drugu zemlju vezan samo za vašu avionsku ili neku drugu putnu kratu, nego morate imati dnevno 50, 70 eura, zavisno od zemlje u koju idete, jer vas može neko na granici vratiti ukoliko nemate u džepu taj novac. Prepreka kod studenata jeste i nepriznavanje putovanja. Odnosno, naš obrazovni sistem začudo, u poređenju sa drugima, jednostavno ne favorizira da vi odete jedan semestar negdje drugdje. Problem je ako idete sedam dana na neki seminar profesionalni i doedukaciju. Važnije je prisustvo na nastavi koja je vrlo upitne kvalitete, a ne da negdje slučajno odete za vrijeme svoga studiranja“, navodi Kulenović.
Mladi su samo jedna karika u lancu onih koji zbog teške ekonomske situacije ne putuju. Evo i zašto - plate u Bosni i Hercegovini su među najnižim u regiji, nekadašnja industrija je uništena, ne otvaraju se nova radna mjesta, a ekonomija je uslovljena političkom nestabilnošću koja je već godinama prisutna u zemlji.
Goran Račić, iz Udruženja ekonomista Republike Srpske - SWOT, o tome kaže:
„Nažalost, u prethodnim godinama smo uništili maltene vlastitu industriju, posebno prerađivačke kapacitete, tako da u zadnjih nekoliko godina se više priča o političkim temama nego o podizanju tih kapaciteta, otvaranju novih radnih mjesta ili o nekim stranim investicijama. Dok budemo imali ovakvu političku situaciju, mislim da će ekonomija i građani BiH da stagniraju i da sve više Zapad gledaju preko malih ekrana.“
„Kad država BiH se bavi svojim politiziranim ili idealiziranim pitanjima nacije, entiteta, strukture vlasti, a ne bavi se ekonomijom, životom, socijalnim potrebama građana, što nas svakim danom udaljava od onog čemu služi jedna država ili njena vlast“, zaključuje sociolog Salih Fočo.
