Prije deset godina to je bila zemlja u rasulu, i svijet gotovo da nije ni primjetio da je 9. augusta 1999, Boris Yeltsin imenovao gotovo nepoznatog KGB-ovog operativca Vladimira Putina za svog petog premijera u gotovo 18 mjeseci.
Kako je Putin od tada do danas prerastao u ruskog neupitnog lidera?
Autor: Robert Coalson
Danas, gotovo zaboravljeni ruski premjer Sergei Stepashin, je prije deset godina obavjestio javnost.
„ Jutros sam posjetio predsjednika, i on je potpisao dekret o mom razrješenju. Zahvalio mi je i otpustio me je. Za v.d. premijera je postavio Vladimira Putina, tajnika Vijeća za sigurnost i direktora FSB. On je pošten i častan čovjek. Želim mu sreću i to je sve što će mu trebati. Sve ostalo ima!“
Tek je nekoliko promatrača shvatilo koliko su Stepashinove riječi tada bile proračnaske. Deset godina kasnije, Putin je prevalio cestu od premijera, preko predsjednika i ponovno do premijera, pretvorivši se u lidera čija moć u Rusiji stalno raste.
Naravno, te 1999., Rusija je bila savim drugačija. Putin je 16. augusta dobio podršku u Dumi, tek s 6 glasova više nego što mu je trebalo da bude potvrđen za premijera. Danas je nezamisliv scenario, da primjerice 84 deputata glasaju protiv, a da 88 budu suzdržani.
U početku je Putin bio nesiguran, novinarima se činio i sramežljiv. Ekonomija je posrtala , inozemni dugovi su rasli, a čečenski militanti su nasilno upali u susjedni Dagestan.
Rusiju je potresala serija bombaških napada. Vlasti su za njih optužile čečenske separatiste, dok su kritičari Kremlja isticali da su ih provocirali ruske snage sigurnosti kako bi im to dalo legitimitet za drugi rat u Čečeniji.
Prvoga oktobra 1999, ruske snage su ponovno ušle u Čečeniju, samo tri godine nakon završetka rata u toj sjeverno kavkaskoj republici.
Putin je počeo pokazivati snagu i čvrstinu svoga karaktera kojom se i danas može pohvaliti.
Edward Lucas, autor „Novog hladnog rata“ smatra da je Putin kapitalizirao situaciju kakva je bila u Yeltzinovoj Rusiji.
„ Bio je trijezan, marljiv i očito kompetentan,“ kaže nekadašnji šef biroa „Economista“ u Moskvi.
Putinove pristalice ističu da je Rusija bila na ivici dezintregacije, i da su zemljom gospodarali oligarsi, prvenstveno Boris Berezovsky i Vladimir Gusinksy.
No, kritičari Kremlja, upozoravaju da je Putin ipak naslijedio, koliko toliko, demokratski sistem i vrijednosti jednog otvorenog društva.
Dmitry Oreshkin kaže da je Putin slijedio svoja uvjerenja formirana u KGB-u i da je od zemlje koja se demokratski i ekonomsko razvijala, sveo Rusiju na državu statusa latino-američke sile, čije su perspektive nestale.
Naravno, Putinu su na ruku išle i visoke cijene nafte i prirodnih energenata. Lucas je jedan od onih stručnjaka koji smatraju da je Putinova snaga uvjetovana spletom sretnih okolnosti.
„ Uvijek se pitam, što bi bilo s Putinom da je imao Yeltzinove cijene nafte, a što s Yeltzinom da je imao Putinove cijene nafte.“
Istraživanja javnog mijenja pokazuju da su većina Rusa, iako podržavaju Putina, svijesni da je jaz izmedju bogatih i siromašnih sve veći, čak i veći nego je bio u Yeltzinovo doba.
No, plaše se kaosa koji bi mogao nastati „poslije“ Putina.
Tome doprinosi pro kremljovska propaganda u medijima, koja i te kako radi na stvaranju slike društva po kojoj je Vladimir Vladimirović Putin jedina figura koja može garantirati sigurnost.
Kako je Putin od tada do danas prerastao u ruskog neupitnog lidera?
Autor: Robert Coalson
Danas, gotovo zaboravljeni ruski premjer Sergei Stepashin, je prije deset godina obavjestio javnost.
„ Jutros sam posjetio predsjednika, i on je potpisao dekret o mom razrješenju. Zahvalio mi je i otpustio me je. Za v.d. premijera je postavio Vladimira Putina, tajnika Vijeća za sigurnost i direktora FSB. On je pošten i častan čovjek. Želim mu sreću i to je sve što će mu trebati. Sve ostalo ima!“
Od premijera do predsjednika i nazad
Tek je nekoliko promatrača shvatilo koliko su Stepashinove riječi tada bile proračnaske. Deset godina kasnije, Putin je prevalio cestu od premijera, preko predsjednika i ponovno do premijera, pretvorivši se u lidera čija moć u Rusiji stalno raste.
Naravno, te 1999., Rusija je bila savim drugačija. Putin je 16. augusta dobio podršku u Dumi, tek s 6 glasova više nego što mu je trebalo da bude potvrđen za premijera. Danas je nezamisliv scenario, da primjerice 84 deputata glasaju protiv, a da 88 budu suzdržani.
U početku je Putin bio nesiguran, novinarima se činio i sramežljiv. Ekonomija je posrtala , inozemni dugovi su rasli, a čečenski militanti su nasilno upali u susjedni Dagestan.
Rusiju je potresala serija bombaških napada. Vlasti su za njih optužile čečenske separatiste, dok su kritičari Kremlja isticali da su ih provocirali ruske snage sigurnosti kako bi im to dalo legitimitet za drugi rat u Čečeniji.
Prvoga oktobra 1999, ruske snage su ponovno ušle u Čečeniju, samo tri godine nakon završetka rata u toj sjeverno kavkaskoj republici.
Putin je počeo pokazivati snagu i čvrstinu svoga karaktera kojom se i danas može pohvaliti.
Edward Lucas, autor „Novog hladnog rata“ smatra da je Putin kapitalizirao situaciju kakva je bila u Yeltzinovoj Rusiji.
„ Bio je trijezan, marljiv i očito kompetentan,“ kaže nekadašnji šef biroa „Economista“ u Moskvi.
Rusi u strahu kaosa koji bi mogao nastati „poslije“ Putina
Putinove pristalice ističu da je Rusija bila na ivici dezintregacije, i da su zemljom gospodarali oligarsi, prvenstveno Boris Berezovsky i Vladimir Gusinksy.
No, kritičari Kremlja, upozoravaju da je Putin ipak naslijedio, koliko toliko, demokratski sistem i vrijednosti jednog otvorenog društva.
Dmitry Oreshkin kaže da je Putin slijedio svoja uvjerenja formirana u KGB-u i da je od zemlje koja se demokratski i ekonomsko razvijala, sveo Rusiju na državu statusa latino-američke sile, čije su perspektive nestale.
Naravno, Putinu su na ruku išle i visoke cijene nafte i prirodnih energenata. Lucas je jedan od onih stručnjaka koji smatraju da je Putinova snaga uvjetovana spletom sretnih okolnosti.
„ Uvijek se pitam, što bi bilo s Putinom da je imao Yeltzinove cijene nafte, a što s Yeltzinom da je imao Putinove cijene nafte.“
Istraživanja javnog mijenja pokazuju da su većina Rusa, iako podržavaju Putina, svijesni da je jaz izmedju bogatih i siromašnih sve veći, čak i veći nego je bio u Yeltzinovo doba.
No, plaše se kaosa koji bi mogao nastati „poslije“ Putina.
Tome doprinosi pro kremljovska propaganda u medijima, koja i te kako radi na stvaranju slike društva po kojoj je Vladimir Vladimirović Putin jedina figura koja može garantirati sigurnost.
