Suđenje zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću nastavilo se iskazom psihoterapeutkinje Teufike Ibrahimefendić, koja je kroz organizaciju Viva žene liječila na stotine žena i djece protjerane iz Srebrenice.
„Ja im stalno nudim život, oni meni nude smrt.“, izjavila je Ibrahimefendić opisujući velike traume iz kojih se preživjeli ne mogu izvući ni 18 godina nakon najvećeg zločina na području Europe nakon 2.svjetskog rata.
Svjedokinja je od trenutka protjerivanja Srebreničana, koji su stigli u Tuzlu u srpnju 1995.godine, počela raditi s izbezumljenim ženama čiji je PTSP (post traumatski stresni poremećaj) opisala kao „srebrenički sindrom“.
Prema njezinom iskustvu postoji dosta sličnosti, ali i razlika u individualnim simptomima, no svima je isto da još uvijek proživljavaju traumu, pogotovo majke koje su godinama čekale informaciju o pronalasku posmrtnih ostataka njihovih dječaka, izdvojenih i pogubljenih s vojno sposobnim muškarcima. Optužnica govori o najmanje 7000 ubijenih dok nova istraživanja i nalazi upućuju na preko 8000 žrtava Srebrenice.
„Vrlo im je teško imati viziju budućnosti, jer je sve povezano s gubicima i mrtvima. Ne mogu se odmaknuti od traumatskog događaja“, navela je Ibrahimefendić opisujući kako preživjele žrtve još uvijek žive u limbu, osjećajući duboku bol. Dugogodišnje traganje za posmrtnim ostacima članova njihovih obitelji dodatno ih je traumatiziralo, a kad bi ih pronašli istovremeno bi dobili suprotstavljene osjećaje.
„Kada se suoče s kostima, čak i s nalazima DNA analize, teško se suočiti da je to baš njihov član obitelji. Posebno majke koje nađu svoju djecu. Kad nađu kosti svoje djece osjećaju s jedne strane olakšanje, a s druge strane se osjećaju tužno i ne mogu vjerovati da su to kosti njihove djece“, pojasnila je teško suočavanje s traumom.
Ibrahimefendić je spomenula kako se u Bosni i Hercegovini traga za još oko 8000 osoba, nestalih za vrijeme rata 1992-1995.
„Ljudi iz Srebrenice se stalno vraćaju u taj događaj, tako da je jako teško da ih od toga odmaknemo. I okrenemo budućnosti. Treba im podrška od zajednice i da drugi razumiju, priznaju njihovu patnju. Uvijek ostaje sumnja, dosta nejasnoća, pitanja...koja do kraja života ne mogu dobiti odgovore. Je li bio gladan, žedan, mučen prije pogubljenja....te okolnosti smrti opterećuju i dalje one čiji su članovi obitelji ubijeni“, opisivala je sucima svjedokinja napominjući da čak su i mlađa djeca danas opterećena zbog situacije roditelja i njihove bespomoćnosti koja traje od srpnja 1995.godine pa sve do danas.
Prema iskustvu psihoterapeutkinja preživjele žrtve Srebrenice se osjećaju bespomoćno i danas, a čak i djeca izbjegavaju svoje majke zbog njihove depresije i depresivnih priča.
„Jedni su povučeni, previše vezani uz familiju, dok se drugi okreću izbjegavanju obitelji pa čak i delikvenciji. Sve posljedice je teško predvidjeti i ne može se dati šira ocjena. Ja mogu ispričati samo svoja iskustva“, navela je Ibrahimefendić spominjući primjer jednog studenta koji je došao na liječenje jer zbog traume nije mogao nastaviti polagati ispite.
„Ja sam još u onom kaosu kad su me ugurali u autobus i kad je moja majka vrištala u drugom dijelu autobusa tražeći mene“, citirala je studenta dodajući da često i njezine pacijentice govore o Srebrenici kao o „kaosu“ iz kojeg se još uvijek ne mogu izvući.
Preživjelima iz Srebrenice tamo je naime stao život. Oni žive i dalje, ali ne sa sviješću o današnjem vremenu jer su još okrenuti traumi koja im je nepovratno promijenila život, zaključila je svjedokinja na suđenju za genocid u Srebrenici i ostale zločine u BiH.
Obrana: lakše bi prebrodile da su iz grada nego iz sela
Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana je željela prikazati kako na srebreničku traumu, više od samog događaja utječe nepovoljno socijalno stanje u BiH, u vezi neperspektivnosti i nedostatku osnovnih potreba za život. S time se složila i Ibrahimefendić napominjući kako te nepovoljne okolnosti dosta utječu na uspješnost terapije.
No nije se složila s tvrdnjom obrane da na spori oporavak i traumu utječe patrijahalna sredina, odnosno s tvrdnjom da bi se žene mogle lakše oporaviti da potječu iz gradova, a ne većinom iz seoskih sredina gdje se ne mogu toliko ostvariti.
„Bez obzira na obrazovanje žrtve imaju simptome traume koje se pak individualno manifestiraju.“, navela je Ibrahimefendić.
Branitelj Branko Lukić isticao je kako žene imaju problema i s ponovnom udajom zbog patrijahalne sredine, navodeći pri tom i otežavajuće podatke o nedostatku muškaraca u BiH, kao posljedici rata.
„Mi smo već utvrdili da nitko u Bosni u to vrijeme nije bio bez traume, bez obzira je li u ratu sudjelovao direktno ili ne.“, naveo je Lukić, pokušavajući umanjiti zaključke da je upravo zauzimanje Srebrenice potaknulo tešku traumu bošnjačkog stanovništva.
Nakon svjedokinje Ibrahimefendić suđenje se nastavilo iskazom doktora Christopher-a Lawrence-a, patologa sudske medicine, također u vezi srebreničkih istraga masovnih grobnica.
„Ja im stalno nudim život, oni meni nude smrt.“, izjavila je Ibrahimefendić opisujući velike traume iz kojih se preživjeli ne mogu izvući ni 18 godina nakon najvećeg zločina na području Europe nakon 2.svjetskog rata.
Svjedokinja je od trenutka protjerivanja Srebreničana, koji su stigli u Tuzlu u srpnju 1995.godine, počela raditi s izbezumljenim ženama čiji je PTSP (post traumatski stresni poremećaj) opisala kao „srebrenički sindrom“.
Prema njezinom iskustvu postoji dosta sličnosti, ali i razlika u individualnim simptomima, no svima je isto da još uvijek proživljavaju traumu, pogotovo majke koje su godinama čekale informaciju o pronalasku posmrtnih ostataka njihovih dječaka, izdvojenih i pogubljenih s vojno sposobnim muškarcima. Optužnica govori o najmanje 7000 ubijenih dok nova istraživanja i nalazi upućuju na preko 8000 žrtava Srebrenice.
„Vrlo im je teško imati viziju budućnosti, jer je sve povezano s gubicima i mrtvima. Ne mogu se odmaknuti od traumatskog događaja“, navela je Ibrahimefendić opisujući kako preživjele žrtve još uvijek žive u limbu, osjećajući duboku bol. Dugogodišnje traganje za posmrtnim ostacima članova njihovih obitelji dodatno ih je traumatiziralo, a kad bi ih pronašli istovremeno bi dobili suprotstavljene osjećaje.
„Kada se suoče s kostima, čak i s nalazima DNA analize, teško se suočiti da je to baš njihov član obitelji. Posebno majke koje nađu svoju djecu. Kad nađu kosti svoje djece osjećaju s jedne strane olakšanje, a s druge strane se osjećaju tužno i ne mogu vjerovati da su to kosti njihove djece“, pojasnila je teško suočavanje s traumom.
Ibrahimefendić je spomenula kako se u Bosni i Hercegovini traga za još oko 8000 osoba, nestalih za vrijeme rata 1992-1995.
„Ljudi iz Srebrenice se stalno vraćaju u taj događaj, tako da je jako teško da ih od toga odmaknemo. I okrenemo budućnosti. Treba im podrška od zajednice i da drugi razumiju, priznaju njihovu patnju. Uvijek ostaje sumnja, dosta nejasnoća, pitanja...koja do kraja života ne mogu dobiti odgovore. Je li bio gladan, žedan, mučen prije pogubljenja....te okolnosti smrti opterećuju i dalje one čiji su članovi obitelji ubijeni“, opisivala je sucima svjedokinja napominjući da čak su i mlađa djeca danas opterećena zbog situacije roditelja i njihove bespomoćnosti koja traje od srpnja 1995.godine pa sve do danas.
Prema iskustvu psihoterapeutkinja preživjele žrtve Srebrenice se osjećaju bespomoćno i danas, a čak i djeca izbjegavaju svoje majke zbog njihove depresije i depresivnih priča.
„Jedni su povučeni, previše vezani uz familiju, dok se drugi okreću izbjegavanju obitelji pa čak i delikvenciji. Sve posljedice je teško predvidjeti i ne može se dati šira ocjena. Ja mogu ispričati samo svoja iskustva“, navela je Ibrahimefendić spominjući primjer jednog studenta koji je došao na liječenje jer zbog traume nije mogao nastaviti polagati ispite.
„Ja sam još u onom kaosu kad su me ugurali u autobus i kad je moja majka vrištala u drugom dijelu autobusa tražeći mene“, citirala je studenta dodajući da često i njezine pacijentice govore o Srebrenici kao o „kaosu“ iz kojeg se još uvijek ne mogu izvući.
Preživjelima iz Srebrenice tamo je naime stao život. Oni žive i dalje, ali ne sa sviješću o današnjem vremenu jer su još okrenuti traumi koja im je nepovratno promijenila život, zaključila je svjedokinja na suđenju za genocid u Srebrenici i ostale zločine u BiH.
Obrana: lakše bi prebrodile da su iz grada nego iz sela
Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana je željela prikazati kako na srebreničku traumu, više od samog događaja utječe nepovoljno socijalno stanje u BiH, u vezi neperspektivnosti i nedostatku osnovnih potreba za život. S time se složila i Ibrahimefendić napominjući kako te nepovoljne okolnosti dosta utječu na uspješnost terapije.
No nije se složila s tvrdnjom obrane da na spori oporavak i traumu utječe patrijahalna sredina, odnosno s tvrdnjom da bi se žene mogle lakše oporaviti da potječu iz gradova, a ne većinom iz seoskih sredina gdje se ne mogu toliko ostvariti.
„Bez obzira na obrazovanje žrtve imaju simptome traume koje se pak individualno manifestiraju.“, navela je Ibrahimefendić.
Branitelj Branko Lukić isticao je kako žene imaju problema i s ponovnom udajom zbog patrijahalne sredine, navodeći pri tom i otežavajuće podatke o nedostatku muškaraca u BiH, kao posljedici rata.
„Mi smo već utvrdili da nitko u Bosni u to vrijeme nije bio bez traume, bez obzira je li u ratu sudjelovao direktno ili ne.“, naveo je Lukić, pokušavajući umanjiti zaključke da je upravo zauzimanje Srebrenice potaknulo tešku traumu bošnjačkog stanovništva.
Nakon svjedokinje Ibrahimefendić suđenje se nastavilo iskazom doktora Christopher-a Lawrence-a, patologa sudske medicine, također u vezi srebreničkih istraga masovnih grobnica.
