Međunarodni praznik rada, Prvi maj, obeležava se u nedelju širom sveta u znak sećanja na dan kada je 1886. godine oko 40.000 radnika u Čikagu, tražeći bolje uslove života, stupilo u štrajk i obustavilo rad.
Prvi maj je, od nekadašnjeg Praznika rada, postao dan kada se simbolički obeležava propast radničke klase. Iako ona u tradicionalnom smislu te reči nestaje – problemi sa kojima se suočavaju oni, koji žive od rada, su sve veći i podsećaju na vremena kada je nastajala radnička klasa sa prvobitnom akumulacijom kapitala – neizvestan i slabo plaćen posao, obespravljenost, što omogućava poslodavcima da ostvaruju ekstra profit. To najbolje ilustruje produbljivanje ekonomske nejednakosti u svetu, u tom kontekstu i na Balkanu.
Procesi globalizacije su ubrzali nepovoljne trendove po radnike jer je kapital mnogo mobilniji od rada – što pokazuje i nedavno objavljeni "Panamski dokumenti" o utaji poreza preko ofšor poslovanja.
Međutim, na Balkanu nema masovnijih protesta i štrajkova radnika, iako jedva sastavljaju kraj sa krajem. Jedan od razloga je strah od otkaza. Istovremeno, radnička klasa je danas prilično šarolika kategorija. Sve je manje nekadašnjih industrijiskih radnika (blue collar). Sve je više "belih okovratnika" (white collar), odnosno onih koji ne rade fizičke poslove.
U poslednje vreme naročito su traženi visoko specijalizovani stručnjaci, poput programera (gold collar). Oni svakako imaju manje razloga za nezadovoljstvo, možda do trenutka kada poslodavci, u nastojanju da maksimiziraju svoj profit, ne počnu da smanjuju plate i najboljim stručnjacima.
BiH: Vlast neosetljiva i na samoubistva radnika
Radnička klasa u Bosni i Hercegovini, nakon rata, odmah je zakoračila u pakao kapitalizma. Radnici su od društveno važnog činioca preko noći pretvoreni u potrošnu robu. Oni koji su sačuvali firme u ratu, u miru su postali višak. Čak i oni koji su imali sreću da rade u profitabilnim firmama, ili su prodati za marku, ili im već godinama nije uplaćen radni staž. Sistem ne funkcioniše, nemaju se kome žaliti. Vlast neosetljiva, sudski sporovi preskupi, sindikat potplaćen i nedeletvoran.
Nekada industrijska zemlja, prepoznatljiva po namenskoj, hemijskoj, drvnoj i tekstilnoj industriji, Bosna i Hercegovina, danas ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi. Loša privatizacija, pljačka, otimačina, zarad stranačkih i ličnih interesa – poharali su privredne gigante, a radnici postali socijalna kategorija od koje svi okreću glavu.
Radnici su pre dve godine masovno izašli na ulice u Tuzli, u kojoj je nekada bila smeštena teška industrija. Zapalili su zgradu Kantonalne vlade, smenili čelnike, no ništa se bitnije nije promenilo. I danas neki od njih u svojim fabrikama štrajkuju glađu, prete samoubistvom zbog neuplaćenog staža. No, vlasti na takve informacije ne reaguju. Priču Mirne Sadiković možete pročitati OVDE.
Srbija: Radnici između čekića i nakovnja
Radnička klasa u Srbiji, u tradicionalnom značenju te reči, izumire jer trenutno ima samo 250.000 industrijskih radnika, koji su po oceni sindikata najugroženiji od Drugog svetskog rata. Uprkos sve neizvesnijoj egzistenciji, težim uslovima rada, pa i šikaniranju poslodavaca – nema masovnijih protesta jer se pribojavaju da izgube i onu crkavicu do koje teško dolaze. Više pojedinosti u tekstu Branka Vučkovića.
Crna Gora: Nikada gori položaj radnika
I u Crnoj Gori je nezavidna pozicija radnika. Pero Kadović iz Željezare Nikšić, sa kojim je razgovarao novinar RSE Esad Krcić, kaže da su prepušteni sami sebi jer država mnogo više računa vodi o interesima poslodavaca.
"Položaj radnika danas je nikada gori. Niko radnika nema da zaštiti, država je stala na stranu investitora, tako da je položaj praktično nikakav. Uslovi su veoma teški, postrojenja su stara, radnici nisu zaštićeni, a povrh svega, rade za mizerne plate. Od 250 zaposlenih, stotinjak radnika je na neodređeno. To je brutalno. Ostalim se ugovor produžava, već par godina, po mjesec dana. Ti radnici se mijenjaju, ostaju bez posla, za najmanju sitnicu se ide pred disciplinske komisije", pojašnjava Kadović.
Na pitanje koliko se on i njegove kolege suočavaju sa neizvješnošću raznih vrsta, od nesigurnosti posla, do nesigurnosti da li će stići primanja, Pero Kadović odgovara: "Oko toga konkretno nema problema jer je plata redovna. To je, možda, jedina pozitivna stvar u svemu ovome. Visina primanja je kod nas manja nego prosječna zarada u Crnoj Gori. Ali s obzirom na uslove rada, plata bi trebalo da bude minimalno kao prosječna zarada u Crnoj Gori".
"Radničkog bunta, štrajkova i odlučnije borbe za radnička prava nema zato što je radnik doveden na nulu, zato što se firme svakodnevno gase. Željezara je nekada imala 7.000 radnika, a sada ima 310 radnika. Više nema niko da se pobuni", dodaje Kadović.
Bez obzira na težak položaj radnika, veoma mali broj njih su članovi sindikata jer je često, uslov za njihovo zapošljavanje, da ostanu po strani svojih staleških organizacija – kaže Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore.
"Ne možemo se pohvaliti da je došlo do poboljšanja. I dalje se zatvaraju radna mjesta, a novih nema. Taj trend nikako da se zaustavi. Zadnjih osam godina zarade nisu povećavane, cijene roba i usluga su stalno rasle i situacija je ništa bolja. Ekonomska politika Vlade Crne Gore treba da bude okrenuta investiranju u nova radna mjesta, u privredu, a ne samo u usluge", ističe Keković.
Srđa Keković kaže i da je problem što ne postoji kultura socijalnog dijaloga sa poslodavcima.
"U principu, radi se o neoliberalnom pristupu poslodavaca. Oni ne žele da vode dijalog sa svojim zaposlenim. Najgora je situacija u trgovinama gdje ima 40.000 zaposlenih, a samo njih oko 4.000 je učlanjeno u jednu i drugu nacionalnu sindikalnu centralu. Znači, naše kolege su najčešće primorane da rade pod uslovom da imaju unaprijed potpisani bjanko sporazum o raskidu radnog odnosa, iako imaju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Najčešće ih primoravaju da poslodavcu dostave dokument u kome poslodavac može, u bilo kom trenutku, da unese datum prestanka radnog odnosa gdje piše da je radnik saglasan da mu taj radni odnos prestane toga dana i da poslodavac prema njemu nema nikakvih obaveza", smatra Keković.
Po njegovim rečima problem je i što je puno radnika angažovano po ugovoru na određeno vrijeme preko agencija za privremeno zastupanje zaposlenih, što se drastično zloupotrebljava.
"Dio zarade se isplaćuje na ruke. Značajnom broju kolega se doprinosi redovno ne uplaćuju. Ista slika je i u javnom sektoru, gdje i država, kao poslodavac, to ne poštuje i ne radi redovno", generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore.
Keković navodi više razloga zašto nema masovnijih radničkih buntova u Crnoj Gori.
"Još se nije probudila svijest radnika, koja je uspavana u vrijeme socrealizma, kada je neko drugi rješavao sve probleme. Sada smo naspram kapitala, koji nema milosti, i naspram sistema, koji nema emociju."
"Prvi je bojazan da će biti viđeni od svojih poslodavaca. Drugi problem jeste činjenica da se još nije probudila svijest radnika, koja je uspavana u vrijeme socrealizma, kada je neko drugi rješavao sve te probleme. Sada smo naspram kapitala, koji nema milosti, i naspram sistema, koji nema emociju. Jedino što možemo da uradimo jeste da se sindikalno dobro organizujemo, da radnici daju podršku sindikatima i da se zajedno borimo svim dozvoljenim sredstvima", zaključuje Srđa Keković.
Hrvatska: Nezadovoljstvo nije dovoljno za masovnije štrajkove
Iako je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, položaj radnika nije ni izbliza idiličan, što zbog ekonomske krize, što zbog sumnjivih privatizacija u kojima su mnogi ostali bez posla. Dodatni problem je i što sindikati nisu uspeli da motivišu radnike na više solidarnosti i masovnije štrajkove.
Đurđa Grozaj, predsednica Udruženja "Kamensko", sa kojom je razgovarao novinar RSE Enis Zebić, kritična je prema sindikatima. Inače, udruženje "Kamensko" nastalo je kada je tekstilna fabrika "Kamensko" zatvorena – najverovatnije zbog atraktivne lokacije u širem centru Zagreba, na kojoj će se graditi stanovi. Radnice su se samoorganizovale i sada rade tekstilne poslove u Udruženju, kako bi zaradile za život.
"Ja bih zabranila takav sindikat, kakav je trenutno sada na našoj političkoj sceni. Oni stvarno nisu zaslužili da se pozivaju da će raditi nešto za tog malog čovjeka. Uspjeli su od radnika napraviti patnika i to je slika našeg radništva danas. Ako čelnik sindikata ima tako visoka primanja, živi na visokoj nozi, kako on može razumjeti čovjeka koji radi, ne dobije plaću? Da osjete to na svojoj koži, možda bi radili vidljive promjene i onda bi im do toga bilo stalo. Dok god rate tako kako rade, na takav način, za mene nisu vjerodostojni i ja bih takav sindikat jednostavno zabranila", navodi Đurđa Grozaj.
Na pitanje da li je problem samo u velikim platama i tome da ništa ne rade sindikalni funkcioneri, ili što možda nedostaje i neke solidarnosti među ljudima koji rade u Hrvatskoj, Grozaj odgovara: "Ima i toga, ali zapamtite, treba znati motivirati onoga koji je pasivan, ko misli da mu je trenutno dobro. Daj mu pokaži sliku. To bi trebao biti put sindikata, da one, kojima je dobro, upozori da se solidariziraju jer sutra možda neće biti dobro, ako se nešto ne promjeni. Znači, opet je tu ključna uloga sindikata, koji ne radi svoj posao na način kako bi trebao raditi".
Jedan od razloga što radnička klasa u Hrvatskoj ne deluje odlučnije jeste njena heterogenost – kaže Dragan Bagić, docent na Odseku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
"Za prosvjedno djelovanje trebaju neki preduvjeti. Mora biti određena razina nezadovoljstva. Morate imati ideju protiv koga prosvjedujete, odnosno da imate ideju da neko, neki autoritet, vlast ili bilo tko, može doista promijeniti vašu situaciju. Morate imati ideju kako bi se ta situacija promijenila. Morate imati i nekoga ko bi sve to artikulirao, pa morate imati i nekog ko bi sve to i organizirao", ocenjuje Bagić.
Bagić ističe da o svim pomenutim tačkama se lako može videti da postoje različite situacije u različitim sektorima.
"U situaciji visoke nezaposlenosti, ljudima je najvažnije da sačuvaju bilo kakvo radno mjesto, makar bilo nekvalitetno. Ljudi rijetko sudjeluju u nekoj akciji isključivo iz frustracije i iz nekog pukog nezadovoljstva. Puko nezadovoljstvo nikada nije dovoljna stvar za bilo kavu mobilizaciju. To je neka pogrešna pretpostavka koja je široko prihvaćena, koja smatra da, ako su ljudi nečim nezadovoljni, da će se oni organizirati, mobilizirati i djelovati. Nezadovoljstvo je nužan, ali nikako nije dovoljan preduvjet za bilo kakve masovne prosvjede. Mislim da je, prije svega, problem u toj pretpostavci da postoji ta neka dovoljno velika kritična masa koja bi zadovoljila sve ove kriterije, koji su potrebni da bi se desila mobilizacija", reči su zagrebačkog docenta Filozofskog fakulteta.
Naš sagovornik ističe da društvo u Hrvatskoj nema potrebu za zajedničkim, artikulisanim protestom.
"Zato što svako ima drugačiju situaciju u svom sektoru, u svojoj djelatnosti u svojoj firmi, u svom zanimanju. Svako se nosi sa nekim drugim tipom problema, u drugo vrijeme, imate perioda kada su pod nekim pritiskom radnici u privatnom sektoru, ali tada nisu ovi u javnom", kaže Dragan Bagić, te dodaje:
"Nemate tu homogenost, nego zapravo heterogenost i fragmentiranost, ali to je normalno stanje. Ideja da je radnička klasa ujedinjena i jedinstvena je ideološka teza. Ona nikada nije bila opis stvarnosti, nego je bila jedan pokušaj kreiranja stvarnosti. Mislim da je ta heterogenost na neki način normalno stanje."
Kosovo: Radnici se boje da štrajkuju uprkos sve težem životu
Na Kosovu se radnici pribojavaju da se javno pobune jer u tom slučaju mogu dobiti otkaz. Imajući u vidu veliku nezaposlenost, većina se odlučuje da prećuti ono za šta bi trebalo da se bore. Takav slučaj je i u privatizovanoj Distribuciji za snabdevanje električnom energijom na Kosovu. Opširnije u tekstu Amre Zejneli.
Stručnjaci nemaju razloza da štrajkuju
Visoko specijalizovani stručnjaci, poput programera, izuzetno su traženi i dobro plaćeni, tako da nemaju neposrednog razloga za nezadovoljstvo, a naročito ne da protestuju na ulici. Jedan od njih je i inženjer Marko (39) iz Zagreba.
"Bavim se informatikom. Kartično poslovanje. Održavanje sustava, da sve to funkcionira kako treba za krajnje korisnike. Dosta specijaliziran posao i osjetljiv zato što su uvijek u pitanju korisnici usluga banke i krajnji kartični klijenti. Mjesečna primanja su mi oko 10.000 kuna", navodi Marko.
Marko kaže da nije sindikalno organizovan "jer nemam interesa, niti neke potrebe za tim, a ni ne smatram da bih imao ikakve koristi od toga, iako u firmi postoji neki ogranak sindikata".
Na pitanje da li mu nedostaje više radničkih protesta u Hrvatskoj, Marko odgovara: "Nedostaje. Ja nemam nekog povoda, ali bih vrlo rado podržao bilo kakav oblik radničkih prosvjeda jer mislim da ih je premalo i uopće neki nedostatak volje. I za ono što se uspije održati, su vrlo zanemarljive brojke ljudi koji dođu na to".
Stručnjaci su traženi i u Crnoj Gori. Dejan Knežević, inženjer informacionih tehnologija, kaže za RSE da je zadovoljan svojim poslom, ali da se nada da bi se snašao kada njegova struka ne bi bila tražena kao sada.
"To je na neki način samostalan način rada. Uvijek sam u nekom svom poslu imao tu slobodu da mogu sebi da odredim vrijeme koliko da se radi i kada da se radi. Sviđa mi se ta sloboda jer kada uzmem neki projekt da radim, ocjenim koliko mi treba vremena da ga završim i sam sebe organizujem. Nemam nikakvih problema", pojašnjava Knežević, te naglašava:
"Vidim da su ljudi zadovoljni jer se u posljednje vrijeme dosta ulaže u kompjutere i marketing. Ako se ima volje, mislim da se može u ovom poslu napredovati i da je tržište još uvijek relativno novo."
"Iz dosta okruženja sa kojima sam sarađivao, koji se bave poslom kojim se bavim i ja, vidim da su ljudi dosta zadovoljni jer se u posljednje vrijeme dosta ulaže u kompjutere i marketing. Svakim danom se obim posla povećava. Ako se ima volje, mislim da se može u ovom poslu napredovati i da je tržište još uvijek relativno novo. Mislim da su ljudi generalno zadovoljni u ovom poslu."
Dejan Knežević tvrdi da nije razmišljao zašto u Crnoj Gori nema masovnijih štrajkova.
"U ovo doba, više gledamo sebe. Nezaposlenost jeste velika, ali ni ljudi nisu adekvatno motivisani da traže posao. Uvijek sam mogao da nađem neki posao i to mi nikada nije bio problem. Postoji dosta ljudi koji nemaju posao, ali i upoznajem dosta ljudi koji ga svakodnevno dobijaju", reči su Kneževića.
Upitali smo Kneževića šta bi uradio kada bi se naglo u njegovoj struci promenila situacija i kada bi se počeo suočavati sa sličnim problemima?
"Pretpostavljam da bih pokušao na neki način da se izborim za neka svoja prava jer svaki radnik mora da bude ispoštovan za platu i za doprinose koji trebaju da mu se plate", zaključuje Dejan Knežević.
