U dvorIštu stambenog bloka sjeverno od centra Minska, na mjestu koje je neformalno nazvano ‘Trg promjena’, posljednji veliki protest održan je 15. novembra 2020., piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Mještani, koji su redovno protestovali u dvorištu otkako je Aleksandar Lukašenko proglasio pobjedu na osporavanim izborima u avgustu 2020., tada su ponovo izašli da izraze ljutnju i tugu zbog smrti prodemokratskog demonstranta Ramana Bandarenke koji je umro u pritvoru tri dana prije toga.
Godinu dana kasnije, ‘Trg promjena’ je neobično tih i malo je znakova nemira koji su dominirali ovim područjem u nedjeljama nakon izbora.
"Ništa se ne dešava", rekao je Jauhen, mještanin koji radi na knjizi o Trgu promjena i koji je tražio da bude identifikovan samo po imenu iz straha od mogućih negativnih posljedica. "Ljudi razgovaraju jedni s drugima, razgovaraju o događajima. Ali sve se dešava vrlo tajno".
Tokom posljednjih nekoliko mjeseci, Jauhen je obavio više od desetak intervjua i proučavao video i fotografske materijale o Trgu promjena.
"Radeći na knjizi svakog dana se prisjećam tih događaja", rekao je on za bjeloruski servis RSE. "Sviđalo mi se to ili ne, vraćam se tim događajima".
Tokom jeseni 2020. Trg promjena je bio središte neslaganja protiv Lukašenkove vlade, njenog otpora demokratskim reformama i brutalnog obračuna s demonstrantima. U prvim sedmicama nakon izbora 9. avgusta, tamo su se svake večeri održavali protesti i oblast je ubrzo postala simbol otpora protiv Lukašenka.
Centar protesta bio je mural oslikan u dvorištu kojim je odata počast dvojici di-džejeva: Kirilu Halanavu i Vladislavu Sakalouskom, koji su kažnjeni zato što su na provladinom skupu dva dana prije izbora svirali popularnu protestnu pjesmu iz sovjetskog doba. Njih dvojica su uhapšeni i osuđeni na 10 dana zatvora jer su navodno "preoteli" događaj svirajući protestnu himnu Viktora Coja "Želimo promjene".
Mural se fokusirao na pobunu u komšiluku, dok je ime "Trg promjene" počelo da kruži naširoko, kaže Jauhen.
"Ljudi nisu govorili o životu, već o tome kako bi mogli da rade zajedno u političkom prostoru", rekao je on. "Jedan po jedan bili su privučeni na ovo mjesto i trg se sam formirao".
'Više nego što bih mogao da podnesem'
Gradski radnici, koje obično čuva naoružana policija, prefarbali su mural više od 10 puta, ali demonstranti na Trgu promjena bi ga svaki put ponovo nacrtali.
Mještani u dvorištu razvili su tradiciju da sa svojih prozora ometaju snage bezbjednosti.
Međutim, atmosfera u dvorištu počela je da se mijenja Bandarenkovom smrću i protestom 15. novembra, koji je vlast brutalno ugušila. Na stotine ljudi je privedeno, a stotine se satima skrivalo u stanovima i podrumima obližnjih kuća.
“Prvih dana nakon toga nismo ni pomišljali da izađemo tamo“, rekao je Jauhen.
"To je, kako sam mislio, bilo više nego što sam mogao da podnesem. Spomen-obilježje u našem dvorištu je također bilo teško emotivno shvatiti. Naše dvorište sada nije bilo samo protestno, već i spomen obilježje. I to je učinilo stvari teškim“.
"Prvih nekoliko nedjelja ništa se zaista nije dogodilo", prisjeća se on. "Postojale su redovne policijske patrole i cijeli kraj je bio pod danonoćnim nadzorom. Uvijek je tu bio automobil s ljudima u policijskim uniformama, ko god da su bili. Oni su posmatrali sve što se tu dešavalo".
'Nismo se predali'
Sredinom decembra, mještani su ponovo počeli da se pojavljuju na Trgu promjena, održavajući tihe proteste po mraku osvijetljeni svojim telefonima. Nije bilo daljeg pritvaranja, rekao je Jauhen. Stalni policijski nadzor okončan je krajem marta 2021.
Još jednom, kaže Jauhen, ljutnja i frustracija tinjaju daleko ispod površine.
"Toliko su pomjereni duboko ispod zemlje da ih obični prolaznici teško mogu primijetiti", rekao je on. "Tako da to nema mnogo efekta. Rekao bih da je to sada uglavnom podrška jednih drugima i olakšanje savjesti. Rekli smo jedni drugima da smo nešto uradili. Nismo se predali. Nismo zaboravili i nismo oprostili".
Demonstranti na Trgu promjena prošli su kroz traumatično iskustvo, od euforije očekivanja brze promjene do očaja da se osjećaju nebitnim, da svakog trenutka mogu biti slomljeni, zaključuje Jauhen.
"Ostaje pitanje – da li su ljudi iz ove traume izašli još ljući ili su, naprotiv, potpuno razočarani?"
Facebook Forum