U Bosni i Hercegovini je sredinom septembra u Federaciji BiH održan štrajk upozorenja prosvjetnih radnika. Koliko je tranzicija, u kojoj se zemlja nalazi već duže, teška, možda su ponajbolje osjetili baš prosvjetni radnici BiH.
Učitelji, nastavnici i profesori nekad su bili ugledni članovi društvene zajednice. Danas, mnogi poniženi prosvjetni radnici, žrtve su poremećenih društvenih vrijednosti, prinuđeni da svoja prava traže na ulici. Iako rade jedan od najodgovornijih poslova, njihov rad nije adekvatno plaćen. Prosječna mjesečna primanja nastavnika, profesora u RS-u, kreću se oko 930 KM, a njihove kolege u FBiH zarađuju mjesečno oko 850 KM.
Nikada nije bilo teže biti učitelj ili nastavnik u BiH. Različiti obrazovni programi i standardi, njih ukupno 12, uz skoro svakodnevnu politizaciju obrazovanja, dodatno usložnjavaju ionako teške uslove rada. Tome svjedoči Slavko Lauš, koji ponosno nosi školski dnevnik već 33 godine:
„Sada je najteže učitelju. Imamo velikih problema. Cijela kriza je zahvatila Evropu. Mi ne možemo reći da smo izvan toga“, navodi Lauš.
Prosvjetnog radnika su nekada svi cijenili, političari, roditelji, djeca. Danas je izuzetno teško biti prosvjetni radnik. Njegov rad je obezvrijeđen, plate su male, penzije također. Roditelji i učenici više ne poštuju prosvjetne radnike, kao što su to činile generacije davno prije njih. Na sve to, brojni su problemi proistekli zbog nemara države.
„Neredovne plaće, diskriminacija u smislu da oni sebi po zakonu usklađuju plaće, a nama po istom zakonu konstantno uskraćuju. Ne poštuju kolektivni ugovor, nisu usaglašene plate, nisu propisani koeficijenti, što su nam obećali”, smatra nastavnica Esma Ćatović iz Osnovne škole Vladislav Skarić iz Sarajeva.
Prema posljednjim analizama, zaposleni u srednjem i visokom obrazovanju u Federaciji BiH imaju prosječnu plaću od 410 eura. Najniži prosjek je u Posavskom kantonu i iznosi 330 eura, a najviši u Kantonu Sarajevo - nešto više od 500 eura. Prosječna mjesečna primanja nastavnika, profesora i drugih radnika u prosvjeti u RS-u kreću se oko 450 eura.
„Prosječna plata nastavnika i profesora u osnovnim i srednjim školama je niža od prosječne plate na nivou FBiH, na nivou kantona. To jasno govori koliko nas oni, koji odlučuju o nama, cijene”, Selvedin Šatorović, predsjednik Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja BiH.
Porazna je činjenica da u većini FBiH nastavno osoblje, a to su osobe s višom i visokom stručnom spremom, rade za manju plaću od federalnog prosjeka. Takav odnos države degradira prosvjetne radnike potpuno.
„Moja osnovna plata bila je 900 KM, a toliko ima kafe kuharica u opštini, u parlamentu ili bilo gdje. Dok god u ovoj državi ne bude zaposlenih ljudi, nema budžeta. Budžet se ne može puniti MMF kreditima, nego zaposlenim ljudima, koji će plaćati i socijalno i penziono i sve ostalo”, smatra Jasminka Filipović, penzionisana profesorica istorije u sarajevskoj Prvoj gimnaziji.
Obrazovni sistem u BiH nosi i mnoštvo komplikacija kada je u pitanju zapošljavanje nastavnog kadra.
„Da bi postao redovni profesor, treba da imaš dvadeset do dvadeset i pet godina radnog staža. Osnov plate koja se dobija od Kantona Sarajevo, odnosno što je u grantu, je 1.600 KM. Redovni profesor ima koeficijent 16, osnovica je 105 KM. To je stvarno bruka i sramota da redovni profesor, na osnovu toliko godina radnog staža, što je najveća akademska titula, ima platu 1.600 KM”, objašnjava Enad Korjenić, vanredni profesor na Univerzitetu u Sarajevu.
Magistrica zdravstvenih nauka, Nedeljka Šljivo, nije našla svoje mjesto među nastavnim osobljem, iako je za to kvalifikovana. Zaposlena je kao laboratorijski tehničar i sa 34 godine radnog staža njena plata iznosi 600 eura.
„Mi smo u stvari na Ministarstvu obrazovanja siročad, gdje živimo od kusura što ostane kada se svi ostali trezorski korisnici podmire”, navodi Nedeljka Šljivo.
Prosvjetni radnici zaslužuju bolji tretman, kako vlasti, tako i društva.
Na kraju, neizbježno je reći da pored svega pobrojanog, nastavnici i profesori često bivaju žrtve verbalnih i fizičkih napada. Roditelji napadaju prosvjetne radnike, tuku ih i prijete ubistvima, a to rade i učenici.
Brojni su primjeri psihičkih, a nerijetko i fizičkih iživljavanja učenika nad nastavnicima ili profesorima u školama u Bosni i Hercegovini.
