Radnici tvornice Konjuh najočitiji su primjer sudbine radničke klase čija su poduzeća privatizirana. Sudbina njih 645 sada je neizvjesna, tvornicu muče milijunski gubici, a Vlada TK i Vlada Federacije konkretnog rješenja niti pomoći nemaju. Konjuh je samo jedna od tvornica kojoj prijeti stečaj, a na stotine njih je zatvoreno zbog loše privatizacije. Tisuće radnika tih tvornica danas su socijalni slučajevi države koja nikada nije našla model spasa i očuvanja privrede.
Do početka devedestih godina Tuzlanski kanton važio je za najrazvijeniju gospodarsku regiju. Vodeće tvornice bivše države bile su smještene baš u Tuzli.
Nakon 20 godina stanje je sasvim drugačije, na tisuće radnika bez posla i bez ikakvih primanja. Država je privatizirala poduzeća čiji su poslodavci u gospodarstvu napravili samo gubitke.
Mevludin Trakić, radnik Konjuha, kojemu danas prijeti stečaj, prisjeća se privatizacije svoje tvornice.
„Mi smo bili privatizirani, 100 posto dioničari smo bili. Bilo je 1.266 radnika u privatizaciji. Nadali smo se svi, govorili su nam svi da je danas-sutra to naša fabrika, da možemo raditi šta hoćemo, da bi se na kraju uspostavilo da čak ima radnika koji nisu dioničari, znači da u samom prvom krugu nisu upisivali. Tek mi vidimo sad da smo prevareni. Kako znam za Konjuh, uvijek je bilo da su uzimali iz Konjuha, ali ova sad zadnja ekipa što je došla - i oni da su uzimali kao što su oni prije uzimali, mi bismo i danas-dan živjeli“, kaže Trakić.
Nekadašnji najveći gigant kemijske industrije u BiH, Polihem, Vlada TK je prodala Poljacima koji su tu tvornicu ugasili, radnike poslali na ulicu, i pobjegli u Poljsku. Novac od 3,5 milijuna, koliko im se duguje za plaće i doprinose, nikada nisu vidjeli. Zato već danima borave u šatorima pred bivšom tvornicom tražeći da se sudske odluke počnu provoditi.
„Mi smo donijeli odluku da blokiramo sud, vladu i tužilaštvo sa šatorima. Postoje dvije odluke. Jedna odluka je da nam se isplate pare ili da se dogovorimo. Druga odluka je ako imaju vlast da nas ubiju - trećeg rješenja nema. Ako imaju snage da nas pobiju, moraju nas pobiti ovdje. Mi ćemo svojim tijelima ovo braniti“, poručuju radnici.
Sve ovo posljedica je loše privatizacije firmi u BiH za koju nitko ne snosi odgovornost, a država za njih ne pokazuje više nikakav interes.
"Omladinac" i sa 50 godina
Poslodavcima je sve dozvoljeno, pa i to, kaže Kata Iveljić, predsjednica Sindikata kemije i nemetala Federacije BiH, da i radnike od 50 godina angažiraju preko studentih zadruga kako za njih ne bi plaćali doprinose.
Kata Iveljić
„Država koja treba da sankcioniše rad na crno, nažalost, potiče taj rad na crno preko omladinskih zadruga. Kod nas svaki mjesec kad poslodavcu treba radne snage, on može da računa na omladinsku zadrugu da može povući i od 30 i 40 i do 50 godina starosti radnika da radi. Nema više da je omladinac do te i te godine itd. Nema tu kriterija u omladinskoj zadruzi. Poslodavci imaju za 300 maraka radnike preko omladinske zadruge i iskorištavaju ih na takav način, ali niko ništa u tom dijelu ne sankcioniše“, navodi Iveljić.
Zakonadavna regulativa koja je u BiH trebala pratiti privatizaciju uopće nije postojala. Od te privatizacije, koja je vršena odmah nakon rata, država BiH danas ima milijunski manjak kapitala i na stotine firmi čiji su računi blokirani. Zato je BiH hitno potreban novi zakonski okvir privatizacije, smatra Duljko Hasić, gospodarski analitičar Vanjskotrgovinske komore BiH.
„U prvom planu ne bi trebala da bude bitna cijena. On bi trebala da bude na drugom, trećem ili petom mjestu. Bitno je razviti poslove, stvoriti okvir privatnog kapitala koji može razvijati ovu državu, primite strateške investicije i zadržati postojeće, odnosno stvoriti predsulove za zapošljavanje dodatnog broja ljudi. Nažalost, svi nivoi vlasti u BiH, od državnog pa do entitetskog, ne stvaraju povoljniji poslovni ambijent“, ističe Hasić.
I dok u svim razvijenim zemljama privatizacija znači rješavanje ekonomskih i socijalnih problema i preduvjet je ekonomskog rasta, u BiH privatizacija podzeća dovela je do izvanrednog stanja u gospodarstvu. A BiH izlaz iz ekonomske krize može osigurati samo novom privatizacijom preostalih državnih poduzeća, kaže prof. dr. Kadrija Hodžić, ekonomski stručnjak i analitičar.
„Što znači da je i ovaj, drugi talas privatizacije koji se odvija u postkomunističkim zemljama sličan onome koji se dešavao u procesima devedestih godina i da ponovo neće imati efikasnost koja se očekuje“, smatra Hodžić.
Do početka devedestih godina Tuzlanski kanton važio je za najrazvijeniju gospodarsku regiju. Vodeće tvornice bivše države bile su smještene baš u Tuzli.
Nakon 20 godina stanje je sasvim drugačije, na tisuće radnika bez posla i bez ikakvih primanja. Država je privatizirala poduzeća čiji su poslodavci u gospodarstvu napravili samo gubitke.
Mevludin Trakić, radnik Konjuha, kojemu danas prijeti stečaj, prisjeća se privatizacije svoje tvornice.
„Mi smo bili privatizirani, 100 posto dioničari smo bili. Bilo je 1.266 radnika u privatizaciji. Nadali smo se svi, govorili su nam svi da je danas-sutra to naša fabrika, da možemo raditi šta hoćemo, da bi se na kraju uspostavilo da čak ima radnika koji nisu dioničari, znači da u samom prvom krugu nisu upisivali. Tek mi vidimo sad da smo prevareni. Kako znam za Konjuh, uvijek je bilo da su uzimali iz Konjuha, ali ova sad zadnja ekipa što je došla - i oni da su uzimali kao što su oni prije uzimali, mi bismo i danas-dan živjeli“, kaže Trakić.
Nekadašnji najveći gigant kemijske industrije u BiH, Polihem, Vlada TK je prodala Poljacima koji su tu tvornicu ugasili, radnike poslali na ulicu, i pobjegli u Poljsku. Novac od 3,5 milijuna, koliko im se duguje za plaće i doprinose, nikada nisu vidjeli. Zato već danima borave u šatorima pred bivšom tvornicom tražeći da se sudske odluke počnu provoditi.
„Mi smo donijeli odluku da blokiramo sud, vladu i tužilaštvo sa šatorima. Postoje dvije odluke. Jedna odluka je da nam se isplate pare ili da se dogovorimo. Druga odluka je ako imaju vlast da nas ubiju - trećeg rješenja nema. Ako imaju snage da nas pobiju, moraju nas pobiti ovdje. Mi ćemo svojim tijelima ovo braniti“, poručuju radnici.
Sve ovo posljedica je loše privatizacije firmi u BiH za koju nitko ne snosi odgovornost, a država za njih ne pokazuje više nikakav interes.
"Omladinac" i sa 50 godina
Poslodavcima je sve dozvoljeno, pa i to, kaže Kata Iveljić, predsjednica Sindikata kemije i nemetala Federacije BiH, da i radnike od 50 godina angažiraju preko studentih zadruga kako za njih ne bi plaćali doprinose.
„Država koja treba da sankcioniše rad na crno, nažalost, potiče taj rad na crno preko omladinskih zadruga. Kod nas svaki mjesec kad poslodavcu treba radne snage, on može da računa na omladinsku zadrugu da može povući i od 30 i 40 i do 50 godina starosti radnika da radi. Nema više da je omladinac do te i te godine itd. Nema tu kriterija u omladinskoj zadruzi. Poslodavci imaju za 300 maraka radnike preko omladinske zadruge i iskorištavaju ih na takav način, ali niko ništa u tom dijelu ne sankcioniše“, navodi Iveljić.
Zakonadavna regulativa koja je u BiH trebala pratiti privatizaciju uopće nije postojala. Od te privatizacije, koja je vršena odmah nakon rata, država BiH danas ima milijunski manjak kapitala i na stotine firmi čiji su računi blokirani. Zato je BiH hitno potreban novi zakonski okvir privatizacije, smatra Duljko Hasić, gospodarski analitičar Vanjskotrgovinske komore BiH.
„U prvom planu ne bi trebala da bude bitna cijena. On bi trebala da bude na drugom, trećem ili petom mjestu. Bitno je razviti poslove, stvoriti okvir privatnog kapitala koji može razvijati ovu državu, primite strateške investicije i zadržati postojeće, odnosno stvoriti predsulove za zapošljavanje dodatnog broja ljudi. Nažalost, svi nivoi vlasti u BiH, od državnog pa do entitetskog, ne stvaraju povoljniji poslovni ambijent“, ističe Hasić.
I dok u svim razvijenim zemljama privatizacija znači rješavanje ekonomskih i socijalnih problema i preduvjet je ekonomskog rasta, u BiH privatizacija podzeća dovela je do izvanrednog stanja u gospodarstvu. A BiH izlaz iz ekonomske krize može osigurati samo novom privatizacijom preostalih državnih poduzeća, kaže prof. dr. Kadrija Hodžić, ekonomski stručnjak i analitičar.
„Što znači da je i ovaj, drugi talas privatizacije koji se odvija u postkomunističkim zemljama sličan onome koji se dešavao u procesima devedestih godina i da ponovo neće imati efikasnost koja se očekuje“, smatra Hodžić.
