Na suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, bivši pripadnik Nizozemskog bataljona UN-a u Srebrenici Vincent Egbers, opisao je – da su mu bošnjački zarobljenici nagovijestili da ih srpske snage namjeravaju ubiti. Kao svjedok tužiteljstva Egbers se prisjetio velikog straha i očaja zarobljenih ljudi te njegovih bezuspješnih prigovora kod oficira VRS-a.
Kada su u srpnju 1995. godine snage bosanskih Srba ulazile u Srebrenicu, napadnuti su i položaji UN-a. Tisuće Bošnjaka željelo je otići iz te Zaštićene zone, a da je evakuacija krenula mimo pravila, vidjelo se ubrzo u UN-ovoj bazi u Potočarima, gdje su srpski vojnici počeli izdvajati muškarce i dječake iz njihovih obitelji.
„13. srpnja ušao sam u Bijelu kuću, nakon što sam čuo da žene vrište - jer su njihovi dječaci i muškarci, većinom se radilo o starijim muškarcima, dakle jer su odvedeni u Bijelu kuću. Ja sam tamo otišao. Mojim vojnicima nisu dozvolili da tamo uđu, međutim ja sam imao čin. Pokazao sam bosanskim Srbima moj čin i rekao da hoću vidjeti što je u toj kući“, prisjetio se tadašnji poručnik Egbers.
Izdvojeni bošnjački muškarci bili su svjesni što im se sprema, naveo je bivši UNROFOR-ac.
„Vidio sam ih kako su ulazili u autobuse i oni su mi napravili istu gestu – preko grla s prstom s lijeve na desnu stranu, jer su bili sigurni da će tamo okončati svoje živote. I nudili su mi novac da ga uzmem, a ne da ga oni zadrže sa sobom. Ja ga nisam uzeo jer sam ja bio siguran da će oni također ići u Kladanj. Da će za njih biti pronađeno neko drugo rješenje“, opisao je potresne scene i uvjeravanje srpskih vojnika kako će zarobljenike odvesti na razmjenu.
Svjedok Egbers se prisjetio i stotina zarobljenika na nogometnom stadionu u Novoj Kasabi, koji su prema navodima optužnice, kasnije ubijeni, kao i brojnih zarobljenika koji su s rukama iznad glave vođeni duž puta prema Bratuncu.
Prema njegovim riječima i pripadnici UNPROFOR-a su tada - stalno zastrašivani i pljačkani. Nakon što je i sam zarobljen o svemu je obavijestio srpske oficire, među ostalim i njihovog nadređenog na terenu – pukovnika Ljubišu Bearu.
„On nije imao vremena s nama razgovarati o prigovorima... on je naime imao vremena, ali ga nije zanimalo to“, naveo je svjedok koji je po povratku iz Nove Kasabe, 15. srpnja 1995. godine, u zapovjedništvo UNPROFOR-a uputio detaljan izvještaj o onom što je vidio, čuo i doživio.
Spomenuti Beara je podsjetimo, nepravomoćno osuđen na doživotan zatvor, zbog organiziranja masovnih pogubljenja zarobljenika.
Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana je ispitivala najviše svjedoka o oružju koje su bošnjačke snage unutar enklave posjedovale, unatoč sporazumu o demilitariziranoj Zaštićenoj zoni Srebrenica. Uz to izdvajanje muških članova obitelji u Potočarima obrana je pokušala obrazložiti namjerom za njihovo ispitivanje i pronalaženje pripadnika Armije BiH, a ne pogubljenje kao što tvrdi optužba.
U nastavku suđenja očekuje se još nekoliko iskaza u vezi optužbi za genocid u Srebrenici.
Kada su u srpnju 1995. godine snage bosanskih Srba ulazile u Srebrenicu, napadnuti su i položaji UN-a. Tisuće Bošnjaka željelo je otići iz te Zaštićene zone, a da je evakuacija krenula mimo pravila, vidjelo se ubrzo u UN-ovoj bazi u Potočarima, gdje su srpski vojnici počeli izdvajati muškarce i dječake iz njihovih obitelji.
„13. srpnja ušao sam u Bijelu kuću, nakon što sam čuo da žene vrište - jer su njihovi dječaci i muškarci, većinom se radilo o starijim muškarcima, dakle jer su odvedeni u Bijelu kuću. Ja sam tamo otišao. Mojim vojnicima nisu dozvolili da tamo uđu, međutim ja sam imao čin. Pokazao sam bosanskim Srbima moj čin i rekao da hoću vidjeti što je u toj kući“, prisjetio se tadašnji poručnik Egbers.
Izdvojeni bošnjački muškarci bili su svjesni što im se sprema, naveo je bivši UNROFOR-ac.
„Vidio sam ih kako su ulazili u autobuse i oni su mi napravili istu gestu – preko grla s prstom s lijeve na desnu stranu, jer su bili sigurni da će tamo okončati svoje živote. I nudili su mi novac da ga uzmem, a ne da ga oni zadrže sa sobom. Ja ga nisam uzeo jer sam ja bio siguran da će oni također ići u Kladanj. Da će za njih biti pronađeno neko drugo rješenje“, opisao je potresne scene i uvjeravanje srpskih vojnika kako će zarobljenike odvesti na razmjenu.
Svjedok Egbers se prisjetio i stotina zarobljenika na nogometnom stadionu u Novoj Kasabi, koji su prema navodima optužnice, kasnije ubijeni, kao i brojnih zarobljenika koji su s rukama iznad glave vođeni duž puta prema Bratuncu.
Prema njegovim riječima i pripadnici UNPROFOR-a su tada - stalno zastrašivani i pljačkani. Nakon što je i sam zarobljen o svemu je obavijestio srpske oficire, među ostalim i njihovog nadređenog na terenu – pukovnika Ljubišu Bearu.
„On nije imao vremena s nama razgovarati o prigovorima... on je naime imao vremena, ali ga nije zanimalo to“, naveo je svjedok koji je po povratku iz Nove Kasabe, 15. srpnja 1995. godine, u zapovjedništvo UNPROFOR-a uputio detaljan izvještaj o onom što je vidio, čuo i doživio.
Spomenuti Beara je podsjetimo, nepravomoćno osuđen na doživotan zatvor, zbog organiziranja masovnih pogubljenja zarobljenika.
Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana je ispitivala najviše svjedoka o oružju koje su bošnjačke snage unutar enklave posjedovale, unatoč sporazumu o demilitariziranoj Zaštićenoj zoni Srebrenica. Uz to izdvajanje muških članova obitelji u Potočarima obrana je pokušala obrazložiti namjerom za njihovo ispitivanje i pronalaženje pripadnika Armije BiH, a ne pogubljenje kao što tvrdi optužba.
U nastavku suđenja očekuje se još nekoliko iskaza u vezi optužbi za genocid u Srebrenici.
