Poslanici Parlamenta RS razmatrali su početkom novembra izmjene Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju u kojima je, između ostalog, predviđeno da vjeronauka bude obavezna do kraja osnovne škole - za djecu čiji se roditelji opredijele za izučavanje tog predmeta. Ipak, zakon nije ponudio rješenje šta s djecom koja ne pohađaju vjeronauku jer u toku tog časa škola nije odgovorna za njih. Štaviše, malobrojni roditelji čija djeca ne pohađaju taj fakultativni predmet tvrde da su izloženi suptilnim pritiscima institucija, koje najmlađe ipak nastoje gurnuti u okrilje vjere.
Početkom ove školske godine učitelji u osnovnim školama RS ponovo su ponudili djeci da pohađaju časove vjeronauke. Banjalučanin Željko M., čije je dijete u drugom razredu, nije prihvatio to uvjeren da, kako je u školama naglašeno, postoji mogućnost izbora:
„Međutim, nakon toga je učiteljica upozorila roditelje da će djeca za vrijeme za vrijeme tog časa biti u hodniku, prepuštena sama sebi, odnosno da škola nema nikakvu odgovornost za vrijeme tog časa, da se računa kao da djeca nisu u školu. Već poslije toga jedan dio roditelja je odustao od svoje prvobitne namjere i odlučio da djeca ipak pohađaju vjeronauku. Sljedeća vrsta pritiska je bila ta što je učiteljica naglasila da će djeca koja ne idu na vjeronauku vjerovatno biti izložena zadirkivanju od strane ostale djece, koja su većina, koja idu na vjeronauku“, kaže ovan Banjalučanin.
Vjeronauka se u osnovnim školama Republike Srpske podučava fakultativno – ali institucije ne čine ništa da olakšaju onima koji se ne opredijele za taj predmet.
Smisao zakonskih izmjena kojima se utvrđuje da je vjeronauka obavezna do kraja osnovnog školovanja ukoliko se roditelji opredijele za nju – malo kome su jasne.
Ni objašnjenje ministra prosvjete i kulture Republike Srpske Gorana Mutabdžije nije pomoglo rasvjetljavanju razloga zbog čega je zakon izmijenjen:
„Zato što je to cjelovit nastavni sadržaj i ne može se prekidati i počinjati i ne može se počinjati u nekim godinama a da se nije savladalo prethodno gradivo. To je suština priče“, rekao je Mutabždija.
Ali za one čiji se izbor razlikuje od većine, suština priče je na sasvim drugom mjestu. Djeca koja ne pohađaju vjeronauku u RS nemaju ponuđenu drugu opciju, a kako su u manjini, nerijetko bivaju ekskomunicirana.
Aleksandra Letić, iz Helsinškog odbora za ljudska prava RS, ističe da alternativa vjeronauci mora da postoji i to takva da je istovjetno promovisana, predložena i prezentovana:
„Mora da postoji istinski izbor. Ako ostavite da ovo bude fakultativan predmet a ne ponudite ništa što bi popunilo tih 45 minuta, onda je vrlo upitno koliko možemo govoriti o slobodnoj volji roditelja i fakultativnom, izbornom predmetu. Između čega se bira? Između vjeronauke - i ništa. Između vjeronauke i djeteta koje 45 minuta nema neku istinsku obavezu. To nije izbor“, kaže Aleksandra Letić.
Iako je BiH deklarativno sekularna država, vjeronauka je duboko prodrla u sve nivoe obrazovnog sistema. Za profesora s banjalučkog Filozofskog fakulteta Miodraga Živanovića vjeronauci nije mjesto u redovnom obrazovanju:
„Taj predmet često zna da služi i za animiranje vjernika – i otuda tome nije mjesto u svim nivoima obrazovanja, kojima je zapravo osnovni cilj sticanje znanja“, kaže Živanović.
Da li vjeronauka služi sticanju znanja – mišljenja su podijeljena, ali je sasvim izvjesno da u osnovnoj školi služi sticanju što boljeg prosjeka ocjena. Neki od roditelja tvrde da učenici iz ovog predmeta imaju osigurane petice, što im popravlja prosjek u odnosu na djecu koja vjeronauku ne pohađaju.
Time se priča o tom fakultativnom predmetu kao diskriminirajućem vraća na početak. Nedavno predložene zakonske izmjene, iako suštinski ništa ne mijenjaju u odnosu na dosadašnju praksu, mogle bi da otvore vrata daljem učvršćivanju vjeronauke u redovnom obrazovnom sistemu.
„Zato što su se u posljednje vrijeme pojavile neke ideje, koje su javno izrečene iz usta ministra obrazovanja, da bi trebalo uvesti vjeronauku u srednje škole, u prvi razred. Ja smatram da ako smo Ustavom odredili da je RS sekularno društvo, da su nacionalna pripadnost, vjerska i politička opredjeljenja privatna stvar svakog građanina, onda privatnu stvar činiti javnom, najblaže rečeno, nije normalno“, kaže poslanik SDP-a BiH u NSRS Slobodan Popović.
Ono što pomalo čudi u priči o zakonskim izmjenama jeste stav vladajuće partije u RS - Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Nenad Baštinac, poslanik te stranke u entitetskom parlamentu, kaže da ako je predmet fakultativan, ne može biti obavezan čak i ako roditelji pristanu da im dijete pohađa vjeronauku:
„Ako je nešto fakultativno, onda mora imati alternativu. Znači, imati vjeroauku kao predmet, ali s druge strane oni koji ne žele da idu na vjeronauku iz raznoraznih razloga moraju imati nešto drugo“, naglašava Baštinac.
Kritičari uvođenja vjeronauke u redovno školstvo podsjećaju da je Velika Britanija prošle godine zabranila finansiranje škola koje podučavaju kreacionizam. Na domaćem terenu trendovi idu u sasvim suprotnom pravcu: jasna ilustracija toga je najava resornog ministra iz RS da bi vjeronauka sljedeće godine mogla da uđe i u srednje škole.
„To ne može odo ovoga društva napraviti jedno progresivno društvo, otvoreno prema širim horizontima, nego će ponovo voditi ka zatvaranju ovih dijelova naše države, i dovešće, po mom sudu, da ćemo i dalje ostati taoci tih politika koje mogu jedino da funkcionišu na etničkoj matrici – a sada vidimo i na etničko-religioznoj matrici“, zaključuje profesor Miodrag Živanović.
Početkom ove školske godine učitelji u osnovnim školama RS ponovo su ponudili djeci da pohađaju časove vjeronauke. Banjalučanin Željko M., čije je dijete u drugom razredu, nije prihvatio to uvjeren da, kako je u školama naglašeno, postoji mogućnost izbora:
„Međutim, nakon toga je učiteljica upozorila roditelje da će djeca za vrijeme za vrijeme tog časa biti u hodniku, prepuštena sama sebi, odnosno da škola nema nikakvu odgovornost za vrijeme tog časa, da se računa kao da djeca nisu u školu. Već poslije toga jedan dio roditelja je odustao od svoje prvobitne namjere i odlučio da djeca ipak pohađaju vjeronauku. Sljedeća vrsta pritiska je bila ta što je učiteljica naglasila da će djeca koja ne idu na vjeronauku vjerovatno biti izložena zadirkivanju od strane ostale djece, koja su većina, koja idu na vjeronauku“, kaže ovan Banjalučanin.
Vjeronauka se u osnovnim školama Republike Srpske podučava fakultativno – ali institucije ne čine ništa da olakšaju onima koji se ne opredijele za taj predmet.
Smisao zakonskih izmjena kojima se utvrđuje da je vjeronauka obavezna do kraja osnovnog školovanja ukoliko se roditelji opredijele za nju – malo kome su jasne.
Ni objašnjenje ministra prosvjete i kulture Republike Srpske Gorana Mutabdžije nije pomoglo rasvjetljavanju razloga zbog čega je zakon izmijenjen:
„Zato što je to cjelovit nastavni sadržaj i ne može se prekidati i počinjati i ne može se počinjati u nekim godinama a da se nije savladalo prethodno gradivo. To je suština priče“, rekao je Mutabždija.
Ali za one čiji se izbor razlikuje od većine, suština priče je na sasvim drugom mjestu. Djeca koja ne pohađaju vjeronauku u RS nemaju ponuđenu drugu opciju, a kako su u manjini, nerijetko bivaju ekskomunicirana.
Aleksandra Letić, iz Helsinškog odbora za ljudska prava RS, ističe da alternativa vjeronauci mora da postoji i to takva da je istovjetno promovisana, predložena i prezentovana:
„Mora da postoji istinski izbor. Ako ostavite da ovo bude fakultativan predmet a ne ponudite ništa što bi popunilo tih 45 minuta, onda je vrlo upitno koliko možemo govoriti o slobodnoj volji roditelja i fakultativnom, izbornom predmetu. Između čega se bira? Između vjeronauke - i ništa. Između vjeronauke i djeteta koje 45 minuta nema neku istinsku obavezu. To nije izbor“, kaže Aleksandra Letić.
Iako je BiH deklarativno sekularna država, vjeronauka je duboko prodrla u sve nivoe obrazovnog sistema. Za profesora s banjalučkog Filozofskog fakulteta Miodraga Živanovića vjeronauci nije mjesto u redovnom obrazovanju:
„Taj predmet često zna da služi i za animiranje vjernika – i otuda tome nije mjesto u svim nivoima obrazovanja, kojima je zapravo osnovni cilj sticanje znanja“, kaže Živanović.
Da li vjeronauka služi sticanju znanja – mišljenja su podijeljena, ali je sasvim izvjesno da u osnovnoj školi služi sticanju što boljeg prosjeka ocjena. Neki od roditelja tvrde da učenici iz ovog predmeta imaju osigurane petice, što im popravlja prosjek u odnosu na djecu koja vjeronauku ne pohađaju.
Time se priča o tom fakultativnom predmetu kao diskriminirajućem vraća na početak. Nedavno predložene zakonske izmjene, iako suštinski ništa ne mijenjaju u odnosu na dosadašnju praksu, mogle bi da otvore vrata daljem učvršćivanju vjeronauke u redovnom obrazovnom sistemu.
„Zato što su se u posljednje vrijeme pojavile neke ideje, koje su javno izrečene iz usta ministra obrazovanja, da bi trebalo uvesti vjeronauku u srednje škole, u prvi razred. Ja smatram da ako smo Ustavom odredili da je RS sekularno društvo, da su nacionalna pripadnost, vjerska i politička opredjeljenja privatna stvar svakog građanina, onda privatnu stvar činiti javnom, najblaže rečeno, nije normalno“, kaže poslanik SDP-a BiH u NSRS Slobodan Popović.
Ono što pomalo čudi u priči o zakonskim izmjenama jeste stav vladajuće partije u RS - Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Nenad Baštinac, poslanik te stranke u entitetskom parlamentu, kaže da ako je predmet fakultativan, ne može biti obavezan čak i ako roditelji pristanu da im dijete pohađa vjeronauku:
„Ako je nešto fakultativno, onda mora imati alternativu. Znači, imati vjeroauku kao predmet, ali s druge strane oni koji ne žele da idu na vjeronauku iz raznoraznih razloga moraju imati nešto drugo“, naglašava Baštinac.
Kritičari uvođenja vjeronauke u redovno školstvo podsjećaju da je Velika Britanija prošle godine zabranila finansiranje škola koje podučavaju kreacionizam. Na domaćem terenu trendovi idu u sasvim suprotnom pravcu: jasna ilustracija toga je najava resornog ministra iz RS da bi vjeronauka sljedeće godine mogla da uđe i u srednje škole.
„To ne može odo ovoga društva napraviti jedno progresivno društvo, otvoreno prema širim horizontima, nego će ponovo voditi ka zatvaranju ovih dijelova naše države, i dovešće, po mom sudu, da ćemo i dalje ostati taoci tih politika koje mogu jedino da funkcionišu na etničkoj matrici – a sada vidimo i na etničko-religioznoj matrici“, zaključuje profesor Miodrag Živanović.
