Sedmog novembra 1995. godine: Izvještaj iz Dejtona u Washington: „Sve ide u redu samo je nejasno kuda sve ide“.
********************
Rečenica iz podnaslova - „Sve ide u redu samo je nejasno kuda sve ide“ – najkraći je opis raspoloženja u Dejtonu sedmoga dana pregovora. Napisana je u izvještaju koji je tog jutra savjetniku za nacionalnu bezbjednost Anthony Lake (Antoni Lejk) poslao Donald Kerrick (Donal Kerik). Holbruk jeste smatrao važnim početnu fazu „otapanja leda“ među vođama zaraćenih strana ali počelo mu se činiti da oni uživaju u toj opuštenoj atmosferi i da to već predugo traje bez napretka prema sporazumu. Smatrao je da je vrijeme da se krene u tom smjeru jer je, i na osnovu proučavanja slične mirovne konferencije u Kemp Dejvidu, smatrao da pregovori ne bi trebalo da traju duže od dvije nedjelje.
Dio razloga za spor napredak u prvoj nedjelji bio je i to što se sve što će biti predloženo pregovaračkim stranama moralo najprije usaglasiti s Evropljanima iz kontaktu grupe. Takođe – pregovori o Istočnoj Slavoniji i bosanskohercegovačkoj Federaciji išli su sporije nego što se očekivalo a odsustvo napretka u tome korišteno je kao izgovor da se ne pregovara o drugim temama sporazuma. Najzad – „strane“ su insistirale da američki posrednici o svakom detalju pregovora razgovaraju s njima umjesto da se to razmatra na zajedničkim sastancima.
„U nastojanju da pokrene stvari,“ kaže se u studiji, "američki tim povećao je pritisak da se dođe do sporazuma, počevši s Holbrukovim zasebnim sastancima jedan-na-jedan s Izetbegovićem i Miloševićem. Prema izvještaju koji je on poslao te večeri u Vašington (njegovom prvom izvještaju od početka pregovora) američki pregovarač rekao je obojici da je 'nakon nedjelju dana sve očitijih dorih vibracija bez značajnijeg napretka u glavnim pitanjima, vrijeme da se uozbiljimo.' Na Holbrukovo insistiranje, dvojica predsjednika sreli su se nekoliko puta od nedjelje. Ti razgovori još nisu proizveli bilo šta značajnije. 'Iako su obojica ponekad zadovoljni nakon njihovih Izzy-Slobo sastanaka', objašnjavao je Holbruk, 'tri dana toga nisu učinila ništa više nego da stvore bolju atmosferu'. Kao način da učini te razgovore produktivnijim, Holbrukje isposlovao od obojice predsjednika da prihvate da nastave taj privatni dijalog ali sada pod 'isključivo američkim' posredovanjem. Prvi sastanak, zakazan sljedećeg dana u Hope Hotelu , fokusiraće se na ustav, mapu i izborna pitanja. Dogovoreno je i da nakon dva sata bude dozvoljeno i delegaciji bosanskih Srba da se pridruže sastanku za koji je Holbruk predviđao da će trajati sedam sati“.
„Ako se to desi,“ pisao je Holbruk, "to će označiti jasan prelazak na drugu fazu ovdje“.
Ostale teme i ovog dana bile su: ublažavanje sankcija protiv Srbije u dijelu koji se tiče snabdijevanja gasom i uljem za loženje (na čemu se radilo u Vašingtonu ali je u Dejtonu Milošević bio ljut zbog sankcija a i bh premijer Haris Silajdžić je tražio obezbjeđenje prirodnog gasa i ulja za loženje kao način da se ojača povjerenje); pregovori o Istočnoj Slavoniji, o čemu je hrvatska delegacija odbijala da pregovara dok se Tuđman ne vrati u Dejton jer su govorili da samo on može donositi odluke o tome; te rješvanje problema Federacije uključujući dogovor o prijemu izbjeglica u Jajcu i Bugojnu i rješavanje situacije u Mostaru čija su tri gradonačelnika – muslimanski, hrvatski i evropski – pozvani u Dejton.
Ovog dana nastavljena su, pokazaće se uspješna, nastojanja za oslobađanje američkog novinara David Rohd (Dejvid Rod) koji je bio u zatvoru u Bijeljini.
Osim što je Holbruk ranije tražio Miloševićev angažman u njegovom oslobađanju iz bijeljinskog zatvora, i zamjenik državnog sekretara Strobe Talbott (Stroub Talbot) ponovio je takav zahtjev Miloševiću za večerom u Dejtonu. Pošto je Radovan Karadžić u pismu civilnom šefu UNPROFOR-a tvrdio kako on „nema mogućnosti da se miješa u ovu fazu legalnog postupka ... legalno i politički niko ne može djelovati samovoljno i donositi odluku da se zaobiđe zakon“, Holbruk je tražio od državnog sekretara Warrena Christophera (Vorena Kristofera) da on pismeno traži od Miloševića da spriječi Karadžića u njegovom nastojanju da na ovaj način ometa dejtonske pregovore i on je to pismo uručio Miloševiću. U njemu je, pored ostalog, stajalo:
„Dozvolite da ponovim ono što Vam je Dick Holbrooke rekao: Iako nije naša namjera da ovo pitanje utiče na Dayton, sve dok je gospodin Rohde u zatvoru, to će nas neizbježno udaljavati od našeg glavnog cilja i stvarati negativnu klimu za naš dalji rad. U našem je zajedničkom interesu da preduzmete korake koje smatrate potrebnim da utičete na oslobađanje gospodina Rohdea“.
S Miloševićem je o tome razgovarala i Holbrukova supruga Kati Marton, tada predsjednica njujorškog Komiteta za zaštitu novinara. Te večeri Milošević je rekao Holbruku da će Rohe biti oslobođen sutra u 6 ujutru – i tako je i bilo.
U sljedećem nastavku: Don Sloba i Don Izzy
**************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.