Slijedi priča o prijateljstvu kojem ni rat nije mogao ništa. U selima Bukva i Miljanovići kod Goražda žive Muhamed Bukva i Jovana Jovanović, čija je životna sudbina na najbolji način pokazala svu apsurdnost rata u BiH. Prijeratni prijatelji, 1992. otišli su na suprotne strane, u ratu su njihove vojske uništile njihova sela, a nakon rata ponovo su se sreli, i u šatoru čekali donatore da obnove spaljene kuće. Uspjeli su, ali i dosta toga naučili.
Miljanovići i Bukva susjedna su sela između Goražda i Čajniča. Devedesetih godina za, tada mladiće, Jovana i Muhameda nacionalnost nije bila važna:
„Većinu svoga djetinjstva sam proveo u selu Miljanovićima. Imao sam prijatelje i Bošnjake i Srbe - nije se tada gledalo na nacionalnu i vjersku pripadnost. Imao sam dosta drugova Bošnjaka.“
„Išlo se tada mi njima na Božić, oni nama na Bajram, dolazilo se na sijela, na proslave, svadbe, ženidbe, ispraćaj u vojsku.“
Poput mnogih, zloslutne najave nisu shvatali ozbiljno vjerujući do kraja u prijateljstvo, čvrste veze između komšija.
„Osjetilo se prvo medijski. Preko televizija i radija smo slušali te dnevnike u kojima se prvo počelo malo huškati oko Slovenije, zatim u Hrvatskoj i onda se osjetilo da će se to dešavati i u BiH. Zadnji put kad smo se vidjeli, to se desilo u jednom kafiću jer mi, omladina, smo zajednički izlazili, kako u Čajniču tako i u Goraždu, u kafiće. Zadnji naš izlazak je bio u jednom kafiću u Čajniću, družili smo se“, kazao je Bukva a Jovanović dodao:
„Svak je krenuo na svoju stranu. Ja u vojsku sa svojim narodom, Muhamed u svoju vojsku. Bilo je veoma teških trenutaka sigurno i na jednoj i na drugoj strani jer rat sam po sebi ne može donijeti ništa dobro nikome, samo nesreću i patnju.“
Tri i po godine u rovovima dugo su trajale. Vlastiti i život porodice bio je na prvom mjestu, ali bilo je i trenutaka kada su Jovan i Muhamed razmišljali jedan o drugom:
„Šta bi se desilo kad bih se ja sreo sa svojim prijateljem, a ja nosim pušku, naoružan, ja vojnik Vojske RS, on vojnik Vojske Federacije - da li bismo se rukovali, zagrli, poljubili, ili bismo možda pucali jedan na drugoga?“
„Ne bih se je sigurno puno bojao od njega kad bih se lično sreo sa njim, ne bi došlo do pucanja između nas dvojice, već bi, ako bi neko nešto sa strane, bilo teško. Ali što se tiče lično njega, ja vjerujem da on ne bi potegao oružje na mene, niti bih ja na njega.“
„Ne bismo, bez obzira što je bio rat, bez obzira na sve šta je bilo, jedan na drugoga mogli pucati, jer ipak je bio veći period našeg prijateljstva nego ratovanja.“
Nakon rata ostale su posljedice. Bukva i Miljanovići sela su na prvoj liniji fronta koja su zauzimale obje vojske ili su bila na ničijoj zemlji. Muhamed je bio jedan od prvih povratnika u potpuno uništeno selo Bukva:
„Jovan Jovanović, moj komšija, čuo je da sam ja formirao šatorsko naslje i on je odlučio sa svojom tetkom da dođe i da pita mene da li je moguć suživot kao što je nekad bio.“
„Na jedan način kao što je bio prije rata. Mi možemo da razgovaramo o tom ratu bez ikakvih opterećenja, ali ništa to ne mijenja. Svjesni smo i jedan i drugi da mi nismo ni uzrok ni posljedica toga rata. Mi smo samo bili dva zrnca koja su prašina i vjetar nosili u jednom talasu, tako da mi nismo mogli ništa ni predvidjeti ni promijeniti.“
„Međunarodna zajednica isto nije vjerovala. Ona je mislila da je to neka kamuflaža, neka namještaljka da bismo iskoristili donatore da napravimo kuće, da izvučemo neka sredstva – jer su oni pokušavali da nam daju pojedinačno humanitarnu, da nam nude ’evo Bošnjacima, nemoj Srbima, evo Srbima, nemoj Bošnjacima’. Kad su vidjeli da im to ne pali, da smo mi to dijelili zajednički, onda su prihvatili kao stvarnost, da smo mi normalno kao građani, kao komšije prijašnje počeli da živimo.“
U Bukvi i Miljanovićima praznici se i danas zajednički proslavljaju, a Muhamed i Jovan nastavljaju prkositi svim podjelama koje su i dalje prisutne u ovoj zemlji:
„Rat je najveća glupost. Vjerovatno da ne bih više dovodio ni sebe ni druge u iskušenje da li ću ja nekoga ubiti, ili će mene neko ubiti, s ovakvim sadašnjim razmišljanjem ja mislim da bih ipak spakovao kofere i krenuo negdje gdje je mirno nebo, gdje niko ne misli o ratu i gdje nema rata.“
„Nažalost, politička situacija još podirkiva tu nacionalnu strepnju i pominjemo se u ta neka tri plemena - bošnjačko, srpsko i hrvatsko, što nije dobro. Ako bude privreda krenula, propašće politički plan, s bilo čije strane, da razdvoji obične ljude. Nas interesuje posao, da radimo, da zaradimo, da nam porodice žive i da od svog rada živimo.“
************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Miljanovići i Bukva susjedna su sela između Goražda i Čajniča. Devedesetih godina za, tada mladiće, Jovana i Muhameda nacionalnost nije bila važna:
„Većinu svoga djetinjstva sam proveo u selu Miljanovićima. Imao sam prijatelje i Bošnjake i Srbe - nije se tada gledalo na nacionalnu i vjersku pripadnost. Imao sam dosta drugova Bošnjaka.“
„Išlo se tada mi njima na Božić, oni nama na Bajram, dolazilo se na sijela, na proslave, svadbe, ženidbe, ispraćaj u vojsku.“
Poput mnogih, zloslutne najave nisu shvatali ozbiljno vjerujući do kraja u prijateljstvo, čvrste veze između komšija.
„Osjetilo se prvo medijski. Preko televizija i radija smo slušali te dnevnike u kojima se prvo počelo malo huškati oko Slovenije, zatim u Hrvatskoj i onda se osjetilo da će se to dešavati i u BiH. Zadnji put kad smo se vidjeli, to se desilo u jednom kafiću jer mi, omladina, smo zajednički izlazili, kako u Čajniču tako i u Goraždu, u kafiće. Zadnji naš izlazak je bio u jednom kafiću u Čajniću, družili smo se“, kazao je Bukva a Jovanović dodao:
„Svak je krenuo na svoju stranu. Ja u vojsku sa svojim narodom, Muhamed u svoju vojsku. Bilo je veoma teških trenutaka sigurno i na jednoj i na drugoj strani jer rat sam po sebi ne može donijeti ništa dobro nikome, samo nesreću i patnju.“
Tri i po godine u rovovima dugo su trajale. Vlastiti i život porodice bio je na prvom mjestu, ali bilo je i trenutaka kada su Jovan i Muhamed razmišljali jedan o drugom:
„Šta bi se desilo kad bih se ja sreo sa svojim prijateljem, a ja nosim pušku, naoružan, ja vojnik Vojske RS, on vojnik Vojske Federacije - da li bismo se rukovali, zagrli, poljubili, ili bismo možda pucali jedan na drugoga?“
„Ne bih se je sigurno puno bojao od njega kad bih se lično sreo sa njim, ne bi došlo do pucanja između nas dvojice, već bi, ako bi neko nešto sa strane, bilo teško. Ali što se tiče lično njega, ja vjerujem da on ne bi potegao oružje na mene, niti bih ja na njega.“
„Ne bismo, bez obzira što je bio rat, bez obzira na sve šta je bilo, jedan na drugoga mogli pucati, jer ipak je bio veći period našeg prijateljstva nego ratovanja.“
Nakon rata ostale su posljedice. Bukva i Miljanovići sela su na prvoj liniji fronta koja su zauzimale obje vojske ili su bila na ničijoj zemlji. Muhamed je bio jedan od prvih povratnika u potpuno uništeno selo Bukva:
„Jovan Jovanović, moj komšija, čuo je da sam ja formirao šatorsko naslje i on je odlučio sa svojom tetkom da dođe i da pita mene da li je moguć suživot kao što je nekad bio.“
„Na jedan način kao što je bio prije rata. Mi možemo da razgovaramo o tom ratu bez ikakvih opterećenja, ali ništa to ne mijenja. Svjesni smo i jedan i drugi da mi nismo ni uzrok ni posljedica toga rata. Mi smo samo bili dva zrnca koja su prašina i vjetar nosili u jednom talasu, tako da mi nismo mogli ništa ni predvidjeti ni promijeniti.“
„Međunarodna zajednica isto nije vjerovala. Ona je mislila da je to neka kamuflaža, neka namještaljka da bismo iskoristili donatore da napravimo kuće, da izvučemo neka sredstva – jer su oni pokušavali da nam daju pojedinačno humanitarnu, da nam nude ’evo Bošnjacima, nemoj Srbima, evo Srbima, nemoj Bošnjacima’. Kad su vidjeli da im to ne pali, da smo mi to dijelili zajednički, onda su prihvatili kao stvarnost, da smo mi normalno kao građani, kao komšije prijašnje počeli da živimo.“
U Bukvi i Miljanovićima praznici se i danas zajednički proslavljaju, a Muhamed i Jovan nastavljaju prkositi svim podjelama koje su i dalje prisutne u ovoj zemlji:
„Rat je najveća glupost. Vjerovatno da ne bih više dovodio ni sebe ni druge u iskušenje da li ću ja nekoga ubiti, ili će mene neko ubiti, s ovakvim sadašnjim razmišljanjem ja mislim da bih ipak spakovao kofere i krenuo negdje gdje je mirno nebo, gdje niko ne misli o ratu i gdje nema rata.“
„Nažalost, politička situacija još podirkiva tu nacionalnu strepnju i pominjemo se u ta neka tri plemena - bošnjačko, srpsko i hrvatsko, što nije dobro. Ako bude privreda krenula, propašće politički plan, s bilo čije strane, da razdvoji obične ljude. Nas interesuje posao, da radimo, da zaradimo, da nam porodice žive i da od svog rada živimo.“
************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.