Aljunka Đeletović čeka istinu o sudbini brata

Milenko Milović nestao je 1992. godine na mostarskom ratištu. Iako nikada nije utvrđeno pod kojim je okolnostima nestao, pretpostavlja se da je bio zarobljen od strane snaga Armije BiH i HVO.

Njegova sestra Aljunka Đeletović godinama traga za istinom koju su joj još tokom rata obećavali sa raznih strana. Jedini svjedok je poginuo tokom rata tako da istinu o Milenkovoj sudbini, kao ni gdje su posmrtni ostaci, nikada nije saznala.

„Boj brat je nestao prije 18 godina zajedno sa grupom vojnika u Mostaru, na mostarskom ratištu. Ti svi ljudi su identifikovani, njegovih ostataka još nema. Postoji videozapis sa tog mjesta događaja gdje se vide tačno ti leševi. Njega na tom zapisu nema. Po mojim saznanjima je uhvaćen živ. Postojao je i živi svjedok sa lica mjesta, međutim, on je, nažalost, poslije dvije godine poginuo. Po daljim saznanjima na Mašinskom fakultetu u Mostaru je bio zarobljen. Odveli su ga ljudi koji su prvi prešli na lijevu stranu, čija se imena i prezimena znaju. To je otprilike to", sjeća se Aljunka.

Niko nije još progovorio nakon 18 godina, kaže, ni nakon upornog traženja, molbi...

"Bila sam u kući 11. šestog, to se desilo 15. šestog. Par dana prije toga slavila sam rođendan skupa kuće. Rekao mi je: ’Nemoj više da dolaziš’, zato što su moji roditelji već bili ovdje, u Nevesinju, a ja sam često išla dole, kući. ’Nemoj više da dolaziš zato što se gine i puca.’ Sve je bilo rizično. On je ostao ispred naše kuće u Mostaru. Niko nije slutio da se više nećemo vidjeti. Mnogo informacija je bilo lažnih", kaže Milenkova sestra.

Obećanja

Bilo je i obećanja, navodi Aljunka, da će joj reći istinu, i da je zarobljen, da je viđen, da će ga spasiti.

"Recimo, evo konkretno, ovdje se nalazila Hrvatica, moja prijateljica koja je bila tada, u tom momentu trudna, a njen muž je Srbin koji je poginuo. Pošto je žena bila već pred porod, ja sam otišla u Bileću i telefonom stupila u kontakt sa njenom sestrom koja je u Njemačkoj bila. Ja sam se javila, predstavila ko sam, pošto smo se poznavali iz Mostara. Rekla sam joj da je zovem da je pozdravim od njene sestre, da je živa, da se nalazi u Nevesinju, da je dobro, da treba da se porodi tih dana, da joj je muž poginuo i tako. Ona kaže:’Kako možeš da se ibgraš sa tim stvarima kad sam ja gledala film na kome sam vidjela moju sestru. Vidjela sam te žene da su sve pobijene.’ Kao Srbi da su pobili te trudnice i da ona ima saznanje da je njena sestra ubijena. Ja kažem: ’Gledaj, ja se nalazim u istoj situaciji, ne znam za brata i nikad se inače ne bih igrala sa ljudima, sa tim stvarima u životu.’ Ona kaže: ’Ti nju dovedi na telefon u Bileću ako možeš, a ja ću tebi da kažem istinu za tvoga brata.’ I ja sam nakon par dana dovela njenu sestru, organizovala prevoz, u Bileću na telefon i ona mi je rekla da je živ, da će mu pomoći, da je u zatvoru. Sljedeći put kad smo se čuli, rekla je da ne zna, da je prebačen, da ovo, da ono – izigrala me. I tako bilo je milion priča, milion nekakvih neuspješnih pokušaja, milion laži", sjeća se Aljunka.

Službe traženja su, tvrdi, jako loše radile svoj posao.

"Da je bilo drugačije, vjerovatno bi bilo puno više živih ljudi jer je bilo puno zarobljenih. I onda su te informacije jednostavno zataškavane. Isto kao i sada sa DNK analizom gdje je smo mi jednostavno opet okrenuti svim tim ljudima da od njih tražimo pomoć. Ima još jako puno tijela u zajedničkim kosturnicama, konkretno u Nevesinju blizu 70 ljudi čeka na identifikaciju. I mislim da nećemo dobiti nikad rezultate iz Tuzle, Zenice. Dok ne bude DNK analiza u Banjoj Luci, ne očekujemo rezultate. Sedamdeset tijela čeka da dobije ime i prezime. Moj jedini cilj u životu je da sahranim brata. Jedina želja. Ja živim za taj dan. I voljela bih da se to desi još dok su mi roditelji živi. Oni su jako već bolesni, uništeni psihički, fizički i bolestima... izvini. Moja jedina želja je to“, zaključuje Aljunka Đeletović, koja je posljednji put vidjela svog brata Milenka Milovića 11. juna 1992. na proslavi njegovog rođendana.