Anđa Đukanović iz Bratunca 19 godina traga za mužem Ivanom koji je nestao u Kravici 7. januara 1993. godine, nakon napada snaga Armije BiH.
Kuća je izgorjela, a s njom i sve uspomene. Od njega ima tek fotografiju sa lične karte koju je uzela iz policijske arhive i džemper pronađen u jednoj od grobnica.
„Izgubila sam muža, nestao 7. januara ’93. Kad se to dogodilo, ja sam došla kad su kupljeni mrtvi, leševi kad su kupljeni. Samo džemper njegov. Jer je bio doktor, doktor Stanković Zoran. On je bi o tu i pregledao i ja kad sam otvorila vreću vidjela sam da nema ništa od mog muža. Pola vilice je bilo i ja sam izvadila onu vilicu i kažem:’Doktore, ovo mog muža zubi nisu.’ ’Kako znaš?’ ’Znam, ja nisam sa njim živjela pet dana, nego sam živjela 14 godina.’", sjeća se Anđa.
Tražila je, kaže, svuda i čuča razne priče o tome da joj je muž živ.
"Bile su priče živ je, ovdje je, ondje – nikad nigdje. Mlad je on, 37 godina njegove mladosti. Bavio se građevinom. Bio je dobar majstor građevinski, završio tu građevinsku školu. Da mi je saznati da li je mrtav, da li je živ, da li da se nađe išta od njiga, nije bitno šta je. I danas danile kažem i danas danile mi je to teško. Bio je dobar otac. Imam kćerku, ostala od osam godina iza njega. On je stvarno nju volio. Volio je i obadva sina. Imam dva sina i kćerku. Volio je, kakvi, ali... Vjerujte da ni sliku njegovu nisam imala dok nisam uzela iz SUP-a od lične karte. Pogojrelo sve. Ostali bez išta", kaže Anđa.
Ivanova supruga ne krivi 'samo muslimane'.
"Ima i našijeh loših ljudi. Ali bar da znamo. Kad mi možemo da kažemo za njihove gdje su, naši kad mogu da kažu za njihove gdje su, što i oni ne kažu za naše gdje su. Mi smo žrtve sve iste. I majke sve isto plaču, supruge isto, i djeca i sve. U tom mome selu izginulo je pet pari po dva brata, otac i sin, 46 žrtava palo na Božić, na naš najveći praznik kome se svi radujemo. 1992. 29. Novembra, tad je došao u Šabac, ja sam bila u Šapcu sa djecom u izbjeglištvu, da vidi mene i djecu. I od tada više nikad. Nikad više ništa - ni mrtvoga ni živoga, ništa od njega. Samo što sam taj džemper pronašla. Mi nismo bili u zavadi, ni s kim se svadili nismo. Da ti kažem iskreno, u nas u tom selu nije ni bilo muslimana. Bilo je selo do nas, bilo je ispod nas sela, ali uvijek smo bili dobri", priča.
Anđa kaže kako je odrasla sa muslimanima.
"Moje je selo tu dole ispod Bratunca, Pobrđe, mješovito selo. Mislim muslimana, moji Pobrđani. Ja sam imala drugove, drugare iz škole. Nikad, nikad. Kad sam ja tražila mog pokojnog muža, kad su mi rekli da je živ, oni su bili dvojica uhvaćeni, zarobljeni kod nas tu. Ja sam došla kod njih da pitam jer je dao jedan izjavu, Murif, da je vidio mog muža živoga. I ja ti odem kod njega i kad sam došla pitam njega. Kaže: ’Ne znam. Gledao sam nekoga Ristu Gvozdenovića iz Bukove Glave da je vezan deset dana pasao travu, i od tada ne znam šta je sa njim.’ Ja bih smjela otići u Hag da mu kažem u oči, u lice, nije bitno gdje. Ja bih željela pronaći supruga - ili da nađem neku kost ili negdje kao navodno živoga. Ali od toga nema ništa. To oni nikada neće reći. Nikada oni neće reći svoje šta su radili. Nikad. Ne bih željela više da mi se djeca sikiraju i da ih sikiraju na taj način. Nema - nema, šta ja mogu. Ne mogu povratiti ništa. Da hoće biti sreće i zdravlja i mira u ovoj državi - da živimo, pa kako ko more. Ali ne d’o Bog rata više nikome“, želja je Anđe Đukanović.
Kuća je izgorjela, a s njom i sve uspomene. Od njega ima tek fotografiju sa lične karte koju je uzela iz policijske arhive i džemper pronađen u jednoj od grobnica.
„Izgubila sam muža, nestao 7. januara ’93. Kad se to dogodilo, ja sam došla kad su kupljeni mrtvi, leševi kad su kupljeni. Samo džemper njegov. Jer je bio doktor, doktor Stanković Zoran. On je bi o tu i pregledao i ja kad sam otvorila vreću vidjela sam da nema ništa od mog muža. Pola vilice je bilo i ja sam izvadila onu vilicu i kažem:’Doktore, ovo mog muža zubi nisu.’ ’Kako znaš?’ ’Znam, ja nisam sa njim živjela pet dana, nego sam živjela 14 godina.’", sjeća se Anđa.
Tražila je, kaže, svuda i čuča razne priče o tome da joj je muž živ.
"Bile su priče živ je, ovdje je, ondje – nikad nigdje. Mlad je on, 37 godina njegove mladosti. Bavio se građevinom. Bio je dobar majstor građevinski, završio tu građevinsku školu. Da mi je saznati da li je mrtav, da li je živ, da li da se nađe išta od njiga, nije bitno šta je. I danas danile kažem i danas danile mi je to teško. Bio je dobar otac. Imam kćerku, ostala od osam godina iza njega. On je stvarno nju volio. Volio je i obadva sina. Imam dva sina i kćerku. Volio je, kakvi, ali... Vjerujte da ni sliku njegovu nisam imala dok nisam uzela iz SUP-a od lične karte. Pogojrelo sve. Ostali bez išta", kaže Anđa.
Ivanova supruga ne krivi 'samo muslimane'.
"Ima i našijeh loših ljudi. Ali bar da znamo. Kad mi možemo da kažemo za njihove gdje su, naši kad mogu da kažu za njihove gdje su, što i oni ne kažu za naše gdje su. Mi smo žrtve sve iste. I majke sve isto plaču, supruge isto, i djeca i sve. U tom mome selu izginulo je pet pari po dva brata, otac i sin, 46 žrtava palo na Božić, na naš najveći praznik kome se svi radujemo. 1992. 29. Novembra, tad je došao u Šabac, ja sam bila u Šapcu sa djecom u izbjeglištvu, da vidi mene i djecu. I od tada više nikad. Nikad više ništa - ni mrtvoga ni živoga, ništa od njega. Samo što sam taj džemper pronašla. Mi nismo bili u zavadi, ni s kim se svadili nismo. Da ti kažem iskreno, u nas u tom selu nije ni bilo muslimana. Bilo je selo do nas, bilo je ispod nas sela, ali uvijek smo bili dobri", priča.
Anđa kaže kako je odrasla sa muslimanima.
"Moje je selo tu dole ispod Bratunca, Pobrđe, mješovito selo. Mislim muslimana, moji Pobrđani. Ja sam imala drugove, drugare iz škole. Nikad, nikad. Kad sam ja tražila mog pokojnog muža, kad su mi rekli da je živ, oni su bili dvojica uhvaćeni, zarobljeni kod nas tu. Ja sam došla kod njih da pitam jer je dao jedan izjavu, Murif, da je vidio mog muža živoga. I ja ti odem kod njega i kad sam došla pitam njega. Kaže: ’Ne znam. Gledao sam nekoga Ristu Gvozdenovića iz Bukove Glave da je vezan deset dana pasao travu, i od tada ne znam šta je sa njim.’ Ja bih smjela otići u Hag da mu kažem u oči, u lice, nije bitno gdje. Ja bih željela pronaći supruga - ili da nađem neku kost ili negdje kao navodno živoga. Ali od toga nema ništa. To oni nikada neće reći. Nikada oni neće reći svoje šta su radili. Nikad. Ne bih željela više da mi se djeca sikiraju i da ih sikiraju na taj način. Nema - nema, šta ja mogu. Ne mogu povratiti ništa. Da hoće biti sreće i zdravlja i mira u ovoj državi - da živimo, pa kako ko more. Ali ne d’o Bog rata više nikome“, želja je Anđe Đukanović.