Hasib Avdić odveden je juna 1992. godine iz mjesta Klis kraj Zvornika. Supruga Fatimka i njegova dva sina tada su ga posljednji put vidjeli.
Trgovac po zanimanju, početkom rata odbio je pozive za službu u rezervnom sastavu Vojske RS, nakon čega je odveden u nepoznato. I danas njegova supruga traži njegove posmrtne ostatke - i tuguje.
„Izgubila sam muža Avdić Hasiba u Klisi. Iz Klise je odveden 1. juna 1992. Nikad se nismo dotad razdvajali, osam godina smo bili u braku. Dva sina s njim imam. Nikad se nismo dotad razdvajali. I taj dan je bio posljednji dan što smo se vidjeli – i mi i djeca. Ćutao je većinu puta, ali kad je vidio šta ga čeka, samo je rekao:“Čuvaj mi, Fatimka, ovu djecu. Sad si im ti i otac i mati.“ Te su mu zadnje riječi bile. Odvojili su ga u kamion. Nikad ga višenisam vidjela. Borila sam se, djecu sam izvela na put, vratila sam se u Klis. Ali sjećanje na njega neće umrijeti. Nikad. Jer to osam godina braka to je za mene bilo svetinja. Viljeli smo se, živjeli smo", sjeća se Fatimka.
Njen suprug bio je trgovac, radio je u prodavnici firme Agroprom iz Zvornika u Sapni.
"Bio je poštovan, fin čovjek, miran, povučen. Nikakvih problema nikad ni s kim nije imao. Radio je i po srpskim selima. U Šetićima radi, radio u Petkovcima po prodavnicam. Gdje god ga je firma slala, on je radio. Nisam mogla vjerovati - ni on nije mogao vjerovati. Jesmo se pazili, on je išao kod njih, oni su dolazili kod nas. Pazili smo se stvarno. Kad smo odlazili dole, jedan je isto bio u policijskom odijelu, ali mi nije rekao ima kako se zvao. Samo mi je rekao da je iz Boškovića. Bio u policijskom odijelu i prišao mu i kaže:“Hasibe, zar nisi otiš’o?“ A on mu kaže: „Pa kud bi’ ja to mog’o da idem?“ Jeste dobivao pozive od vojske da ide u taj rezervni sastav srpske vojske, uBijeljinu dole - a on je odbio. Nije htio da ide dole. Odbio je dva poziva. U tome su nas pokupili, odveli", priča Fatimka.
Iz njihovog mjesta, kaže, odvedeno je 740 ljudi, a iz njenog sela 140.
"Takvog čovjeka samo poželjeti. Pazio nas je sve, volio nas je, živio je za nas. Nemam šta da kažem za njega. Pola riječi ne mogu da nađem za njega da kažem da je bilo loše. Dok je bio, stvarno smo živjeli. Na njega me sve podsjeća. Dođem kući, pogledam oko kuće - i sve me na njega podsjeća. Šta god radim podsjeća me na njega. To nikada ne mogu zaboraviti. Sve je volio domaće, što god se spremi. Nije bio alkoholičar. Nije bio pušač. Ali je volio većinom mliječne proizvode. To je najviše volio da jede, za doručak pogotovo. I sad kad napravim maslanicu, sir i kajmak, to me najviše zabol jer znam da je to najvše volio jesti. I svekar i svekrva su s nama živjeli, ali to je bilo nešto prelijepo. Uvijek se radovao, kupovao poklone, bajrami, rođendani, Osmi mart. Na sve je pazio. Kako njega nema, nema više ništa. Bajram dođe, ali nije to to. Sad samo ja i moje dvoje djece sami. O, pa nema - pa kad bi bila u šumi da živim, samo da je sa mnom. Samo da je sa mnom!“, kaže Hasibova supruga.
Više priča o nestalima možete naći OVDJE
Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org
Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:
* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda
Trgovac po zanimanju, početkom rata odbio je pozive za službu u rezervnom sastavu Vojske RS, nakon čega je odveden u nepoznato. I danas njegova supruga traži njegove posmrtne ostatke - i tuguje.
„Izgubila sam muža Avdić Hasiba u Klisi. Iz Klise je odveden 1. juna 1992. Nikad se nismo dotad razdvajali, osam godina smo bili u braku. Dva sina s njim imam. Nikad se nismo dotad razdvajali. I taj dan je bio posljednji dan što smo se vidjeli – i mi i djeca. Ćutao je većinu puta, ali kad je vidio šta ga čeka, samo je rekao:“Čuvaj mi, Fatimka, ovu djecu. Sad si im ti i otac i mati.“ Te su mu zadnje riječi bile. Odvojili su ga u kamion. Nikad ga više
Hasib je, priča Fatimka, dobivao pozive od vojske da ide u taj rezervni sastav srpske vojske, ali je odbijao.
Njen suprug bio je trgovac, radio je u prodavnici firme Agroprom iz Zvornika u Sapni.
"Bio je poštovan, fin čovjek, miran, povučen. Nikakvih problema nikad ni s kim nije imao. Radio je i po srpskim selima. U Šetićima radi, radio u Petkovcima po prodavnicam. Gdje god ga je firma slala, on je radio. Nisam mogla vjerovati - ni on nije mogao vjerovati. Jesmo se pazili, on je išao kod njih, oni su dolazili kod nas. Pazili smo se stvarno. Kad smo odlazili dole, jedan je isto bio u policijskom odijelu, ali mi nije rekao ima kako se zvao. Samo mi je rekao da je iz Boškovića. Bio u policijskom odijelu i prišao mu i kaže:“Hasibe, zar nisi otiš’o?“ A on mu kaže: „Pa kud bi’ ja to mog’o da idem?“ Jeste dobivao pozive od vojske da ide u taj rezervni sastav srpske vojske, u
"Kako njega nema, nema više ništa. Bajram dođe, ali nije to to. Sad samo ja i moje dvoje djece sami."
Iz njihovog mjesta, kaže, odvedeno je 740 ljudi, a iz njenog sela 140.
"Takvog čovjeka samo poželjeti. Pazio nas je sve, volio nas je, živio je za nas. Nemam šta da kažem za njega. Pola riječi ne mogu da nađem za njega da kažem da je bilo loše. Dok je bio, stvarno smo živjeli. Na njega me sve podsjeća. Dođem kući, pogledam oko kuće - i sve me na njega podsjeća. Šta god radim podsjeća me na njega. To nikada ne mogu zaboraviti. Sve je volio domaće, što god se spremi. Nije bio alkoholičar. Nije bio pušač. Ali je volio većinom mliječne proizvode. To je najviše volio da jede, za doručak pogotovo. I sad kad napravim maslanicu, sir i kajmak, to me najviše zabol jer znam da je to najvše volio jesti. I svekar i svekrva su s nama živjeli, ali to je bilo nešto prelijepo. Uvijek se radovao, kupovao poklone, bajrami, rođendani, Osmi mart. Na sve je pazio. Kako njega nema, nema više ništa. Bajram dođe, ali nije to to. Sad samo ja i moje dvoje djece sami. O, pa nema - pa kad bi bila u šumi da živim, samo da je sa mnom. Samo da je sa mnom!“, kaže Hasibova supruga.
Priče o nestalima
Serijalom Priče o nestalima, Radio Slobodna Evropa pridružuje se naporima organizacija koje se bave pitanjem nestalih u regionu, kako bi njihove porodice konačno saznale istinu o svojim najmilijima.Više priča o nestalima možete naći OVDJE
Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org
Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:
* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda