Mirsad Mirvić je 25. maja 1992. otišao iz svoje kuće u Višegradu nadajući se neplaćenom odmoru. To je bio posljednji dan kada ga je supruga Sabaheta Mirvić vidjela živog.
Sa malim sinom i u poodmaklom stadiju trudnoće izbjegla je i neprestano tražila muža. O njegovoj se sudbini ništa nije znalo.
Sve do otkopavanja grobnice na dnu jezera Perućac kada su pronašli tek par kostiju bivšeg golmana višegradskog Fudbalskog kluba „Drina“. Za tijelom Sabaheta još traga.
Sabaheta i Mirsad Mirvić na svom vjenčanju 1991.„Sve do 1992. sam živjela u Višegradu. Živjelo se kao i svugdje, pogotovo moja generacija - 71. godište. Možda je to bila neko najljepše doba. Upoznali smo se. Zvao se Mirsad Mirvić. Bio je golman višegradske Drine i mislim svi Višegrađani da ga znaju. Radio je u Fabrici namještaja Višegrad. Možda neka tri mjeseca smo se zabavljali i vjenčali se 1990. u junu mjesecu", sjeća se Sabaheta.
Kaže kako su u Višegradu možda čak prije nego u Sarajevu počela previranja.
"Prolazi kolona vojske koje putuju za Hrvatsku, znači JNA, i onda vidimo mi da se odvajaju ljudi, pa mahanje sa tri prsta. Osjeti se neka razlika ko je tu ko. Bilo je neko pripravno stanje, dajte da se negdje sklonimo, pogotovu žene i djeca. Pa bogami je počelo i da puca po gradu, pa su počele barikade i nije bilo nimalo sigurno. Mi smo uspjeli da dođemo do Kopača. Tu smo bili sedam dana. Organizuju se prvi konvoji za povratak i mi sutradan tu ispred dvorane sjedamo u autobuse, masa ljudi, da se vratimo u Višegrad. Vratili smo se, vratilo se sve u normalu, počelo sve normalno da radi. Čak su radnike uslovljavali ko se ne vrati na posao da će izgubiti radno mjesto. Tako i moj muž javi se na posao, i moj brat, moja sestra polazi u školu, babo isto tako ide, radi", sjeća se Sabaheta Mirvić.
Sve se, kaže, okrenulo po povlačenju JNA, 19. maja.
Sabaheta Mirvić, novembar 2010, foto: Alen Bajramović"Počeli su ljude da odvode, da ubijaju, da maltretiraju, da premlaćivanja vrše, i tako. Na dva dana prije su mu odveli od tetke sina. I onda svi smo mu mi:“Hajde nemoj da ideš, vidiš šta se dešava.“ I on kaže: „Evo neću više, idem sutra kao uzmem nekakav neplaćeni odmor, pa neću više.“ To se desilo 25. maja. Međutim, odlazi i više se ne vraća. Dan po dan - da se vrati, međutim nikad. Onaj priča odvedeni u onom pravcu, onaj u onom, pa onda priče ako su odvedeni prema Užicu vrlo moguće da su živi, drugi opet kažu ako su odvedeni prema Višegradskoj banji definitvno nisu, pa onda kažu mučili ih, uzimali im svu krv. Svako svašta priča, a ustvari niko ništa vidio nije", priča Sabaheta.
Raspitivala se, kaže na sve strane, ali nikad ništa.
Ekshumacije na Perućcu, septembar 2010, foto: Velija Hasanbegović"I eto dešava se sad ovo jezero Perućac - 120 kilometara obale jedne i druge strane trebalo je preći. Ne mogu reći da se obradujemo, ali praktično smo došli u takvu situaciju da se obradujemo da nađemo tu jednu kost. Uvijek sam tražila hoću li naći nešto poznato - možda one patike u kojima je otišao, možda onaj njegov džemper koji je najviše volio i u kojem je zbilja otišao od kuće. I uvijek je to bilo sa strahom. A opet možda sa željom da konačno poslije 18 godina pokušamo naći neku istinu, nešto. I eto, onda se dešava da me zovnu negdje 29. septembra da je nađen. Imaju DNK nalaz. To je stvarno bilo baš ono šok. Znači sva ona dosadašnja nadanja su pala u vodu. Samo par kostiju nogu, malo nešto karlice - i to je to. Gornji dio, trup, glava, nema ništa. S obzirom da je na mjestu gdje su oni pronađeni, u Kurtalićima, nađena je jedna sto posto, a mislim da ima još jedna grobnica, pa da sačekamo da vidimo - vrlo moguće da ima još neka kost da bi mogla njemu pripadati", kaže Sabaheta.
Ona radi u Crvenom križu od 1994, radi i u službi traženja i član je stalnog tima Službe traženja Crvenog križa BiH.
"Djeca oca nisu zapamtila. Jedan je rođen 4. avgusta 1991., a drugi je rođen u najvećem jeku rata, u Međeđi dole u izbjeglištvu 19. oktobra 1992. Stariji se zove Arnes, a mlađi Samir. Oni rastu bez oca. Imaju sliku oca - sliku, ali pravi osjećaj kako je to imati oca oni apsolutno nemaju. Vidim po njima da im to jako puno fali. Samo bih željela da se ovo više nikad i nikome ne ponovi. Što kažu - ni dušmanu ne bih poželjela ovo. I svima isti cilj - da se nađu nestali, znači nevezano kako mu je ime, odakle je, nego da se sazna istina i da se ti ljudi dostojno pokopaju. Nama je živjeti. I da svima nama bude škola ovaj protekli rat", poručuje Sabaheta Mirvić.
Sa malim sinom i u poodmaklom stadiju trudnoće izbjegla je i neprestano tražila muža. O njegovoj se sudbini ništa nije znalo.
Sve do otkopavanja grobnice na dnu jezera Perućac kada su pronašli tek par kostiju bivšeg golmana višegradskog Fudbalskog kluba „Drina“. Za tijelom Sabaheta još traga.
Kaže kako su u Višegradu možda čak prije nego u Sarajevu počela previranja.
"Prolazi kolona vojske koje putuju za Hrvatsku, znači JNA, i onda vidimo mi da se odvajaju ljudi, pa mahanje sa tri prsta. Osjeti se neka razlika ko je tu ko. Bilo je neko pripravno stanje, dajte da se negdje sklonimo, pogotovu žene i djeca. Pa bogami je počelo i da puca po gradu, pa su počele barikade i nije bilo nimalo sigurno. Mi smo uspjeli da dođemo do Kopača. Tu smo bili sedam dana. Organizuju se prvi konvoji za povratak i mi sutradan tu ispred dvorane sjedamo u autobuse, masa ljudi, da se vratimo u Višegrad. Vratili smo se, vratilo se sve u normalu, počelo sve normalno da radi. Čak su radnike uslovljavali ko se ne vrati na posao da će izgubiti radno mjesto. Tako i moj muž javi se na posao, i moj brat, moja sestra polazi u školu, babo isto tako ide, radi", sjeća se Sabaheta Mirvić.
Sve se, kaže, okrenulo po povlačenju JNA, 19. maja.
Raspitivala se, kaže na sve strane, ali nikad ništa.
Ona radi u Crvenom križu od 1994, radi i u službi traženja i član je stalnog tima Službe traženja Crvenog križa BiH.
"Djeca oca nisu zapamtila. Jedan je rođen 4. avgusta 1991., a drugi je rođen u najvećem jeku rata, u Međeđi dole u izbjeglištvu 19. oktobra 1992. Stariji se zove Arnes, a mlađi Samir. Oni rastu bez oca. Imaju sliku oca - sliku, ali pravi osjećaj kako je to imati oca oni apsolutno nemaju. Vidim po njima da im to jako puno fali. Samo bih željela da se ovo više nikad i nikome ne ponovi. Što kažu - ni dušmanu ne bih poželjela ovo. I svima isti cilj - da se nađu nestali, znači nevezano kako mu je ime, odakle je, nego da se sazna istina i da se ti ljudi dostojno pokopaju. Nama je živjeti. I da svima nama bude škola ovaj protekli rat", poručuje Sabaheta Mirvić.