Šaban Hajduk i Pavo Matković iz sela Radešine, u konjičkoj općini, druguju od djetinjstva. Danas penzioneri, ovi 77-godišnjaci imaju i zajedničko gorko iskustvo logora iz proteklog rata, ali je njihovo prijateljstvo jače od svih nacionalnih podjela u Bosni i Hercegovini.
Priča o Šabanu Hajduku i Pavi Matkoviću pravi je primjer suživota i veličine bosanskohercegovačkog čovjeka, koji je iskusio teško ratno vrijeme, a ostao dosljedan sebi i pravim životnim vrijednostima da postoje samo ljudi i neljudi.
„Na koga ću se osloniti. Na Šabana. Na komšiju, na susjeda se osloniti i u dobru i u zlu. Pravi prijatelji našli su način, pa i po cijenu života, a onda kad je najteže bilo, kad smo bili zarobljenici, mi smo se zagrlili i poljubili. Bliži nego braća“, počeo je svoju priču Pavo.
„Ja samo dijelim na ljude i neljude, a ne po naciji. Ja Pavu volim i on mi je brat“, kaže Šaban.
I Pavo i Šaban iskusili su logore. Šaban je zarobljen od strane HVO-a i četiri mjeseca boravio je u logoru u Zabrđu u općini Konjic.
„Kaže ovaj, kad su nas gore vodili, kaže koji ste Muslimani, hajte kaže sa mnom. I mi smo gore otjerani samo zbog imena“, priča Šaban.
Pavu su zarobili pripadnici Armije BiH, a nakon logora Čelebići, prebačen je na Musalu u Konjicu. U logoru je boravio šest mjeseci.
„Vojska je naišla. U pozadini njenoj ne smiju ostati elementi, o kojoj mora razmišljati. Nit je Šaban smio ostati u toj pozadini gdje je HVO bio, nit smo mi tu smjeli ostati, jer smo bili tu u u okruženju naravno. Mogao sam ja biti sad tu i Jevrej i Njemac i bilo ko, on mora tu doći pod udar. Samo nismo smjeli to doživjeti. Ako je logor, ako je zatvor, onda daj to što jest. Što smo prebijani, prebijani smo zato što smo drugog imena“, kaže Pavo.
I Pavo i Šaban dočekali su razmjenu zarobljenika. Šaban je stajao u redu sa bošnjačkim, a Pavo sa hrvatskim zarobljenicima. Bilo je to 13. avgusta 1993. godine, prisjeća se Pavo.
„Ušao sam u tu rolu razmjene i kad smo na Drecelj dole došli, Šaban ide odozgo, ja odozdo, znate šta je to značilo. Oružje je upereno i sa jedne i druge strane, sa svih šemara viri, ali moj Šaban ide“, drhtavim glasom prisjeća se Pavo.
I danas sa suzama u očima, Šaban o tom susretu kaže:
„U kolonu, jedan za drugim i silazi sa ceste njihova kolona. Ja sam primjetio Pavo Matković se izdvaja iz kolone, onda sam se i ja izdvojio. To je bio težak, emotivan trenutak toliko, da smo se izgrlili i izljubili, i opet se vratio on u svoju kolonu, ja u svoju. To je bio za mene drugi rođendan, mislim, najveći trenutak“, kaže Šaban.
Još teško ratno vrijeme nije ih spriječilo da se ponovo vide, kaže Šaban.
„Tada se još uvijek nije kao nekako smjelo da idu jarani, mislim suprotnih nacija: Srbin, Musliman i Hrvat. Međutim, mi smo prohodali, rizikovali smo to. Kroz Konjic skupa, vrijedi to i dan danas. Dok smo živi bićemo dobri prijatelji.“
Iako Pavo danas živi u Mostaru, najviše vremena provodi upravo sa svojim prijateljem Šabanom na Radešinama.
„Potrebniji je poslije rata prijatelj druge nacije, nego što je to prije rata bilo. I u dobru i u zlu, prijatelj. Siguran sam, kad imam Šabana tu“, kaže Pavo.
Ističu da su i mediji krivi, jer je najviše negativnih priča u javnosti, a upravo treba promovirati obične male, ali velike ljude i prave vrijednosti života.
„Ljudi moji, dajmo skromnosti, skromnosti da se svak spusti običnom malom čovjeku. Vi nemate pojma koliko obični, mali, čestiti ljudi imaju pameti. Odatle pođimo, jer je očito da je vrijeme došlo, da mi, ne odozgo, moramo početi odozdo izgrađivati. Jedino tako ćemo da se oslobodimo tih podjela, koje su vještači stvorene. To mogu samo generacije mladih neopterećenih ljudi, onaj što ne zove muslimana balijom, Hrvata ustašom, a Srbina četnikom. Zaboga, zar nije više dosta toga?“, pita se Pavo.
O političarima Pavo i Šaban kažu:
„Nek više vode računa o mladima, a ne o svojim vilama u koje su nabili novca, više ne znaju šta će od njega“, kaže Šaban, dok njegov prijatelj Pavo ističe:
„Zamislite vi, tri domaćina u jednoj kući. Svaki od tih političara, koji je došao na vlast, on je okružen sa vrhuškom ljudi takvih, koji, jedino sijući strah od drugog, drže svoje pozicije, koje su plaćene dobro.“
Pavo i Šaban iz Radešina poručuju mladima da se trebaju boriti za ovu lijepu zemlju Bosnu i Hercegovinu.
