Priča o Hilmi Suljeviću: Želja mi je imati krov nad glavom

RSE je 2005. godine objavio priču o Hilmi Suljeviću iz Sarajeva, koji je kopajući po kontejnerima i skupljajući željezo prehranjivao četveročlanu obitelj, među kojima je i teško bolesni sin. Sedam i pol godina godina poslije, ništa se nije promijenilo u obitelji Suljević - Hilmu smo zatekli kako i dalje kopa po kontejnerima, traži zlatnu kašiku koju su mu obećale vlasti kad dodje demokratija, ali nažalost ni limenu ne nalazi. Kaže kako je teško jer je konkurencija sve veća.

U listopadu 2005. godine, 50-godišnji Hilmo Suljević svaki dan je prekopavao sarajevske kontejnere, ne bi li pronašo nešto što se može prodati. Hilmo se i dalje bavi istim poslom, samo što je danas situacija puno teža.

„Tona novina je 80 maraka, a ti sad pogledaj – cijelu zimu što kupim i nisam nakupio tonu. Željeza ni nema, jedino kad nešto izbace, terase mijenjaju, prozore. I pokoja šerpa, ako ko baci. A više ni to narod ne baca, svi nose na otpad. Prije par dana vidim jednu ženu, tri-četiri šerpe pošla, mislim, baciti u kontejner. Pitam je: 'Gospođo, hoćete to da bacite?'. 'Ko da baci!? 50 feninga kilo!'. I ona nosi. Nema više nikakve razlike među nama. Svi smo isti. Jedan baci neku kesu, njih 150 priđe odmah da vide šta ima u toj kesi“, priča on.

Priča o beračima željeza iz BiH nedavno je osvojila Berlinski filmski festival. Hilmo kaže da je kopanje po kontejnerima slika današnje Bosne i Hercegovine.

„Nema, sve ih je više i više. On je jedan jedini što je njemu nešto uspjelo da se proslavi malo. Nema više. Kad sam vidio vehabije – znaš kakve su vehabije, kratke nogavice, brade, bez brkova – parkira auto i kupe sve, sve što nađu, novine, konzerve, sve živo kupe i nose. Nema više nikakvih pravila da je neko gospodin. Jedino ona gospoda, dvadeset posto njih, što uživaju. A ovo je dolje sve talašika.“

Hilmo sa obitelji i danas živi u unajmljenoj kući u sarajevskoj općini Novo Sarajevo. Kuća je puna vlage i potpuno neuvjetna za život. Zbog nagomilanih sirovina iz kontejnera, kuća se pretvorila u skladište. Hilmnoj obitelji jedina je želja imati krov nad glavom.

„Ja bih najviše voljela da imam svoju kuću. To mi je najveća želja, da jednom barem dođem kući i da nam ne mora biti problema oko kirije, da dođem u toplu kuću“, kaže kćerka Dina Suljević.

Mirjana Suljević, supruga dodaje:

„Živimo kao psi, kao životinje. Meni se čini da kad neko maltretira onog psa na ulici, pa se prijavi organima vlasti, kazni se tog čovjeka. A nas maltretiraju sa svih strana. Kad odete negdje, čekate, ne možeš nigdje posao naći. Ili ideš pa radiš, što mi se više puta dešavalo, odem, radim, slomim se k'o budala, kao što sam u jednoj prodavnici radila kao trgovac, međutim, oni su meni dali krpu u šake, briši tamo, dva magacina sam očistila, nit' doručkovala, nit' ručala. Izišla sam u tri, da uzmem nešto da jedem, lipsala, došla kući, nisam imala ni kartu da platim. Dakle, odeš, radiš i ne plati ti.“

Hilmo ima i sina Harija koji je sa dvije i pol godine obolio od tumora na oku. Za njegov oporavak i lijekove bila su potrebna ogromna financijska sredstva. Danas Hari ima 20 godina, osoba je sa 90-postotnim invaliditetom. Želja mu pronaći posao, a san – imati krov nad glavom.

„Pa, neke posebne želje i nemam. Ne fali mi toliko ništa. Najviše bih volio da imam svoj dom, neki. Da je porodici bolje. Posao – tražim. Valjda će biti neki“, kaže on.

I Hilmo je teško obolio. Ima problema sa kralježnicom, operirao je oči, a dijagnosticiran mu je i PTSP. Zbog siromaštva Hilmo je primoran potražiti ručak u narodnoj kuhinji:

„Narodna kuhinja – da nije nje, ne bi bilo ništa. Dobijemo koji narezak, koju sardinu. A čorba, brate, tako im je užasna! Ko je kuha, samo da mi je uhvatiti tog kuhara! Ja da mu sipam ručno, iz njegovog kazana, da ga dobro nahranim! Da vidimo koliko bi podnio!“

Broj onih koji kopaju po kontejnerima u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina se utrostručio. Humanih ljudi sve je manje, a država ih je zaboravila.

„Rekli su, kažu, ko preživi 2010, ješćemo zlatnim kašikama. Bogami, evo ja, nigdje ni običnu kašiku da nađem, a ne zlatnu!“, kaže Hilmo.