Razorna poplava koja je u maju 2014. godine devastirala Doboj i okolinu uništila je i poljoprivredne usjeve Alise i Sabahudina Osmanbegovića u dobojskom selu Ševarlije.
Tokom 2015. godine ovi ljudi su obnovili, te proširili svoju proizvodnju, zahvaljujući pomoći koju su dobili posredstvom Razvojnog programa Ujedinjenih naroda (UNDP).
U selu Osmanbegovići uzgajaju povrće i voće na oko tri duluma zemljišta. Alisa je nezaposlena, dok Sabahudin radi kao medicinar u deminerskom timu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Poljoprivredom se bave od 2002. godine kada su se vratili u ovo selo u kojem nije lako pronaći drugi posao.
"Može se lijepo zaraditi. Nije to sad nešto posebno, ali može se još jedna plata dodatna zaraditi. Što zaradim, školujem djecu. Ne može se samo od jedne plate, mada je on stalno zaposlen, ali nije to neka plata za ovaj standard. Ne može se živjeti od toga", kaže Alisa.
Sabahudin pomaže Alisi kada nije na poslu.
"Najlakše je sjesti i leći i vikati da nema ništa. Znači, treba ustati i malo zasukati rukave", ističe Sabahudin.
Paprike, paradajz, luk, krompir i drugo povrće ovi ljudi u posljednjih 13 godina uzgajaju na parceli pored kuće Alisinih roditelja, jer oko svoje kuće, koja se nalazi u blizini, nemaju obradivog zemljišta.
Kada je razorna poplava polovinom maja 2014. godine poharala Doboj i okolinu uništeni su im svi usjevi, odnosno, propala su njihova ulaganja u obradu zemljišta i sjemenski materijal, dok je očekivana dobit potpuno izostala.
"Te godine nismo imali ništa. Taman se bilo posijalo sve. Krompir, luk, rasada. Bila sam kod kuće jedan dio rasadila i to je počupalo sve", prisjeća se Alisa.
Tokom 2015. godine Alisa i Sabahudin su ponovo imali prinose. Zahvaljujući međunarodnim donatorima proširili su proizvodnju. Uz oranicu za povrće već su pripremili i teren za jagode na kojem su postavili folije i instalirali sistem za navodnjavanje.
Pored pomoći za uzgoj jagoda preko Razvojnog programa Ujedinjenih naroda, Osmanbegovići su dobili i plastenik u kojem je već nikao špinat. Kažu da im je najvažnije da proizvedu voće i povrće, te da se, kao i tokom prethodnih godina, ne boje za prodaju svojih proizvoda.
"Dolazile su kuće mušterije. Većinom su kući dolazile. Jedno od drugoga čuje. Samo je kvalitet bitan, da ne podvališ nekome truhlo, jer neće ti sigurno doći drugi put. Jedan primjer: Čovjek stade, mi beremo paprike, pa pita: "Jesu li to za prodaju paprike?". Kažem: "Jesu". On je od tada do kasne jeseni pet ili deset kilograma svaki dan nosio", navodi Alisa.
"Za ono što se ne može prodati imaju te veleprodaje i odnesemo njima. Jeste to po manjoj cijeni, ali bolje opet prodati i po manjoj cijeni nego da propadne. Da se izvuče koji dinar", dodaje Sabahudin.
Alisa i Sabahudin nemaju vlastite poljoprivredne mašine. To im predstavlja najveći problem u poslu, jer ni na selu nije uvijek lako naći ljude sa mehanizacijom za rad na manjim parcelama.
"To sve plaćamo i to nam puno odnosi od svog prinosa. Nekad čekamo po tri dana dok nađeš. Džaba ti pare, ali ti kad imaš svoje išao bi odmah raditi. Po nekoliko puta treba frezati. Moraš čekati ko će ti doći", veli Alisa.
Alisa ističe i da poljoprivredna mehanizacija koja se u Bosni i Hercegovini povremeno donira zbog pomoći povratnicima često ne završi u pravim rukama.
"Bilo je podjele kamaru i onih koji su ih prodavali kad dobiju, ali ja ne mogu u to upasti. Ne znam zbog čega. Džaba ti predavati na konkurse. Nijedan konkurs nije izašao da nismo predali", objašnjava Alisa.
U blizini oranica na kojima rade Osmanbegovići, u krugu nekadašnje vojne kasarne u Ševarlijama, gradi se tvornica za preradu voća i povrća.
Sabahudin se nada da će tokom 2016. godine ti pogoni biti otvoreni za proizvođače, te da će svi poljoprivrednici u ovom dijelu Bosne i Hercegovine od otvaranja tvornice imati koristi.
"To je jedna prednost za ljude koji se bave poljoprivredom. Cijena će, valjda, biti realna da se može uklopiti i proizvođač, a i onaj koji otkupljuje tu robu", kaže Sabahudin.
Život na selu nije lagan. Poljoprivreda je težak i zahtjevan posao, ali i prilika za zaradu kad nema drugih radnih mjesta.
"Ništa nije lako, ali šta ćeš, moraš od nečega i živjeti. Ne možeš ni samo hodati putem, strmu brdu. Bolje išta, nego ništa", zaključuje Alisa.
