Napušteni, izgladnjeli i bolesni, nerijetko i po sigurnost ljudi opasni, psi lutalice postali su velik problem bh. gradova. Građani godinama apeliraju na institucije vlasti i inspekcijske službe, no, problem je i dalje tu. U istoj situaciji je i Livno u kojemu je više desetaka ljudi osjetilo pseće zube na vlastitoj koži. U zadnje vrijeme tih vladara ulice sve je manje. Ovo je priča iz vjetrovitih Glavica kod Livna.
Pasa lutalica sve je manje u užem gradskom području Livna, a znalo ih je, samo na središnjem trgu, biti čitav čopor. Osim straha, ove napuštene životinje kod ljudi bude i samilost, posebice kada se, skutreni u klupko na hladnoj livanjskoj buri glasaju na ovaj način:
No, malo ih je spremno, poput Tinke Anić, ustupiti im ne samo ljubav, nego i dvorište obiteljskog imanja.
„Više puta sam okretala glavu, a nekad nisam mogla, tako ih se nakupilo osamnaest. Privremeno ih dovodim tu i nadam se da će ih neko udomiti!", kaže nam Tinka Anić.
Neki od njih su doista sretno udomljeni, a neki se nakon par dana provedenih kod udomitelja, ponovno nađu na ulici. Kroz Tinkino sklonište je prošlo puno životinja i sve su dobile primjerenu zdravstvenu skrb.
„Prvo veterinari, pregledi, liječenja, sve steriliziramo. Kod mene su svi sterilizirani, koji su dosegli starosnu dob da je to moguće. Steriliziramo i lutalice, koje potom vraćamo na ulice, ja stvarno ne mogu sve da primim kući“, navodi.
Bez potpore prijatelja, rodbine, roditelja, posebno oca Zdravka, Tinka ne bi mogla učiniti puno. Budući je Zdravko Anić akademski slikar, pitamo kako se slažu slikarsko platno i napušteni psi.
„A, da vam kažem, iza svega stoji humanost, jer čovjek, ako želi nešto da slika, mora imati ljubav prema prirodi, prema životu, a onda i sve što je unutar toga. Teško je nešto isključiti, pogotovo kad je nešto ugroženo. Onda onaj ko voli život, reagira. Ja mislim da je to ljudski. Dobro bi bilo da je malo više prošireno. Sve više vidim da su ljudi nekako neosjetljivi na patnju drugih bića“, konstatira Zdravko Anić.
U naseljenom mjestu, 18 pasa na jednoj lokaciji nije mala stvar. Pitamo - kako reagiraju susjedi?
„Mislim da je ovo jako važno. Ako ne mogu gledati, mogu se malo i okrenuti, jer ja smatram da je ovo potrebno, i da je humano. Ne želim biti agresivan, ne želim biti ni naporan nekome, ali možda bih mogao skrenuti pažnju i drugim ljudima da malo više obrate pažnju na život oko sebe“, navodi Zdravko Anić.
I dok zarobljeni između zakona o zaštiti životinja i sigurnosti ljudi vlasti ostaju pasivne, Tinka je, uz potporu obitelji, pokazala kako se problem, ako se već ne može riješiti, može barem ublažiti. Samo treba malo volje i odgovornosti.
