Predsjednik Latvije: San o demokratskoj Rusiji bio je 'iluzija' Zapada

Razgovarao: Vazha Tavberidze

Otkako je Rusija prije godinu dana pokrenula invaziju na Ukrajinu, tri baltičke zemlje - Latvija, Litvanija i Estonija - bile su među najglasnijim zemljama u svijetu koje su osudile agresiju Moskve i među prvima koje su pružile podršku Kijevu.

Egils Levits, predsjednik Latvije, bio je prvi svjetski lider koji je prenoćio u Kijevu u aprilu prošle godine, kada su drugi bili oprezni da bi putovali u Ukrajinu tokom početne faze ruske agresije.

Levits (67) je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) razgovarao sa Vazhom Tavberidzeom iz Gruzijskog servisa RSE, tokom nedavne sigurnosne konferencije u Minhenu gdje se najviše razgovaralo o ruskoj invaziji na Ukrajinu.

Levits se založio za što brže uspostavljanje tribunala za ratne zločine i rekao da je put Ukrajine u Evropsku uniju (EU) neizbježan, iako će vjerovatno biti stjenovit. Također je rekao da je Zapad bio zatečen, dijelom, zbog "iluzija" koje je imao o posthladnoratovskoj Rusiji.

RSE: Istraživanje mi govori da ste bili prvi zapadni lider koji je proveo noć u Kijevu nakon početka rata. I sumnjam da nije zato što ste zakasnili na voz. Je li to bio simboličan gest?

Egils Levits: Da. Odmah sam prihvatio taj prijedlog ukrajinske strane. Jer je to Ukrajincima očito bilo važno.

RSE: Kao bivši sudac (Evropskog suda za ljudska prava), pozivate na osnivanje posebnog tribunala koji bi kaznio Rusiju za navodne ratne zločine u Ukrajini. Da li bi takav sud bio potpun bez predsjednika Vladimira Putina na optuženičkoj klupi, gdje bi izgledao poraženo?

Levits: Takav tribunal se može uspostaviti. Ne bismo trebali čekati da Rusija bude poražena ili kada Putin (ode s vlasti).

Moguće ga je uspostaviti, i želio bih da kažem da bi to bilo prilično pravovremeno, jer nisu svi optuženici lično prisutni na tribunalima.

Na primjer, u Jugoslaviji je nekim optuženicima suđeno u odsustvu; isto se može učiniti s ovim. Nije najvažnije da osoba sjedi na suđenju; važnije je da (razotkrijemo) i (ispitamo) ovu mašineriju rata, agresije, kako bismo (pojasnili) kako je takav rat bio moguć, da pokažemo to javnosti sudskim putem.

I u drugim slučajevima - u Ruandi, Sijera Leoneu ili Liberiji - nisu svi optuženi stvarno sjedili tamo.

Mnogo je važnije (jasno dati do znanja) društvu da takvo ponašanje nije prihvatljivo. I mislim da je ovaj princip važniji od toga da svi budu na klupi.

RSE: Ovaj rat je dao vama, vašim baltičkim susjedima - Poljskoj i sličnim - dovoljno razloga da kažete ostatku Zapada: "Rekli smo vam", jer ono što opisujete je "ogromna greška i naivnost da se namjerno krećete ka zavisnosti o Rusiji, uprkos našim upozorenjima.” Kako je nastala ta naivnost, po vašem mišljenju? Što je dovelo do toga?

Levits: Ova naivnost je rođena jer nakon Hladnog rata, Zapad nije obraćao dovoljno pažnje unutrašnjim procesima u Rusiji. Da su pažljivije pogledali šta se desilo Rusiji i bolje to analizirali, onda bi, naravno, otkrili da je to bila iluzija koju su imali, san o demokratskoj Rusiji. I mislim da je to razlog. Bio je to nemar, rekao bih.

RSE: A zašto vas nisu poslušali? Jer ste ih upozoravali.

Levits: Upozoravali smo ih, da. Ali, naravno, to nije ugodna (tema). Ovaj san je bio ugodniji nego vidjeti gorku stvarnost.

RSE: Jedno od takvih upozorenja možda je mogao biti rat u Gruziji 2008.?

Levits: Naravno, agresija je počela 2008. godine u Gruziji i baltičke zemlje su odmah reagovale. Naši predsjednici su tada išli u Tbilisi jer znamo šta to znači, kada Rusija napadne državu. Međutim, reakcija ostatka Evrope bila je relativno slaba, što je Ruse navelo na zaključak: "Oh, Zapad, zapadne zemlje, Zapad je slab. Dakle, možemo ići dalje."

Sljedeći korak bio je Krim 2014. Također, bila je slaba reakcija. I onda naravno, posljedično, s ruske tačke gledišta, 2022., napad punog obima. Dakle, mi, Zapad, trebamo izvući prave zaključke i sad mi je drago što se čini da je Zapad zaista zaključio kakav je karakter Rusije i šta je Rusija, te da je razvio strategiju kako da se nose s tim.

RSE: Drugi razlog za koji se zalažete je zamrzavanje ruske imovine i njeno davanje Ukrajini, za obnovu Ukrajine. Kažete da je to teško, ali izvedivo. Ako se Zapad zaista probudio, kako kažete, zašto se to još nije dogodilo?

Levits: Izgradnja ili razvijanje političke volje na (suprotstavljanju) Rusiji kontinuiran je proces. Ako vidimo kako Zapad gleda na Rusiju danas, (u poređenju sa) prije godinu dana ili možda prije pola godine, onda postoji određeni napredak. I taj napredak je u jednom smjeru. Politička volja je postala jača da se branimo i da Rusiju smatramo odgovornom.

RSE: Mislite li da ćemo doći do te tačke?

Levits: Mislim da postoji sve veća volja da se to učini. Dakle, još uvijek nismo došli do te tačke. Ali prije nego što se ta tačka dostigne, sada se vode rasprave o dinamici.

RSE: Obojica smo čuli kako predsjednik Volodimir Zelenski najavljuje, bez sumnje, da Ukrajina "mora - čak ne da treba – već mora biti u NATO-u, mora biti u EU". I znam da dijelite to osjećanje. Moje pitanje za vas je: Kada vidite da će se to dogoditi?

Levits: Za to postoje određene reforme (koje Kijev mora sprovesti). A za ove reforme potrebno je vrijeme. Na primjer, za Latviju smo bili uključeni u ovaj proces sedam godina od početka procesa pridruživanja (članstvu u EU). Moglo bi se ubrzati. Međutim, to može biti težak period rata.

Dakle, ne mogu reći kada, ali mogu reći da postoji ozbiljna volja svih zemalja članica da to bude što prije.

Naravno, Ukrajina se sada koncentriše na rat, ali u isto vrijeme već sada provodi reforme…. Dakle, rekao bih da neće biti dugo, ali ne u idućoj godini.

RSE: Šta je s NATO-om? Mislim da možemo zaključiti da Ukrajina sada ima jednu od najboljih vojski na svijetu.

Levits: Mislim da će se ova rasprava obnoviti nakon rata. Ja zaista vidim Ukrajinu kao državu članicu NATO-a, jer će, kao što ste dobro rekli, imati jednu od najboljih vojski na svijetu, i to će biti stvarni doprinos snazi NATO-a.

RSE: Da pitam i za Moldaviju i Gruziju. Obje imaju aspiracije pridružiti se Evropskoj uniji, a jedna od njih barem ima aspiracije za NATO, a Moldavija postaje pomalo skeptična u pogledu vlastite neutralnosti. Kako vidite njihovu evropsku budućnost?

Levits: Moldavija je sada pod pritiskom Rusije, a također bih rekao da je trenutna vlada spremna učiniti sve potrebne korake, ali im je potrebna pomoć. Moldavija ima veliku podršku od Rumunije, koja stvarno mnogo pomaže Moldaviji.

Dakle, rekao bih da bi više-manje u istom (vremenskom okviru za moguće pristupanje EU) kao i Ukrajina, Moldavija također mogla biti spremna. Gruzija još nije dobila status zemlje kandidata. Moj savjet bi bio da se sada krene u reforme jer je jasno šta treba uraditi i da se svi zakoni usklade s evropskim zakonodavstvom...

RSE: Vidite li vladu u Gruziji, slično kao u Moldaviji, spremnu da preduzme neophodne korake i posveti se reformama?

Levits: Samo bih rekao da je, prema izjavama vlade, vlada voljna (da to učini).

RSE: Bili ste ambasador u Mađarskoj, pa bih vas pitao o premijeru Viktoru Orbanu, njegovoj vladi i načinu vladanja. Na pitanje na čijoj je strani u ovom ratu, odgovorio je: "Na strani Mađarske".

Kasnije je to odjeknulo i u Gruziji, gdje je rukovodstvo također reklo da je na strani Gruzije. Dopustite mi da vas zamolim da dešifrujete šta to znači. Kakav je mađarski način - biti na strani Mađarske, ili pak Gruzije, u ratu između Rusije i Ukrajine? Ne mislite li da je to pitanje vrijedno pažnje?

Levits: Da. Ne, tražim diplomatski odgovor. Dakle, na Mađarskoj je da definiše svoje interese, ali ona je članica NATO-a, članica Evropske unije i nacionalni interesi trebaju biti usklađeni sa zajedničkim interesima.

RSE: Šta mislite koji je Orbanov motiv? Na primjer, ne kažete: "Ja sam na strani Latvije u ovom ratu", jer je očito da biti na strani Ukrajine znači biti i na strani Latvije. Zašto je ovo drugačije?

Levits: Motivacija je biti nekako neutralan, ali neutralnost je u ovom slučaju nemoguća, jer imamo slučaj gdje postoji jasan agresor i jasna žrtva. Neutralnost u takvom slučaju znači biti na strani agresora.

*Intervju je priređen radi dužine i jasnoće.