Hrvatski premijer Zoran Milanović u pismu kineskom kolegi Li Keqiangu objašnjava zašto neće doći na beogradski summit „Kina plus 16“
Premijeru Keqiang Li,
Cijenim vašu gestu,
Al' summit ste sazvali
Na pogrešnom mjestu.
Došo bih do Konga Hong,
Pekinga, Rijada,
Ako treba bosonog,
Al' do Beograda…
Ne, ne mogu, druže drag,
Badava svi novci,
Jer bi mene odostrag
Zli hadezeovci…
Putonghua jezik vaš
Da l' taj glagol znade –
Ležiš, al' ne uživaš
U tom što ti rade?
Dobro, nije u tom bit,
Pustimo prostote…
Ja sad čuvam, ponosit,
Hrvatske vrednote.
A vrednota najveća
Koja u nas vrijedi
Jest kad čovjek osjeća
Ono na čem sjedi,
Ono što je zmaju rep,
Što je džunki krma,
Što osjećaj daje lijep
Ako se ne drma.
Ja se s toga ne mičem
Do kraja mandata,
Makar time potičem
Bankrot u Hrvata.
Kad već sve je propalo:
Biznis, gospodarstvo…
Čuvam što je ostalo –
Tržišno hrvatstvo.
Zato ja u Beograd
Neću za sve pare,
Nisam više nosit rad
Stigmu komunjare
Što ide do Srbije
Na poziv Kineza,
Gdje je Šešelj s robije
Pušten da se zeza.
Mogu ja bez poslova,
Pruge kroz nizinu…
Umro bih od bolova
Da me s vlasti skinu.
Eto, druže Keqiang Li,
Toliko od mene –
Za mnom nek' se ne žali,
Summit neka krene.
Iako sam odsutan,
Predložit vam želim
Projekt infrastrukturan
Za region cijeli:
Iscrtajte zemljovid,
Za dobrobit sviju –
Kineski nek' nikne zid
Kroz cijelu Srbiju!
To nek' bude ulog moj
Za mandat budući:
Kapitale, tamo stoj,
K nama nećeš ući!
Tad ću moći, ponosit,
Karamarku reći
Da od mene neće bit
Nikad Hrvat veći!
