Nastavlja se zločin nad porodicama nestalih

Porodice nestalih su nezaštićene, naročito oni koji su se vratili u svoje prijeratne domove odakle su njihovi najmiliji odvedeni u nepoznato. Uz strah, svakodnevno se susreću s osobama koje znaju gdje se nalaze posmrtni ostaci njihove rodbine. Dodatni problem porodicama predstavlja i to što država ne poziva na odgovornost počinitelje, ali i ne radi mnogo na pronalaženju tijela nestalih.

Brat Ajše Mujčinović, Mevludin Hatunić, odveden je iz kuće u Milića u logor Sušica u Vlasenici. Tamo je prisilno radio sve dok ga jednog dana njegov prijatelj, komandant logora Dragan Nikolić Jenki, osuđen na 20 godina pred Haškim tribunalom, nije odveo na informativni razgovor. Zna se samo da je ubijen, a da je tijelo u deci izneseno iz logora. Oni koji su iznijeli Mevludinovo tijelo svjedoci su zločina, a ni do danas nisu otkrili gdje se krije:

„Da hoće iko kazati - i taj Vidosav Mlađenović, Nikola Petrović zna, u kola ga stavio. Veljku Bašića, što su ga pustili? Kad je mogao moj otac u logoru ležati, u Batkovićima, u Vlasenici, od 90 godina, more i Veljko da leži. Ja idem u Miliće realno i kažem tog sam i tog vidila tud i tud- ne stidim se.“

U logoru u OŠ Vuk Karadžić Abdulah Karić iz mjesta Suha kraj Bratunca 1992. godine odveden je sa dvojicom braće. Samo on je preživio. Otac i majka zapaljeni su u porodičnoj kući. I danas se sretne s onima koji znaju šta se dogodilo s njegovom porodicom, ali niko ništa ne govori. Ili što još teže pada negira ili se pretvara da se ništa nije dešavalo:

„Takozvani srpski vođa Karadžić govori nije bilo zločina. Ako nije bilo zločina, daj mi moju braću, daj mi moju majku, daj mi moga oca. Tomo Živanović je došao sa arkanovcima u logor, odveo mog mlađeg brata. On sada živi u Bratuncu. Kad sam se pojavio prvi put dole u Bratuncu, u Simiće, i kad su me sreli prvi put jednostavno su prišli kao da ništa nije bilo. Neki čak ni rekli: ’Mi, Abide, ne znamo ništa oko toga.“ Jednostavno se vratila priča i ništa se nije pričalo o ratu. Jednostavno se pričalo o zdravlju, đe ste, kako ste, ko je živ.“

Teško je biti svjedok

Emir Čengić iz goraždanskog naselja Lozje sa nepunih 13 godina odveden je u logor s majkom. Oca i dvojicu braće posljednji je put vidio kada su ih komšije izvele iz kuće. Dio kostiju jednog brata je našao, ali ne zna kojeg jer DNK analiza ne može potvrditi o kom se bratu radi.

Institucije države smatra odgovornima za zastoj što u pronalasku tijela, što u procesuiranju onih koji su počinili zločin:

„Pogotovo za našu istočnu Bosnu, za region Goražde u kojem je dosta raje stradalo. Međutim, sve se svodi na ono ’hajde, bilo, prošlo’. Za nas to nije ’bilo, prošlo’, za nas to ostaje vazda.“

Rade Kaurin

Nad nestalima i njihovim porodicama zločin se i danas nastavlja, smatra Rade Kaurin iz Mrkonjić Grada koji 15 godina traži oca Svetka. Trguje se lokacijama, informacijama:

„Armija je ljudi angažovana oko traženja. Postoje i tehnološka rješenja putem DNA analiza da se to sazna. Međutim, danas je to sve postalo trgovina, kupovina čak i posmrtnih ostataka. To je za ne povjerovati koji je luksuz ovo društvo sebi dozvolilo. Onda, tu se velika politika vodi preko tih žrtava, što nije u redu. Stvara gnjev dodatni i gorčinu tih članova porodica.“

Jednako kao i svjedoci koji strahuju uzbog neadekvatne zaštite, ni porodice nestalih nisu zaštićene. Uglavnom su se vratili na svoje prijeratne adrese s kojih su članovi njihovih porodica odvedeni u nepoznato. A odvodile su ih komšije, prijatelji, poznanici - isti oni s kojima danas dijele mjesto boravka i koji im nerijetko prijete ukoliko govore o onome što su doživjeli.

Zaštita svjedoka, poseban je problem na nižim sudskim instancama.

Glavni tužilac Bosne i Hercegovine Milorad Barašin priznaje da je svjedok teško biti i da je svakom ko se u toj ulozi nađe teže zbog činjenice što su ti ljudi progonjeni nakon svjedočenja:

„Što se tiče Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, nesporna je činjenica da je svjedok u predmetima ratnih zločina jedino dokazno sredstvo, ne samo jedino već jedino dokazno sredstvo na koje se i tužioci i sud oslanjaju. Mi smo mala država, maltene svako svakog poznaje, svako svakog je susretao u ratu. Prošlo je od rata do danas mnogo godina, treba izaći pred sud i pričati o onom šta se dešavalo. Moraju se pronaći novi instituti zaštite svjedoka. Zakonska rješenja koja sad postoje po mom viđenju nisu dobra. Mora se postavljati pitanje ravnopravnosti i korektnosti odbrana jer tužioci po potvrđivanju optužnice sve dokaze i zaštićene svjedoke moraju dati njihova puna imena i prezimena odbranama. U tom slučaju ko kome danas vjeruje, jer svako nastoji da pobijedi u datom postupku na zakonit ili na nezakonit način. Tužioci su ti koji moraju da imaju u svojim rukama instrument zaštite prije nego što dođe zaštita koja se daje pred nadležnim sudom. Tu su te sporne činjenice o kojima će vjerovatno biti pitanja, a o kojima će država početi razmišljati što se tiče predmeta ratnih zločina i sprovođenja državne strategije za rad na ovim predmetima.“

*****
Svi tekstovi iz programa Pred licem pravde - Zločin i kazna:
Nastavlja se zločin nad porodicama nestalih


*****
Program Pred licem pravde - Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH - samo u radijskom programu RSE svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata i na našoj internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Dženana Halimović, Dženana Karabegović)