Bosna i Hercegovina ima efikasna zakonska rješenja koja omogućavaju građanima da ostvare pravo na informisanje, na slobodan izbor ljekara a što se najprije odnosi na primarnu zdravstvenu zaštitu, pravo na prigovor, pravo da doktor poštuje vjerski i moralni integritet pacijenta i njegovo vrijeme. Aktivna uloga pacijenta je presudna, kaže advokatica Dženeta Hadžić.
„Oni si ti koji pokreću tužbe, koji podnose tužbe sudu, oni su ti koji podnose prigovor direktoru zdravstvene ustanove u slučaju ako su nezadovoljni pruženom zdravstvenom uslugom. U slučaju kada su nezadovoljni rješenjem direktora zdravstvene ustanove, imaju mogućnost da ulože žalbu nadležnom ministarstvu zdravstva, pa i u slučaju kada su nezadovoljni rješenjem nadležnog ministarstva zdravstva, u tom slučaju imaju mogućnost da podnesu tužbu sudu odnosno traže sudsku zaštitu. Znači, traži se aktivna uloga pacijenta.“
Međutim, problem u Bosni i Hercegovini - kao i u većini slučava - jeste neprovođenje zakona, mada ni pacijenti nemaju naviku ulagati pritužbe na rad zdravstvenih ustanova i radnika.
„Moje je mišljenje da se mora raditi na informisanju pacijenata, da li putem formiranja raznih udruženja, gdje će pacijenti i građani saznati šta su njihova prava, ili će se formirati neko tijelo, koje će se ispred države baviti promocijom prava pacijenata.“
Javnopravnoj zaštiti pacijenata Hrvatska se posvetila početkom 2000. godine. Od tada je došlo do mnogih izmjena, međutim, još nedovoljnih u korist pacijenta. To je osjetila i hirurginja Đula Rušinović Sunara kada je bolesnoj bila potrebna pomoć.
„Radi se o sitnicama. Da sada ne idemo u konkretno opisivanje nekakvog slučaja, nije bilo ništa veliko, ništa drastično, nije bilo za nikakve sudske tužbe, niti se o tome radi. Radi se da naprosto kao čovjek osjećate svoje ljudsko dostojanstvo povrijeđenim, jer - vi ste bolesnik koji je tu samo da šuti i izvršava nešto, pa i taman ako ga boli, ako ga ne boli, ako hoće i ako neće, i ako želi pitati, nema koga. Sve je: radi, slušaj, ovisiš, i u životu i u pravu o nekom drugome.“
Prava pacijenata spadaju u takozvanu ugroženu grupu prava, ističe Đula Rušinović Sunara, koja je i predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata.
„A zbog svih ovih raznih komponenti o kojima ovisi položaj pacijenata, od društva kao takvog, od odgoja, kulturološki, civilizacijski gdje se nalazimo, sve zajedno utiče na to da mi zaista još nismo došli u jedno društvo koje će na jedan, da kažemo, potpuno demokratski način poštivati sva ljudska prava svakoj osobi, dakle i zdravoj i bolesnoj osobi. I u tom kontekstu, bolesne osobe su dakako u daleko težoj poziciji.“
Situacija u Srbiji ne razlikuje se mnogo od one u zemljama susjedstva.
„Pozitivni propisi u Republici Srbiji prepoznaju poziciju pacijenta i uređuju u rangu zakona, ali je nedovoljno dobro shvataju i brane. Suštinska pitanja pozicije pacijenta i njegovih prava često nisu dovedena do kraja, a propisi su orjentisani na procedure i često su restriktivni za same pacijente. To je veliki problem. Savetnici imaju dvostruku ulogu – oni savetuju i štite pacijente, ali koncepcijski nije jasno da li su to mesta zaštite u zdravstvenom sistemu ili van njega. Ukoliko su unutar sistema, ne sagledava se dovoljno jasno na koji način se ta zaštita povezuje sa zaštitom izvan zdravstvenog sistema.“, kaže Hajrija Mujović Zornić, potpredsjednica Udruženja pravnika za medicinsko i zdravstveno pravo Republike Srbije.
Hrvatska je i prije pristupanja Evropskoj uniji imala usklađene propise o pravima pacijenata. Nakon što je postala punopravna članica Unije, trebala je uskladiti i prekogranično liječenje, odnosno direktivu o prekograničnom načinu korištenja zdravstvenih usluga. Đula Rušinović Sunara za RSE navodi:
„Mislimo da je to jedna opasna direktiva za nas konkretno. U mnogim zemljama u Evropi ona će pomoći njihovim građanima, a našima će donekle otežati, na način da ćemo mi ostati sa još manje kapaciteta zdravstvenih radnika. Oni će rješavati probleme drugih evropskih građana. Vi ćete imati veliki broj – već se puno priča o tome – ljudi koji će u poznim godinama dolaziti na pet-šest mjeseci svojeg boravljenja na lijepoj mediteranskoj klimi. U poznim godinama trebat će zdravstvenu zaštitu, trebati će obraćati se nekom liječniku. Kome? Onome koji je tu, a taj koji je tu, taj je zadužen po prekograničnim direktivama da to i odradi na isti način i za iste novce. To su puno manji novci nego u njihovim matičnim zemljama, njihova matična zemlja ima interes da ih smjesti na godinu dana kod nas ili da ih skroz preseli u našu državu, u nekakve sanatorijume ili staračke domove, pa nek se mi brinemo o njihovim zdravstvenim problemima, sa našim zdravstvenim radnicima, koji će si onda otvarati ambulante koje će se prilagoditi tome.“
Barijera je, tvrdi naša sagovornica, ta što Hrvatska nema odgovor na ovo pitanje:
„To je problem kojeg mi kao građani ne možemo raspravljati ni s kim. Dakle, sustav je zatvoren za građane, građani o sustavu zdravstva ne mogu raspravljati ni s kim. Oni ne poznaju sustav, ne vide probleme, niko im ne govori koji je pravi problem u sustavu, i nemaju mogućnosti sudjelovanja u odlukama o sustavu. Tu je najosnovije da mi moramo demokratizirati sustav zdravstva. Mi moramo naći načina da se otvorimo prema građanima, da oni shvate šta je sustav, da oni shvate do koje mjere i oni moraju preuzeti odgovornost svojim odlukama o tom sustavu, ne dozvoliti loše odluke, zahtijevati ispravne odluke koje se na njih sutra referiraju.“
Nedavni skup u Sarajevu koji je okupio stručnjake iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske imao je namjeru da prepozna postojeće nedostatke u zakonskoj regulativi kao i probleme u praksi javnopravne zaštite pacijenata. Zaključak sastanka je i mogućnost osnivanja odgovarajućeg tijela čija bi funkcija bila pružanje pomoći pri zaštiti prava pacijenata.
