Ljudi su tokom posljednjeg rata u BiH masovno odlazili u pozorišta i druge hramove kulture. Samo u Pozorištu mladih u tom periodu priređeno je oko 500 različitih programa. Danas ova, kao i druge institucije kulture, je pala u zaborav, kaže direktor Nermin Tulić. „Činjenica da je u gradu Sarajevu od 1992. do kraja opsade bilo na hiljade programa, predstava, književnih večeri, izložbi, koncerata. Čiatv je svijet zano da se ovdje, osim svega onoga krvavog, događa i kultura. Poliričari naši tadašnji, koji su išli na razne pregovore po Evropi i po svijetu, su se hvalili kulturom u gradu Sarajevu. Danas se to zaboravilo i mene je stid zbog toga“, rekao je Tulić
Nermin Tulić
Na izložbi „Pozorište pod opsadom 1992 - 1995.“ predstavljeni su pisani dokumenti koji svjedoče o bogatoj produkciji u vremenu potpune neimaštine, ali i o nečemu važnijem. „Ljudi se se cijenili, ljudi su se pazili. Nije bilo lako, recimo, napraviti predstavu, nije bilo ni eksera, ni daske, ni bilo čega što treba za scenografiju, kamoli platna za kostime, tako da smo se snalazili - ali dobrim djelima dobrih ljudi. I mi smo im dobro vraćali jer ovdje su dolazili da zaborave sat vremena ili više ono što ih čeka samo što izađu napolje.“
Sarajlije nisu dozvolile da ih ratne strahote srozaju na nivo pukog preživljavanja i duhovne stagnacije. Rado su obilazili sve kulturne događaje, a posjećenost manifestacijama je skoro uvijek bila rekordna, priča za naš program direktor Pozorišta mladih Sarajevo Nermin Tulić: „Nije se smjelo reklamirati. U novinama se nije, također, štampalo šta će biti u pozorištima, nego se na nekoj poleđini od nekog starog plakata rukom napiše šta će biti. Programi su bili poslije podne, u dva, u tri u četiri, dok ima dnevnog svjetla. Na kraju-krajeva, bio je navečer i policijski čas.“
Istovremeno, prostorije Pozorišta mladih su za uposlenike bili druga kuća. Tada je ih bilo oko 15. Radnici su svaki dan dolazili na posao, prisjeća se Tulić. „Ja ne pamtim da je neko izašao sa predstave ili bilo kojeg programa. Ljudi su se osjećali u teatrima zaštićeni. Valjda su te muze, bogovi koji su bili zaštitnici teatra, umjetnosti, čuvali. Vjerovatno je bila neka aura oko teatra kao i ostalih kulturnih ustanova. Ovdje se nikome ništa nije desilo.“
Pravile su se i lutkarske predstave, koje su, ustvari, bile predstave za sve uzraste. „Pogotovo dječije predstave nismo dali da ništa govore o ratu. Ovdje je igrana i čuvena predstava Čekajući Godoa, koju je režirala Suzan Sontag. Ona je na neki indirektan način govorila o tom čekanju - čekanju Clintona, čekanju intervencije i svega, ali ni u jednoj predstavi nije govoreno direktno o ratu.“
Poruka izložbe „Pozorište pod opsadom 1992 - 1995.“, koju Sarajlije i posjetioci bh. prijestolnice mogu pogledati na izlogu Pozorišta mladih, jeste da ukaže na značaj umjetnosti i kulture kao duhovne hrane koja nadvladava ratnu histeriju i totalnu bijedu.
A danas, u vremenu mira, u situaciji koja, istina, nije sjajna, kultura je potpuno zapostavljena, srozana na nivo preživljavanja. Stoga je namjera je i podsjetiti bh. političare da ne zaborave institucije kulture, koje će, vjerovatno, u vremenu predizborne trke, od budžetskog kolača dobijati i dalje samo mrvice
