Povratnik u Srebrenicu: Blagodeti Njemačke zamijenio za djedovinu

Povratnik u selo Jasenova u srebreničkom kraju, Emin Bektić, ostao je vjeran svojoj ideji da više šansi za „normalan“ život daje šuma u blizini njegove kuće nego gradovi u Njemačkoj. U trošnoj kući već 12 godina živi sa ženom i četiri kćerke, i svakodnevno iskazuje ljubav prema prirodi i životinjama. Poznat je i po tome što je podigao spomenik konju kojeg je najviše volio.

Emin Bektić ima desetoro djece iz nekoliko brakova. Oni odrasli su završili škole i raselili se, a sa njim i suprugom Sabinom u Jasenovoj su sada djevojčice Dženeta, Ćamka, Kadira i Fatima. Prije 40 godina Emin se i sam otisnuo u pečalbu. Rad u rudniku Vestfalija ga slomio, ali je zaradio njemačku penziju.

„Radio sam u nekoliko rudnika. To je ta Vestfalija - tu sam se ozlijedio, slomio nogu“, priča on.

Mogao je Emin mirne duše ostati u Njemačkoj, ali ga je vukla ljubav prema šumi i konjima:

„Mogao sam ja ostati tamo, mogu ja i sad ići tamo, ali vuče me ognjište, vuče me đedovina“, kaže Bektić.

Emin sa suprugom i četiri djevojčice sada živi u pustahiji, u baraci sklepanoj od dasaka raznih debljina i dimenzija. Ima i obnovljenu kuću, ali ona što ju je on sam uredio mu je draža.

„Ima i struja i voda i sve, samo što malo radi snijega, kilometar je od one barake, pa je zimi djeci teško dolaziti jer je veliki snijeg, pa tako živim dole“, kazao je on.

Njegova supruga takođe je mogla ostati u Njemačkoj, ali je blagodeti velegrada zamijenila za robinzonski život:

„Bila sam izbjeglica u Njemačkoj, vratila sam se ovdje i lijepo mi je, obrađujem zemlju. Kao svaka žena, kao svaka domaćica na selu, radim kućne poslove, baštu sijem, krčimo zemlju, čistimo. Svako neka dođe, neka proba, nek se vrati na svoje. Ono što kažu, povuče te nešto - tvoje nebo, tvoje zvijezde, tvoja zemlja. Jer nema nigdje ljepše“, priča Sabina.

Poštenje prije svega

Emin iznad svega voli konje. Na svom velikom imanju ima ergelu konja, s kojim povremeno, radi kao furman. Zbog svojih godina, a i zbog toga što je sve manje posla, Emin više ne rmbači i konje drži iz hobija. Jednom, kojeg je najviše volio, podigao je i spomenik:

„Konje sam imao kako sam postao. U samaru sam odrasato - mjesto bešike. Imao sam jednog dobrog konja. Volio bih sad da ga imam nego sve ovo devet. Njega je onaj crni konj, onaj tamo u sredini, razbio, prebio mu kičmu. Eto, digao sam mu spomenik.“

Bukva je za njega nešto posebno.

„Volim bukvu nego čitavu kuglu zemaljsku“, kaže Emin.

Emin je obišao sve planine diljem Njemačke i Bosne i Hercegovine, ali, njegova šuma je nešto posebno. Puna je, kako kaže, božijih davanja. Jedna bukva je u obliku džamijskog minareta. Tu su vrata za ulaz u dženet, a tu je i originalni nišan koji raste uz jednu bukvu.

„Što iz bukve može ponići i neki fenomeni da se pokažu – to je Allahova volja. A sad da li je ova bukva otišla pa urasla ovamo, ili je iz ove grana otišla u zemlju, otkud znam. Ovo je nišan, turban, kao kameni turban, ali je drvo. I dok je ono bilo manje, evo zna se, sada li je neko pisao harfove, ja ne znam“, kaže on.

Djeca u Srebrenici se ponekad uplaše Emina zbog duge, bijele brade:

„Možeš čovjeka cijeniti po bradi da je ipak ili učevan, ili umjetnik, ili pošten i tako. Pa ja sam pošten“, kazao je Bektić.

Prošao je Emin svijeta, ali se skrasio u ovom zabačenom dijelu srebreničke opštine. Kad pozavršava sve poslove, da duši oduška. Zasvira i zapjeva...