Povratničke priče: Svi ključevi od sela u jednoj ladici

Ahmo, Muša i Nedim Ademović prvi su povratnici u Mjesnu zajednicu Sućeska, opština Srebrenica, ali su već 14 godina i jedini stanovnici ovog sela. Njihove komšije razasute su širom svijeta, a samo ponekad navrate u selo Bulogovina. Ključeve od njihovih kuća Ademovići čuvaju u jednoj ladici. Iako samuju, ne žale što su se vratili na svoje ognjište.

U svoja njedra, podno šumovitog predjela, planina Bukovik je „udomila“ selo Bulogovina, u kojem već poodavno samuje porodica Ademović. Savladali su oni snagu i ljutinu planine, pripitomili je, osedlali i žive sa njom. Na takvu sudbinu Ahmo se ne žali:

„Dvijehiljadite sam došao u Bulogovinu i tu sam zaposijo. U Bulogovini živim sam, sa ženom i sa sinom. Otkako sam došo, od tada pa do danas sam na svom imanju.“

Prošao je Ahmo svijeta, ali se, ipak vratio na svoje imanje:

„Bio sam u Beogradu, radio 25 godina. I skonto sam sebi da dođem na svoje imanje, u izbjeglištvu sam bio, jer nema niđe ko na svome. Ne kajem se što sam svjetla velegrada zamijenio za ovu svoju ljepotu“, kaže.

Niko se ovdje ne vraća. Komšije, koje samo povremeno svrate, ostavili su ovdje i ključeve od svojih kuća. Ključeve od cijelog sela Ademovići čuvaju u jednoj ladici:

„Ljudi su u Bulogovinu ne vraćaju. Neko viče radi puta, neko viče ne znam sve radi čega. Neće u Bulogovinu, dala im Federacija nekakve nepovratne kreditove, napraviše kuće pa... I meni kad daš dobru fotelju, neću ni ja iz nje. Ima ih po Americi, ima ih po Holandiji, ima ih po Švajcarskoj, ima ih širom svijeta razasuto, po Irskoj, kojekuda. Svukud ih ima. Ovi što dolaze u Bulogovinu oni malo budu, dva, tri dana, četiri, koliko je kome ćeif da bude u svojoj kući, napusti, ode, ključeve ostavi ovdje u mene kod žene, ona to čuva. Oni kad dođu opet im dadne. Faktički ispada da ja čuvam čitavo selo.“

Ahmin sin Nedim bi da se oženi. Njegova izabranica morala bi doći ovdje:
„Vjerovatno moja žena će doći da živi ovdje gdje sam ja. I da poštuje ono što ja poštujem“, kaže Nedim.

Za buduću nevjestu, Nedim je postavio teško ostvariv uslov. Zašto bi djevojka iz nekog drugog mjesta došla u Bulogovinu kad neće da se vrate ni oni koji su ovdje rođeni?

Iako su u samoći, Ademovići, ipak, žive lijepo, napominju Muša i Nedim:

„Što se tiče, u svom na svom, dobro živimo - samo što je loš put, ne mogu da teretim dijete da me vozi stalno čim se razbolim doktoru. Više sam bolesna nego što sam zdrava.“

„Meni je super ovdje živiti - priroda idealna, čist zrak, sve na svom mjestu, čista ishrana, sve prirodno. I meni je super.“

Planina Bukovik je jedini prijatelj Ademovića. Prve komšije su tek na susjednom brdu, kazuje Ahmo:

„Eno prvi komšija tamo đe je džamija, đe je ambulanta. Tu je selo Sućeska. Selo Mostahovine, tu su mi najbliže komšije, a vidite koliko je udaljeno - jedno sedam osam kilometara.“

Nemaju Ademovići s kim ovdje popričati. Ahmo je većini ovaca, u stadu od 130 komada, dao ime, pa ih oslovljava i tako sa njima komunicira. Kad poželi da se ispriča, da ne bi zaboravio govoriti, siđe u Srebrenicu:

„U mene ti je žena ovako, i ja isto ... ujutro se ispričamo, raziđemo se za poslom, ne vidimo nigdi nikoga, poželimo da nam ko dođe da popijemo kahvu, da razmijenimo mišljenje, da se ispričamo. Nigdi nikoga nejma. Ja baš kad poželim da sa ljudima progovorim, odem u Srebrenicu, malo se s ljudima ispričam, vratim se kući. I to ti je to. Takav je moj život. Što sam se vratio u svoju Bulogovinu? Đe sam očima progledo, došao sam da tu i zažmirim.“

Neko će, ipak, ovog ljeta doći u Bulogovinu. Ahmo će iz ladice izvaditi ključeve i predati vlasniku. Za dan-dva, ključevi će se opet naći u ladici, a Ademovići će nastaviti da samuju.