Iako bh. vlasti naglašavaju kako je pitanje izbjeglih i raseljenih lica u BiH uglavnom riješeno jer je u 99 posto slučajeva imovina vraćena prijeratnim vlasnicima, iz Unije za održivi povratak i integracije u BiH upzoravaju da je Aneks 7 Dejtonskog sporazuma daleko od uspješnog. Izdvajanja budžetskih sredstava u BiH za rješevanja probleme izbjeglih i raseljenih lica posljednjih godina su u padu i u Uniji se i ne daju nadu da će provođenje Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma biti moguć i za narednih petanaestak godina.
Realna potreba samo za obnovu svih stambenih jedinica porušenih u ratu u Bosni i i Hercegovini prema procjenama vlasti je milijarda konvertibilnih maraka. Prema zvaničnim podacima, od Dejtona je obnovljeno oko 60 posto porušenih objekata.
Edin Čolić, iz Unije za održivi povratak i integracije u BiH, ističe da u ovoj godini budžetska izdvajanja na svim nivoima - od državnog, preko entitetskih, do kantonalnih i opštinskih - neće biti veća od 60 miliona maraka.
„Recimo, 2001. godine u BiH je realizovano oko 60 miliona maraka. Znamo da budžet BiH 2011. nije bio usvojen i prema tome iz budžeta BiH nije bila planirana niti jedna nova marka, nego su se realizirala sredstva iz prethodnih godina. A 2010. godine, kada je bio budžet usvojen, te godine je realizovano 98 miliona maraka“, navodi Čolić.
Vlasti na svim nivoima uopšte nisu zainteresovane za rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih lica i ako se ovo pitanje ostavi samo na volju političarima, od održivog povratka neće biti ništa, smatra Kemal Gunić, predsjednik Udruženja građana povratnika u Banju Luku.
„Da oni imalo prihvate ono što je Unija predlagala prema svojim saznanjima sa terena, sve bi to bilo drukčije. Ali oni ne pruhvataju ama baš ništa. Pa ako bude išlo preko institucija entiteta ili opština, opet će povratnici biti donji“, ocjenjuje Gunić.
Dženan Mašetić, koordinator aktivnosti Unije za održivi povratak na terenu, kaže da se već pet godina prikupljaju podaci u 143 opštine u BiH i da se ti podaci razlikuju od onoga što se prikazuje u javnosti.
„Mi smo na terenu zatekli 737.152 povratnika, a ne 1,050.000, kako tvrde neke međunarodne organizacije. Da, možda je napravljeno toliko stambenih jedinica, ali stvarnih povratnika je 235.000 porodica“, ističe Mašetić.
O lošem stanju provođenja Aneksa 7 govori i podatak da još uvijek veliki broj ljudi skoro 17 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma živi u kolektivnim centrima, dodaje Mašetić.
„Mi smo u svojim istraživanjima 2011. godine došlo do podatka da u kolektivnim centrima postoje 7.223 lica. Najveći problem u tome jeste što mnogi od njih su tu došli kao djeca, a sada već u kolektivnim centrima zasnivaju svoje porodice i dobijaju djecu, tako da imamo djecu koja su rođena u kolektivnim centrima“, rekao je on.
Nismo pali s Marsa
Prema riječima Mašetića, osim neriješenih pitanja prenosa stečenih prava u entitetima, jedan od velikih problema povratnicima kako u RS tako i u Federaciju BiH predstavlja neusklađenost obrazovnih sistema i zapošljavanje:
„Situacija u BiH što se tiče zapošljavanja je teška na cijelom nivou, a među povratnicima do sada stalni radni odnos ima od 0,8 do jedan posto povratnika.“
Potvrdu svega ovoga dali su nam i predstavnici udruženja koja se bave povratkom u Banju Luku. Prema riječima Kemala Gunića, nešto više od tri posto Bošnjaka od prijeratnog broja se vratilo da stalno živi u svom rodnom gradu.
„Nas sada u Banjoj Luci ima, s onih malo koji su ostali i za vrijeme rata, 11.854 povratnika. Najveći je razlog da nemaju ljudi od čega živjeti. I mnogi od onih što su se vratili, da nađu igdje da idu otišli bi odmah - da mogu zaraditi komad kruha. Nema povratka dok ne budu obezbijeđena radna mjesta“, naglašava Gunić.
Predsjednik Zajednice Hrvata Banja Luka Ivica Dujić kaže da se svega oko jedan posto od prijeratnog broja Hrvata vratio, naglašavajući da je i dalje glavni problem povratka nemogućnost preživljavanja bez posla.
„Mislimo da dok se o tome ne povede malo više računa, priča o povratku je ispričana priča. Ako poštujemo osnovna ljudska prava, tu će se uklopiti i povratnici. Jer povratnici nisu ljudi koji su pali s Marsa, to su naši građana kojima je ova država uništila im imovinu i protjerala ih iz određenih razloga, i ona mora da da obećanje da će ona to uraditi“, poručuje Dujić.
Iako u Uniji kažu da ohrabruje što je na donatorskoj konferenciji, održanoj početkom ove godine, izdvojeno oko 100 miliona evra za rješavanje povratka, Edin Čolić upozorava na potrebu racionalnog trošenja svih sredstava, zbog čega je, kaže, pokrenut i projekat Monitoringa javnih sredstava za održivi povratak.
„I ukoliko se ta sredstva ne budu trošila transparentno, posao se neće završiti a novac će se potrošiti. Nama je jako važno da mediji i civilno društvo imaju značajnu ulogu nad monitoringom javnih sredstava, a povratnici na definisanju svojih potreba“, kazao je on.
Unija za održivi povratak formirala je tim ljudi koji na terenu prikuplja podatke i unosi ih u Centralnu bazu podataka.
Realna potreba samo za obnovu svih stambenih jedinica porušenih u ratu u Bosni i i Hercegovini prema procjenama vlasti je milijarda konvertibilnih maraka. Prema zvaničnim podacima, od Dejtona je obnovljeno oko 60 posto porušenih objekata.
Edin Čolić, iz Unije za održivi povratak i integracije u BiH, ističe da u ovoj godini budžetska izdvajanja na svim nivoima - od državnog, preko entitetskih, do kantonalnih i opštinskih - neće biti veća od 60 miliona maraka.
„Recimo, 2001. godine u BiH je realizovano oko 60 miliona maraka. Znamo da budžet BiH 2011. nije bio usvojen i prema tome iz budžeta BiH nije bila planirana niti jedna nova marka, nego su se realizirala sredstva iz prethodnih godina. A 2010. godine, kada je bio budžet usvojen, te godine je realizovano 98 miliona maraka“, navodi Čolić.
Vlasti na svim nivoima uopšte nisu zainteresovane za rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih lica i ako se ovo pitanje ostavi samo na volju političarima, od održivog povratka neće biti ništa, smatra Kemal Gunić, predsjednik Udruženja građana povratnika u Banju Luku.
„Da oni imalo prihvate ono što je Unija predlagala prema svojim saznanjima sa terena, sve bi to bilo drukčije. Ali oni ne pruhvataju ama baš ništa. Pa ako bude išlo preko institucija entiteta ili opština, opet će povratnici biti donji“, ocjenjuje Gunić.
Dženan Mašetić, koordinator aktivnosti Unije za održivi povratak na terenu, kaže da se već pet godina prikupljaju podaci u 143 opštine u BiH i da se ti podaci razlikuju od onoga što se prikazuje u javnosti.
„Mi smo na terenu zatekli 737.152 povratnika, a ne 1,050.000, kako tvrde neke međunarodne organizacije. Da, možda je napravljeno toliko stambenih jedinica, ali stvarnih povratnika je 235.000 porodica“, ističe Mašetić.
O lošem stanju provođenja Aneksa 7 govori i podatak da još uvijek veliki broj ljudi skoro 17 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma živi u kolektivnim centrima, dodaje Mašetić.
„Mi smo u svojim istraživanjima 2011. godine došlo do podatka da u kolektivnim centrima postoje 7.223 lica. Najveći problem u tome jeste što mnogi od njih su tu došli kao djeca, a sada već u kolektivnim centrima zasnivaju svoje porodice i dobijaju djecu, tako da imamo djecu koja su rođena u kolektivnim centrima“, rekao je on.
Nismo pali s Marsa
Prema riječima Mašetića, osim neriješenih pitanja prenosa stečenih prava u entitetima, jedan od velikih problema povratnicima kako u RS tako i u Federaciju BiH predstavlja neusklađenost obrazovnih sistema i zapošljavanje:
„Situacija u BiH što se tiče zapošljavanja je teška na cijelom nivou, a među povratnicima do sada stalni radni odnos ima od 0,8 do jedan posto povratnika.“
Potvrdu svega ovoga dali su nam i predstavnici udruženja koja se bave povratkom u Banju Luku. Prema riječima Kemala Gunića, nešto više od tri posto Bošnjaka od prijeratnog broja se vratilo da stalno živi u svom rodnom gradu.
„Nas sada u Banjoj Luci ima, s onih malo koji su ostali i za vrijeme rata, 11.854 povratnika. Najveći je razlog da nemaju ljudi od čega živjeti. I mnogi od onih što su se vratili, da nađu igdje da idu otišli bi odmah - da mogu zaraditi komad kruha. Nema povratka dok ne budu obezbijeđena radna mjesta“, naglašava Gunić.
Predsjednik Zajednice Hrvata Banja Luka Ivica Dujić kaže da se svega oko jedan posto od prijeratnog broja Hrvata vratio, naglašavajući da je i dalje glavni problem povratka nemogućnost preživljavanja bez posla.
„Mislimo da dok se o tome ne povede malo više računa, priča o povratku je ispričana priča. Ako poštujemo osnovna ljudska prava, tu će se uklopiti i povratnici. Jer povratnici nisu ljudi koji su pali s Marsa, to su naši građana kojima je ova država uništila im imovinu i protjerala ih iz određenih razloga, i ona mora da da obećanje da će ona to uraditi“, poručuje Dujić.
Iako u Uniji kažu da ohrabruje što je na donatorskoj konferenciji, održanoj početkom ove godine, izdvojeno oko 100 miliona evra za rješavanje povratka, Edin Čolić upozorava na potrebu racionalnog trošenja svih sredstava, zbog čega je, kaže, pokrenut i projekat Monitoringa javnih sredstava za održivi povratak.
„I ukoliko se ta sredstva ne budu trošila transparentno, posao se neće završiti a novac će se potrošiti. Nama je jako važno da mediji i civilno društvo imaju značajnu ulogu nad monitoringom javnih sredstava, a povratnici na definisanju svojih potreba“, kazao je on.
Unija za održivi povratak formirala je tim ljudi koji na terenu prikuplja podatke i unosi ih u Centralnu bazu podataka.
