20 godina od pada SSSR-a: Posljedice komunizma su još žive

(Novinari RSE o dramatičnim danima sloma SSSR-a)

Masha Lipman za WP; Prevela: Sabina Čabaravdić

Komunistički se prevrat najprije naslutio verbalno. Televizija, pod utjecajem zavjerenika, u ranu zoru 19.augusta obratila građanima SSSR-a.

Spikerov glas bio je strog, a poruka mješavina ustajalih opštih mjesta i okoštalih floskula.

Nakon nekoliko godina slobodnog i neformalnog stila kojeg je donijela Gorbačovljeva "perestrojka", povratak birokratskog sovjetskog jezika unio je jezu i očaj.

I svi su mislili kako je ta "verbalna osveta" siguran uvod u nastavak političkih ograničenja i ugnjetavanja.

U tom je trenutku povratak komunista do te mjere bio nepodnošljiv da su se mnogi u Rusiji, u roku od samo nekoliko sati nakon TV obraćanja pučista, organizirali.

Bio je to dokaz političke vjere i idealizma ljudi koji su vjerovali u demokratiju protiv ugnjetavanja, koji su vjerovali u Borisa Jeljcina i – najbolje od svega - koji su vjerovali u sebe same.

Nikada u ruskoj povijesti nije sinonim "mi ljudi" imao toliko smisla i bio tako mirnodopski.

Tri dana nakon što su pučisti 1991. pokušali zaustaviti perestrojku, njihov je udar propao. Ljudi su trijumfirali, a zrak je bio ispunjen slatkim osjećajem pobjede.

Puč je bio osuđen na propast jer su komunisti svoj legitimitet bili potrošili.

Birokrati među pučistima smislili su govor za javnost koji je zvučao kao manifest gubitnika, a niko se nije mogo podići na revoluciju ideologijom koja je održavala Sovjetski savez.

Ljudi bez alternative

Ali ako je pobjeda nad istrošenim sistemom bila jednostavna i brza, sjaj osvajanja ideološkog neprijatelja bio je kratkog vijeka.

Antikomunistička obećanja o slobodi i demokratiji nisu donijela promjene za kojima su ljudi žudjeli.

Pošteno govoreći, očekivanja su donekle bila nejasna, sabrana u želje da se živi normalnim životom "kao na Zapadu".

Svi su mislili da će to doći samo po sebi, i da se žrtve ne moraju podnijeti. Tako se pijanstvo pobjede ubrzo pretvorilo u mamurluk razočaranja i frustracije.

Umjesto vjere u bolje sutra, u pobjedu dobre ideje nad lošom, zavladao je cinizam.

Nepovjerenje je porodilo i osjećaj da smo "mi ljudi" samo sitna prašina koja ni o čemu ne odlučuje i od koje ništa ne ovisi.


(VIDEO: ¨Nisam naredio napad na Bijelu kuću¨)

Odgovornost za bilo šta je ustuknula, a nastupilo je uvjerenje da se političkim djelovanjem može išta promijeniti nabolje.

Upravo u takvoj atmosferi pojavio se Vladimir Putin koji je počeo ponovno centralizirati snage i vraćati državnu dominaciju nad ljudima.

Radikalnim ograničenjem političkih prava vratio je točak natrag u poznatu "špuru".

Većini je laknulo što odgovornost mogu prepustiti jakom vođi koji će se baviti državnim poslovima.

Pa čak i ako izostanak javnog nadzora znači povećanje korupcije i bezakonja. Jer alternative nema, mislila je većina Rusa.

Sumnja u demokratsku revoluciju

Sloboda pojedinca iz pozadine, onoliko dugo koliko se on drži mimo političkih tokova, jedna je od najneupitnijih tekovina postkomunističke Rusije.

Putinova vlada oživjela je sovjetski politički monopol i neupitno upravljanje državom, ali nije nasrnula na prava pojedinaca. Ograničenja koja je postojala u SSSR-u u poduzetništvu, umjetničkom ili akademskom samoispunjenju i načinu života, nisu se vratila.

I ako nešto jeste pozitivan rezultat otpora prema augustovskom pokušaju povratka komunista 1991.godine, onda je to svakako individualna sloboda.

Još je nešto iz postkomunističkog perioda zaživjelo u Rusiji kao malo gdje - potrošačko društvo.

Bez obzira na to što zavidan broj Rusa uopšte nema primanja, što velika većina nema ni blizu koliko imaju zaposleni u zapadnim zemljama, ništa ne sprječava te ljude da troše i uživaju u komforu i lijepim stvarima, bilo to trošenje razumno ili ne.

Gladni svega u vrijeme SSSR-a, frustrirani su potrošači, nakon usvajanja tržišne ekonomije 1991., barem nadoknadili taj nedostatak iz prošlosti.

Osim individualnih sloboda i razvijenog potrošačkog mentaliteta medjutim, teško da se ukidanje komunizma i na čemu drugom vidi u Rusiji. Ili da je razlogom za slavlje.

Vlast je jaka, centralizirana, državna. Nevladini aktivisti ućutkavaju se na dnevnoj bazi.

A narod to prihvata kao jedini mogući sistem, pa nije ni čudno da u ispitivanju javnog mnjenja samo devet posto anketiranih vjeruje da su augustovski događaji 1991. bili važni. (Prije dvadeset godina, više od polovine je tako mislilo.)

Samo oko deset procenata ispitanih, uglavnom Moskovljani, smatraju august 91. pobjedom demokratske revolucije nad komunizmom, gotovo 40 posto ispitanika vjeruje da je to tragičan događaj koji je ostavio nesagledive posljedice po Rusiju, a 35 posto ga jednostavno doživljavju irelevantnim i samo jednom u nizu epizoda u borbi za vlast na vrhu.