Govoreći bosanski: Pouke s Eura 2012

Nakon što sam za protekle dvije nedjelje u kasne večeri odgledao sve 24 utakmice Evropskog šampionata 2012, i u očekivanju četvrtfinalnih mečeva ovih dana, često sam razmišljao: a šta li o svemu ovome misli Švabo?

Ne vjerujem da je potrebno posebno objašnjavati da je riječ o Ivici Osimu, nekad neponovljivom majstoru driblinga i proigravanja, čiju je moć u vladanju fudbalskom loptom ovjekovječila anegdota u kojoj takođe legendarni sportski reporter Radio Sarajeva Mirko Kamenjašević kaže "dragi slušaoci, loptu je dobio Osim, i dok je on ne izgubi slušajte muziku iz našeg studija". Imao sam profesionalno zadovoljstvo da se u ranim godinama novinarske karijere, kao sportski dopisnik iz Beograda i urednik sportske rubrike u Sarajevu i kasnije kao glavni urednik glavnog bosanskohercegovačkog dnevnika, družim sa Osimom i kao fudbalskom zvijezdom Željezničara i reprezentacije Jugoslavije a kasnije i kao selektorom jugoslovenske reprezentacije koju je predvodio na njenom posljednjem Svjetskom šampionatu u Italiji 1990. Tada je taj njegov tim prošao kao drugi u svojoj kvalifikacionoj grupi; zatim u osmini finala pobijedio Španiju golovima Dragana Stojkovića-Piksija (2:1); a u četvrtfinalu i pored toga što je veći dio utakmice sa zvaničnim svjetskim prvakom Argentinom - predvođenom Diegom Maradonom - igrao s igračem manje poražen tek nakon izvođenja jedanaesteraca (3:2).

Sarajevske ulice i trgovi su nakon tih utakmica doživjeli nezapamćene izljeve slavlja, a Osim i njegovi izabranici - među kojima je bilo i šest bosanskohercegovačkih igrača - dočekani su s oduševljenjem. Neposredno nakon povratka u Sarajevo imao sam dug višesatni razgovor s Osimom o različitim aspektima šampionata, tada aktuelnim trendovima u svjetskom fudbalu, vrijednostima i propuštenim prilikama njegove reprezentacije: taj razgovoro objavljen je kao feljton u više nastavaka u Oslobođenju i u njemu je Osim demonstrirao sposobnost da o fudbalu razmišlja na nivou nauke nalazeći - u analizi igre najboljih na svijetu - zaključke i za komponovanje vlastitog tima i taktike.

I danas, 22 godine kasnije, analizirajući dosadašnje utakmice Eura 2012, Osim postavlja ključno pitanje: Šta mi možemo naučiti iz svega? Njegov odgovor je ponovo analitičan: u jednoj ravni - tiče se ukupne sportske kulture, uslova u kojima se igra fudbal kod nas i u evropskom okruženju, i lako je vidjeti dubok jaz između društava u kojima se masovno interesovanje za sport izražava i izgradnjom najsavremenijih sportskih objekata nasuprot bosanskoj realnosti u kojoj ni Koševo ni Grbavica ni Zenica ne ispunjavaju ni minimalne evropske standarde. Da se i ne govori o domaćoj fudbalskoj ligi koja u životarenju ispod nivoa egzistencije ne može proizvoditi i razvijati igrače izrazitijeg talenta: svi oni vide i traže budućnost u evropskim ligama.

Jedna pouka s Eura 2012 na koju ukazuje Osim tiče se predstojećih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo: Velemajstor upozorava kako je potencijalno vrlo štetno vjerovanje kako će se "lako" u grupi u kojoj su pored Bosne i Hercegovine još i Grčka, Slovačka, Litvanija, Latvija i Lihtenštajn. Nije li Grčka i plasmanom u četvrfinale Evropskog šampionata zaslužila više uvažavanja i potpunu mobilizaciju svega najboljeg u bosanskohercegovačkom fudbalu a u slovačkom timu - kako zapaža Osim - "postoje igrači koji pretrče kao svi naši zajedno".

U Osimovoj analizi najznačajnije je upravo to upozorenje kako je atmosfera "lako ćemo" uspavljujuća i opasna po buduće ambicije bosanskohercegovačke reprezentacije i očekivanja da bi se i ona, najzad, mogla kvalifikovati za neko veliko takmičenje. U istoriji tih nastojanja, da se igra na velikoj pozornici, toj reprezentaciji je više puta nedostajao samo korak do cilja: u kvalifikacijama za Euro 2004, nedostajao je samo jedan gol kod kuće protiv Danske; u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006. Španci su tek u 96. minutu - kad je utakmica već morala biti završena - izjednačili na 1:1 a u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. došlo se do razigravanja s Portugalom u kojem su bosanski igrači čak tri puta pogađali stative a Portugalci u obje utakmice postigli po jedan gol; da bi se i nade za odlazak na Euro 2012. izgubile tek nakon nepotrebno skrivljenog jedanaesterca protiv Francuske u Parizu.

Priča o tome kako je, eto, "nedostajao samo taj jedan korak" odavno više nije dovoljno dobra. Osim je u pravu kad upozorava kako je za izlazak na veliku scenu potrebna ukupno povoljnija fudbalska klima, u kojoj će se masovna strast za igrom materijalizovati u vidu boljih terena i uslova i uspostave sportske kulture u kojoj će, svako na svoj način, doprinositi i političari i biznis i javnost.