Porodica Golić iz kolektivnog centra: Sanjamo svoj stan

Pretpostavlja se da u kolektivnim centrima u Bosni i Hercegovini živi oko pet hiljada osoba. Za veliki broj mladih, ovi centri su jedini dom kojeg poznaju. Njihove priče su slične. Bez posla i nade da bilo šta promijene, žive od danas do sutra, u strahu da će i njihova djeca doživjeti sličnu sudbinu. U kolektivnom centru nedaleko od Živinica posjetili smo bračni par Golić, koji su kao djeca izbjegli iz Srebrenice.

Sabina Golić imala je svega sedam godina kada je stigla u izbjegličko naselje kod Živinica. Ne sjeća se života u Srebrenici, gdje je rođena, niti Mađarske, u kojoj je kratko boravila kao izbjeglica. Sve njene životne radosti i žalosti vezane su za izbjegličko naselje, kolektivni smještaj u kojem je odrasla, udala se i oformila porodicu.

„Ovamo sam došla sa ocem, sa majkom i bratom 1996. godine. Nesretnim slučajem otac mi je umro, bio je bolestan - i od tada smo zaglavili ovdje u naselju. I ovdje sam već od 1997. godine i nikad nigdje nisam išla dalje odavdje. Tu sam odrasla, upoznala svog supruga i tu sam se i udala. Moj suprug ovdje u kolektivnom centru, u naselju, živi već 21 godinu, od svoje šeste godine. Imamo i dijete - Aminu. Nikad nigdje nismo bili, tu smo gdje smo zaglavili. Teško je živjeti. Nema posla, suprug ne radi nigdje, obadvoje smo na birou. Primamo dječiji doplatak koji je, mizerno je i reći, 18 KM. Nije redovan, nije svaki mjesec. Da je redovan svaki mjesec da čovjek kupi bar vreću brašna, ali nije redovan. Curica ima 4,5 godine. Za godinu i po će, akobogda, u školu krenuti. Vjerujte da se sekiram šta ću i kako ću. Teško je“, priča Golić.

Sabinin suprug Adem takođe je iz srebreničkog kraja. Za razliku od Sabine koja je uspjela završiti srednju trgovačku školu, on i brat Amir morali su zarađivati za porodicu. Danas su cijenjeni kao dobri majstori, naravno kada posla ima. A to nije tako često.

„Iz dana u dan boriš se da preživiš, a ono što kažu želje, to nam je ostalo postrani, o tome više i ne razmišljamo. Samo preživi - danas radi ako ima, ako nema onda ćeš da gledaš kako ćeš i kuda ćeš. A za 10 godina ne znam gdje se vidim - ne razmišljam tako daleko. Sa ovakvim načinom vjerovatno još uvijek ovdje, u naselju", priča Adem.

"U početku su predstavnici Ministarstva za izbjegla i raseljena lica pokušavali da pomognu koliko mogu. Međutim, u zadnje vrijeme niko ne obraća pažnju na nas. Živimo u jako teškim uslovima. Nemamo posla. 90 posto omladine koja ovdje živi ne radi nigdje. Snalazi se kako ko može, na crno. Nama su obećali da se do 2014. zatvaraju kolektivni centri. Obećano nam je da će nam biti nešto napravljeno u RS. Međutim, mi smo ta generacija koja nismo imali zemljišta ni prije rata, ni ovdje nemamo ništa, pa smo mi u neizvjesnosti, ne znamo šta da radimo i šta će biti s nama dalje“, rekao je Amir.

Strašan osjećaj

Obećanjima ovi mladi ljudi više ne vjeruju. Ostarjeli prije vremena, očajni u pokušaju da svojim porodicama omoguće barem ono minimalno:

„Za političare mogu reći da su oni dobri samo onih dana kada su izbori. Poslije ne gledaju ni na koga, samo na sebe. Njihova je sramota, sramota je svih političara ne samo što ima nas ljudi ovdje, nego i što ima ljudi u još goroj situaciji, koji traže po kontejnerima, gledaju da jedu. A mi eto nekako borimo se, snalazimo, zaradiš 10 maraka danas, sutra pet, prekosutra ništa, ali eto ima se. A što se tiče političara, možda bi ova država bolje išla da nema političara uopšte", kaže Adem, a njegov brat dodaje:

"Strašan je osjećaj, da vam iskreno kažem, jer svake noći se pitam gdje, kako sutra, da li na ulicu. Stvarno preživljavam sa jako malo opara. Potrošačka korpa je, ne znam koliko kažu, 400, 500 maraka za tročlanu ili četveročlanu porodicu, a mi vjerujte da živimo od nekih 100, 150 maraka - ako se snađemo mjesečno“.

Cijele generacije mladih ljudi i danas su izbjeglice u vlastitoj zemlji, bez nade da će se to uskoro promijeniti. Odrasli bez doma, poput Nedine Golić, sanjaju o redovnom dječijem doplatku i boljem sutra za svoju djecu, svjetlosnim godinama udaljeni od života kakvim žive djeca bh. političara i tajkuna.

„Svako ima neki svoj san. Naš bi san bio da dobiješ neki smještaj, da znaš da ćeš tu da ostaneš. Ili u najbolju ruku posao. Ili ja ili suprug. Bilo kakav - samo da je posao, da imaš to svoje mjesečno primanje i da ne misliš šta će biti od danas do sutra, ili iduće zime hoćeš li imati da kupiš drva ili brašno sebi od nečega da živiš. Ili svome djetetu, kad izađe napolje i vidi od nekoga čokoladu, da mu je kupiš“, kaže ona.