Direktor programa za pitanja istine i sjećanja Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu Eduardo Gonzales dolazi na mirovni skup koji će biti organizovan 5. avgusta u Prijedoru. On će, takođe, posjetiti i bivši logor Omarska.
Gonzales je jedan od najuglednijih svjetskih stručnjaka za pitanja utvrđivanja istine o prošlosti i memorijalizaciji zločina. Bio je član Komisije za istinu u Peruu, predavač je na Univerzitetu u Njujorku.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori o pitanjima poricanja zločina u Prijedoru, važnosti memorijala i suočavanja sa prošlošću.
Gonzales: Žrtve kršenja ljudskih prava imaju veoma jasna prava - ta prava su univerzalno priznata. Ona imaju više dimenzija. Prva je, naravno, da se postigne sudska odgovornost i pravo da se dobije odgovarajuća naknada. Tu je, takođe, pravo da se zna šta se desilo - i tu je važno da to znanje bude dostupno, da su sačuvani činjenični dokazi, da ljudi imaju pravo da sačuvaju sjećanje. Jasno je i očigledno da ljudi imaju pravo da odaju počast poginulima. O tome ne treba ni raspravljati. Namjeravam da u Prijedoru pokušam da razumijem situaciju, da razgovaram sa ljudima u gradu o tome kakve su perspektive, jer izgleda da neke stvari nemaju smisla.
Gonzales: To je upravo ono što govore iz udruženja žrtava. Oni su zaustavljeni u namjeri da obave komemoraciju i da postave obilježje u znak sjećanja na žrtve. Vlasti se tome opiru.To je povezano sa činjenicom da lokalne vlasti predstavljaju politički projekat koji je u osnovi građen na premještanju stanovništva koje nije srpskog porijekla. O tome bih kao međunarodni stručnjak želio nešto više da saznam. Tu je još jedno pitanje. Naime, poslije rata, nakon kršenja ljudskih prava, nakon takvih razmjera zločina, ostaju ožiljci. U psihi stanovništva ostao je još neki strah, a neki ljudi će strahovati od istine. Ljudi će pokušati da se odupru tome, ili da to poriču. Ako ne uspiju u tome, onda će pokušati da to opravdaju. To su veoma tipični odgovori - i to možete vidjeti i u drugim dijelovima svijeta. Ali činjenica je da takvo ponašanje, ta poricanja i opravdanja ne pomažu napretku društva. Ustvari, što se više nešto poriče, to se više stvara stalni izvor konflikta.
Žrtve se ne smiju zaboraviti
Gonzales: To je veoma žalosna situacija. Mislim da bi Arcelor Mittal trebao da odgovori na zahtjeve preživjelih i zbog žrtava koje su tu ubijene. Ne govorimo o infrastrukturi - i svaka međunarodna korporacija sa osjećajem za društvenu odgovornost bi to trebala razumjeti. Sjećam se da je Arcelor Mittal prvobitno obećao da će obezbijediti izgradnju memorijala, kao i pristup preživjelih. Ali to je onda palo u žalostan obrazac poricanja i birokratskih prepreka i ponašanja. Biće interesantno spoznati da li je to ponašanje nekoga koji ništa ne razumije, ili se boji lokalnih vlasti. Ili je toArcelor Mittal prihvatio kao takvo. Bio bih veoma iznenađen time. Ustvari, to pokazuje kako je nekad teško međunarodnim korporacijama da se drže nekih standarda u lokalnoj zajednici. Jednostavno, ne možete ići u neke krajeve svijeta gdje je stanovništvo mnogo propatilo, kao što je to slučaj sa BiH, a da ignorišete činjenice, kao i potrebe stanovništva. Morate imati jasno razumijevanje. Vjerujem da će ova korporacija i ljudi koje je vode razumjeti situaciju, da će razumjeti da nisu vlasnici ovog posebnog mjesta, da nisu vlasnici sjećanja i onoga što pripada čovječnosti.
Gonzales: Veoma često se dešava da političari ne žele da govore o činjenicama jer su uplašeni da će to poremetiti situaciju, poremititi status kvo. Ne samo u poslijeratnim situacijama već i nakon diktatura političari ne žele da iritiraju počinioce jer su uplašeni. Naravno, to predstavlja problem za žrtve, jer su njihova prava stavljena na posljednje mjesto, što je nedopustivo. Kada se to desi, rezulat je da su mir i demokratija, koji se grade, nelegitimni od prvog dana jer veliki dio stanovništva ne vjeruje u to. Jasno je da se situacija ne gradi na vladavini prava već na vladavini onoga ko je jači. Drugo pitanje ovdje jeste šta se desilo, a tu je stvar veoma jasna: to je bio zločin. Počinjeni su grozni zločini koji su povrijedili mnoge ljude. Ovo nije pitanje legalnosti već morala. Semantička diskusija ovdje ne pomaže. Kod moralnog pitanja stvar je veoma jasna: ljudima koji su stradali prava moraju biti priznata - tačka. Nema više razgovora o tome. To stradanje ne može biti poricano ili skriveno. Advokati mogu pričati o defincijama, ali oni nisu ovdje u pitanju. U prvom planu su ljudi koji su preživjeli, i oni koji su izgubili svoje najmilije u logoru Omarska i okolnim logorima, te činjenica da njihova prava moraju biti poštovana.
Gonzales: Žrtve rata u BiH ne smiju se zaboraviti. To je pravo osoba koje su izgubile svoje najmilije. To se ne mijenja, bez obzira da li je ubijena osoba Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ljudski život je važan i njega treba obilježiti i sjećati ga se. Ponavljam, ovo nije pitanje debate o legalitetu - da li je u pitanju civil ili vojnik, i ta se debata nikada neće završtiti. Pravi problem u svome ovome jeste da je esencijalna karakteristika ljudskih bića da oblježavaju smrt najbližih.
Gonzales: Mislim da jedna zemlja ne može postojati bez jedinstvene priče o samoj zemlji. Fundamentalno u tome jeste priča o prošlosti, njeno razumijevanje. Nema zemlje u svijetu koja ima kompletnu, totalno čistu i lijepu istorijsku priču. Ako se još uvijek bojite priče o onome što se desilo, onda ćete biti zauvijek zarobljeni u zamku tog poblema i nećete ići naprijed. Da li mislite da bi Evropa bila ono što je sada da su Nijemci i Francuzi nastavili da gledaju u prošlost sa neprijateljstvom, u neprekidnoj borbi sjećanja? Nakon Drugog svjetskog rata, kada su Nijemci i Francuzi pogledali u prošlost, kada su Nijemci priznali zločine koje su počinili u tom ratu, tek tada je bilo moguće pravo pomirenje između te dvije države. Tek tada je bila moguća prava izgradnja Evrope. A takve stvari možete naći svugdje u svijetu. Zašto postavljati tako male prepreke u vašoj zemlji? Ako ste pravi političar, onda morate biti dovoljno zreli da gledate dalje, da gledate u budućnost. To se može uraditi samo sa hrabrošću da se pogleda u prošlost, priznaju greške koje su postojale - i da se oda počast svima žrtvama rata.
Gonzales je jedan od najuglednijih svjetskih stručnjaka za pitanja utvrđivanja istine o prošlosti i memorijalizaciji zločina. Bio je član Komisije za istinu u Peruu, predavač je na Univerzitetu u Njujorku.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori o pitanjima poricanja zločina u Prijedoru, važnosti memorijala i suočavanja sa prošlošću.
RSE: U nedjelju će u Prijedoru biti organizovan mirovni skup pod nazivom „Za jednakost i pravo na sjećanje“. Cilj skupa je skrenuti pažnju javnosti na diskriminaciju civilnih žrtava i kontinuirano negiranje ratnih zločina počinjenih u Prijedoru. Vi ćete u nedjelju biti u Prijedoru. Koliko je važno da se spriječi negiranje zločina počinjenih u tom gradu?
Gonzales: Žrtve kršenja ljudskih prava imaju veoma jasna prava - ta prava su univerzalno priznata. Ona imaju više dimenzija. Prva je, naravno, da se postigne sudska odgovornost i pravo da se dobije odgovarajuća naknada. Tu je, takođe, pravo da se zna šta se desilo - i tu je važno da to znanje bude dostupno, da su sačuvani činjenični dokazi, da ljudi imaju pravo da sačuvaju sjećanje. Jasno je i očigledno da ljudi imaju pravo da odaju počast poginulima. O tome ne treba ni raspravljati. Namjeravam da u Prijedoru pokušam da razumijem situaciju, da razgovaram sa ljudima u gradu o tome kakve su perspektive, jer izgleda da neke stvari nemaju smisla.
RSE: Mislite li da je jedan od ključnih problema upravo nespremnost lokalnih vlasti u Prijedoru da se suoče sa prošlošću?
Gonzales: To je upravo ono što govore iz udruženja žrtava. Oni su zaustavljeni u namjeri da obave komemoraciju i da postave obilježje u znak sjećanja na žrtve. Vlasti se tome opiru.To je povezano sa činjenicom da lokalne vlasti predstavljaju politički projekat koji je u osnovi građen na premještanju stanovništva koje nije srpskog porijekla. O tome bih kao međunarodni stručnjak želio nešto više da saznam. Tu je još jedno pitanje. Naime, poslije rata, nakon kršenja ljudskih prava, nakon takvih razmjera zločina, ostaju ožiljci. U psihi stanovništva ostao je još neki strah, a neki ljudi će strahovati od istine. Ljudi će pokušati da se odupru tome, ili da to poriču. Ako ne uspiju u tome, onda će pokušati da to opravdaju. To su veoma tipični odgovori - i to možete vidjeti i u drugim dijelovima svijeta. Ali činjenica je da takvo ponašanje, ta poricanja i opravdanja ne pomažu napretku društva. Ustvari, što se više nešto poriče, to se više stvara stalni izvor konflikta.
Žrtve se ne smiju zaboraviti
RSE: Čini se da ni privatne kompanije, kakav je Arcerol Mittal koji je danas vlasnik rudnika Omarska gdje je tokom rata bio smješten logor nalik onim nacističkim, takođe nemaju razumijevanja za bivše logoraše i godinama ne dozvoljavaju gradnju memorijalnog centra žrtvama.
Gonzales: To je veoma žalosna situacija. Mislim da bi Arcelor Mittal trebao da odgovori na zahtjeve preživjelih i zbog žrtava koje su tu ubijene. Ne govorimo o infrastrukturi - i svaka međunarodna korporacija sa osjećajem za društvenu odgovornost bi to trebala razumjeti. Sjećam se da je Arcelor Mittal prvobitno obećao da će obezbijediti izgradnju memorijala, kao i pristup preživjelih. Ali to je onda palo u žalostan obrazac poricanja i birokratskih prepreka i ponašanja. Biće interesantno spoznati da li je to ponašanje nekoga koji ništa ne razumije, ili se boji lokalnih vlasti. Ili je toArcelor Mittal prihvatio kao takvo. Bio bih veoma iznenađen time. Ustvari, to pokazuje kako je nekad teško međunarodnim korporacijama da se drže nekih standarda u lokalnoj zajednici. Jednostavno, ne možete ići u neke krajeve svijeta gdje je stanovništvo mnogo propatilo, kao što je to slučaj sa BiH, a da ignorišete činjenice, kao i potrebe stanovništva. Morate imati jasno razumijevanje. Vjerujem da će ova korporacija i ljudi koje je vode razumjeti situaciju, da će razumjeti da nisu vlasnici ovog posebnog mjesta, da nisu vlasnici sjećanja i onoga što pripada čovječnosti.
RSE: U Prijedoru je tokom rata ubijeno više od 3.000 ljudi, desetine hiljada građana je protjerano. Čini se, ipak, da se zločini počinjeni u ovom gradu na neki način “zapostavljaju”, jer ni bošnjačkim političarima nije politički isplativo govoriti o njima?
Gonzales: Veoma često se dešava da političari ne žele da govore o činjenicama jer su uplašeni da će to poremetiti situaciju, poremititi status kvo. Ne samo u poslijeratnim situacijama već i nakon diktatura političari ne žele da iritiraju počinioce jer su uplašeni. Naravno, to predstavlja problem za žrtve, jer su njihova prava stavljena na posljednje mjesto, što je nedopustivo. Kada se to desi, rezulat je da su mir i demokratija, koji se grade, nelegitimni od prvog dana jer veliki dio stanovništva ne vjeruje u to. Jasno je da se situacija ne gradi na vladavini prava već na vladavini onoga ko je jači. Drugo pitanje ovdje jeste šta se desilo, a tu je stvar veoma jasna: to je bio zločin. Počinjeni su grozni zločini koji su povrijedili mnoge ljude. Ovo nije pitanje legalnosti već morala. Semantička diskusija ovdje ne pomaže. Kod moralnog pitanja stvar je veoma jasna: ljudima koji su stradali prava moraju biti priznata - tačka. Nema više razgovora o tome. To stradanje ne može biti poricano ili skriveno. Advokati mogu pričati o defincijama, ali oni nisu ovdje u pitanju. U prvom planu su ljudi koji su preživjeli, i oni koji su izgubili svoje najmilije u logoru Omarska i okolnim logorima, te činjenica da njihova prava moraju biti poštovana.
RSE: U Prijedoru su se tokom rata dogodili neki od najstrašnijih zločina. Dvadeset godina nakon toga mjesta zločina nisu obilježena. Naprotiv, na mjestima gdje su nekada bili logori za Bošnjake i Hrvate postavljeni su spomenici srpskim borcima iz proteklog rata. Da li takav odnos prema memorijalima pokazuje da vlasti u Prijedoru, ali i u RS, minimiziraju i negiraju zločine koji su se dogodili?
Gonzales: Žrtve rata u BiH ne smiju se zaboraviti. To je pravo osoba koje su izgubile svoje najmilije. To se ne mijenja, bez obzira da li je ubijena osoba Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ljudski život je važan i njega treba obilježiti i sjećati ga se. Ponavljam, ovo nije pitanje debate o legalitetu - da li je u pitanju civil ili vojnik, i ta se debata nikada neće završtiti. Pravi problem u svome ovome jeste da je esencijalna karakteristika ljudskih bića da oblježavaju smrt najbližih.
RSE: Koliko su suočavanje sa prošlošću, utvrđivanje istine i memorijalizacija značajni za budućnost jedne države?
Gonzales: Mislim da jedna zemlja ne može postojati bez jedinstvene priče o samoj zemlji. Fundamentalno u tome jeste priča o prošlosti, njeno razumijevanje. Nema zemlje u svijetu koja ima kompletnu, totalno čistu i lijepu istorijsku priču. Ako se još uvijek bojite priče o onome što se desilo, onda ćete biti zauvijek zarobljeni u zamku tog poblema i nećete ići naprijed. Da li mislite da bi Evropa bila ono što je sada da su Nijemci i Francuzi nastavili da gledaju u prošlost sa neprijateljstvom, u neprekidnoj borbi sjećanja? Nakon Drugog svjetskog rata, kada su Nijemci i Francuzi pogledali u prošlost, kada su Nijemci priznali zločine koje su počinili u tom ratu, tek tada je bilo moguće pravo pomirenje između te dvije države. Tek tada je bila moguća prava izgradnja Evrope. A takve stvari možete naći svugdje u svijetu. Zašto postavljati tako male prepreke u vašoj zemlji? Ako ste pravi političar, onda morate biti dovoljno zreli da gledate dalje, da gledate u budućnost. To se može uraditi samo sa hrabrošću da se pogleda u prošlost, priznaju greške koje su postojale - i da se oda počast svima žrtvama rata.
