Među 18 medalja za Jugoslaviju na Olimpijskim igrama 1984. godine je i ona za vaterpoliste. Jedan od njih je Andrija Popović, sada funkcioner Crnogorskog olimpijskog komiteta i predsjednik Kluba crnogorskih olimpijaca. Andrija Popović za RSE govori o njegovoj, i medaljama koje su te godine osvojili brojni jugoslovenski sportisti, među njima i nekoliko rukometašica iz Crne Gore.
Popović: Sjećanja su vrlo svježa. Nijedno veliko takmičenje ne može se mjeriti sa Olimpijskim igrama, a još kada se posreći, kao nama te 1984. godine, da osvojimo zlatnu olimpijsku medalju, sreći nikada kraja. Mislim da je to vrhunac, ne samo sportiste, već i onoga što čovjek može u životu postići.
Popović: Nije se puno promijenilo u pripremama, u trenažnom procesu. Mi smo i tada trenirali po sedam-osam sati dnevno u pripremnom periodu za Igre u Los Anđelesu. Sport se svakim danom sve više komercijalizuje, tako da su primanja sportista danas daleko veća nego naša tadašnja. Ostalo je manje-više isto. Nema neke bitne razlike. Bio sam kao sportski funkcioner prije četiri godine na OI u Pekingu. Očekujem da će i sada, na OI u Londonu, to biti uglavnom isto. Tu su se dostigli neki standardi koje je teško promijeniti i koji se ne mijenjaju. Sve je to vezano uglavnom za Olimpijsku povelju, koja propisuje sve to u tančine – kako, kada, gdje, što.
Popović: Upoznat sam sa tim da Međunarodni olimpijski komitet, kao i Nacionalni olimpijski komiteti, rade puno na iskorjenjivanju dopinga u sportu, ali teško je u toj trci za rezultatima, za vrhunskim zaradama, spriječiti mnogo toga.
Popović: Nabrojali ste sve vrhunske crnogorske olimpijce, koji su postigli najveće rezultate na svjetskim takmičenjima. Mi smo prošle godine osnovali Klub crnogorskih olimpijaca, kao nacionalnu olimpijsku asocijaciju. Klub je primljen u svjetsku olimpijsku asocijaciju u Lozani.
Država Crna Gora nije do sada pokazala nikakav sluh prema toj važnoj instituciji, iako smo se obraćali i premijeru i ministru prosvjete i sporta, direktoru uprave za sport i mlade. Jedino COK shvaća što Klub crnogorskih olimpijaca, kao nacionalna olimpijska asocijacija, znači. Ipak smo uspjeli da zaštitimo jedan sloj ljudi. Prije nekih desetak godina, nešto malo više, jedna zlatna olimpijka, nosilac zlatne olimpijske medalje, prodavala je na putu. Nije to ništa sramotno ali mislim da je to nezabilježen primjer u svijetu. Nešto se promijenilo na bolje i sada se dobio neki tretman, status kakav se zaslužuje. Mislim da i dalje Crna Gora ne posvećuje dovoljno pažnje bivšim sportistima koji imaju status vrhunskih sportista države.
RSE: Kako se danas prisjećate vašeg učešća na Olimpijadi u reprezentaciji tadašnje zajedničke države? Koliko su te emocije i danas jake?
Popović: Sjećanja su vrlo svježa. Nijedno veliko takmičenje ne može se mjeriti sa Olimpijskim igrama, a još kada se posreći, kao nama te 1984. godine, da osvojimo zlatnu olimpijsku medalju, sreći nikada kraja. Mislim da je to vrhunac, ne samo sportiste, već i onoga što čovjek može u životu postići.
RSE: Kada govorimo o duhu olimpizma, što se danas promijenilo u tom smislu u odnosu na vrijeme kada ste vi bili na Olimpijadi u Los Anđelesu?
Popović: Nije se puno promijenilo u pripremama, u trenažnom procesu. Mi smo i tada trenirali po sedam-osam sati dnevno u pripremnom periodu za Igre u Los Anđelesu. Sport se svakim danom sve više komercijalizuje, tako da su primanja sportista danas daleko veća nego naša tadašnja. Ostalo je manje-više isto. Nema neke bitne razlike. Bio sam kao sportski funkcioner prije četiri godine na OI u Pekingu. Očekujem da će i sada, na OI u Londonu, to biti uglavnom isto. Tu su se dostigli neki standardi koje je teško promijeniti i koji se ne mijenjaju. Sve je to vezano uglavnom za Olimpijsku povelju, koja propisuje sve to u tančine – kako, kada, gdje, što.
RSE: Osim sporta, Olimpijada danas znači i profit, zapravo mnogo toga se vrti oko novca. Koliko to na neki način degradira olimpizam? I od sportista traži sve veće i veće napore, koji znaju da dovedu i do fatalnog ishoda. Takođe doping je sve veći problem modernog sporta.
Popović: Upoznat sam sa tim da Međunarodni olimpijski komitet, kao i Nacionalni olimpijski komiteti, rade puno na iskorjenjivanju dopinga u sportu, ali teško je u toj trci za rezultatima, za vrhunskim zaradama, spriječiti mnogo toga.
RSE: Gdje su danas crnogorski olimpijci ? Šta danas rade recimo sestre Mugoša, Zorica Pavićević, Veljko Uskoković i drugi?
Popović: Nabrojali ste sve vrhunske crnogorske olimpijce, koji su postigli najveće rezultate na svjetskim takmičenjima. Mi smo prošle godine osnovali Klub crnogorskih olimpijaca, kao nacionalnu olimpijsku asocijaciju. Klub je primljen u svjetsku olimpijsku asocijaciju u Lozani.
Država Crna Gora nije do sada pokazala nikakav sluh prema toj važnoj instituciji, iako smo se obraćali i premijeru i ministru prosvjete i sporta, direktoru uprave za sport i mlade. Jedino COK shvaća što Klub crnogorskih olimpijaca, kao nacionalna olimpijska asocijacija, znači. Ipak smo uspjeli da zaštitimo jedan sloj ljudi. Prije nekih desetak godina, nešto malo više, jedna zlatna olimpijka, nosilac zlatne olimpijske medalje, prodavala je na putu. Nije to ništa sramotno ali mislim da je to nezabilježen primjer u svijetu. Nešto se promijenilo na bolje i sada se dobio neki tretman, status kakav se zaslužuje. Mislim da i dalje Crna Gora ne posvećuje dovoljno pažnje bivšim sportistima koji imaju status vrhunskih sportista države.
