Haško suđenje bivšem predsjedniku Republike Srpske (RS) Radovanu Karadžiću nastavilo se iskazom četničkog vojvode Nikole Poplašena, bivšeg visokog dužnosnika Srpske demokratske stranke (SDS) i prvog predsjednika Srpske radikalne stranke RS.
Kao svjedok obrane potvrdio je u glavnom ispitivanju teze Karadžića – kako nije bilo organiziranog protjerivanja nesrpskog stanovništva te kako je rat u Bosni i Hercegovini 1992.godine izazvala bošnjačka nacionalna Stranka demokratske akcije (SDA), između ostalog i u Vogošći, gdje je Poplašen postavljen za povjerenika RS.
„Situacija je bila kaotična i SDA je ne poštujući želje Srba – imenovala svoje direktore u državna poduzeća“, naveo je u iskazu Poplašen.
Prema njegovom iskazu bošnjačko i hrvatsko stanovništvo nije protjerano iz Vogošće, nego je samo željelo otići, u čemu su im srpske vlasti koje su preuzele općinu – samo pomagale. Između ostalog i organizacijom autobusa koji su prognanici morali platiti 50 njemačkih maraka po osobi (25 eura), iznos koji je prema Poplašenu trebao pokriti troškove puta, a protiv čega se on navodno pobunio.
Poplašen je naveo i kako su se ratni zločini događali spontano, a ne organizirano, kao i da ratna predsjedništva nisu organizirala protjerivanje nesrpskog stanovništva – već da je ono na vlastitu želju napustilo područje gdje se nije osjećalo sigurno.
„Nitko nije naredio progon ljudi zbog njihove nacionalnosti, a Karadžić se zalagao za pravdu i istinu“, naveo je u glavnom iskazu svjedok kojeg je nakon toga u unakrsnom ispitivanju tužiteljstvo podsjetilo na diskriminatorsku politiku provođenu i u kraju gdje je on predstavljao vlast RS, kao i u brojnim općinama na koje su bosanski Srbi polagali pravo.
Logori, prisilan rad i diskriminatorske mjere
Između ostalog i na zloglasne logore, poput zatočeničkog objekta „Kod Sonje“ u kojem su počinjena brojna zvjerstva nad zatočenim civilima.
„Vi ste prijavili postojanje ovog objekta Predsjedništvu RS i zatražili da ga ministarstvo pravosuđe integrira. Nakon Vašeg pisma zatočenici su od tamo prebačeni u objekt „Planjina kuća“ i tijekom višemjesečnog zarobljeništva oni su odvođeni na prinudni rad i korišteni kao živi štit“, suočila je svjedoka tužiteljica Carolyn Edgerton prilažući brojne dokaze i izjave preživjelih svjedoka.
Tužiteljica je također podsjetila na diskriminatorsku politiku bosanskih Srba 1992.godine prema građanima nesrpske nacionalnosti, predočivši dokument – o odluci ratnog predsjedništva općine Ćelinac, koja je upućena policiji, vojsci i svim domaćinstvima. Njome se Bošnjacima i bosanskim Hrvatima dao „jedan poseban status“, odnosno u članu 5 im se zabranilo - kretanje od 4 do 6 sati, zadržavanje na ulici, kupanje na rijeci, ribolov, okupljanje u grupe veće od 3 muškarca, prodavanje imovine i razmjenu nekretnina bez odobrenja nadležnog općinskog organa...
„A odmah iznad toga u članu 4 piše – da smiju otići, ali pod uslovom da ode cijelo obiteljsko domaćinstvo“, citirala je dokazni dokument Edgerton koji prema optužbi ukazuje na smišljeno etničko čišćenje od strane vlasti bosanskih Srba kojima je Karadžić bio na čelu.
„Ovo je jedna odluka kojom se diskriminira nesrpsko stanovništvo?“, upitala je tužiteljica što je svjedok negirao pokušavajući objasniti kako je ta odluka možda vezana uz situaciju u Čelincu i pokušaj „da se te grupe zaštite“.
Kako bi pokazala da to nije bio izolirani slučaj tužiteljica je predočila i odluku ratnog predsjedništva Sanski Most u kojom se bosanskim Hrvatima i Bošnjacima zabranjuje isplaćivanje plaća ako nisu na radnom mjestu, dok se za bosanske Srbe koji nisu na radnom mjestu naređuje isplata.
„Je li to diskriminatorska mjera?“, upitala je tužiteljica.
„Prema ovom papiru je“, potvrdio je Karadžićev svjedok, dodajući da samo nagađa jer ni na jednom od spomenutih mjesta nije osobno bio.
(VIDEO: O zločinima u Vogošći)
Kao svjedok obrane potvrdio je u glavnom ispitivanju teze Karadžića – kako nije bilo organiziranog protjerivanja nesrpskog stanovništva te kako je rat u Bosni i Hercegovini 1992.godine izazvala bošnjačka nacionalna Stranka demokratske akcije (SDA), između ostalog i u Vogošći, gdje je Poplašen postavljen za povjerenika RS.
„Situacija je bila kaotična i SDA je ne poštujući želje Srba – imenovala svoje direktore u državna poduzeća“, naveo je u iskazu Poplašen.
Prema njegovom iskazu bošnjačko i hrvatsko stanovništvo nije protjerano iz Vogošće, nego je samo željelo otići, u čemu su im srpske vlasti koje su preuzele općinu – samo pomagale. Između ostalog i organizacijom autobusa koji su prognanici morali platiti 50 njemačkih maraka po osobi (25 eura), iznos koji je prema Poplašenu trebao pokriti troškove puta, a protiv čega se on navodno pobunio.
Poplašen je naveo i kako su se ratni zločini događali spontano, a ne organizirano, kao i da ratna predsjedništva nisu organizirala protjerivanje nesrpskog stanovništva – već da je ono na vlastitu želju napustilo područje gdje se nije osjećalo sigurno.
„Nitko nije naredio progon ljudi zbog njihove nacionalnosti, a Karadžić se zalagao za pravdu i istinu“, naveo je u glavnom iskazu svjedok kojeg je nakon toga u unakrsnom ispitivanju tužiteljstvo podsjetilo na diskriminatorsku politiku provođenu i u kraju gdje je on predstavljao vlast RS, kao i u brojnim općinama na koje su bosanski Srbi polagali pravo.
Logori, prisilan rad i diskriminatorske mjere
Između ostalog i na zloglasne logore, poput zatočeničkog objekta „Kod Sonje“ u kojem su počinjena brojna zvjerstva nad zatočenim civilima.
„Vi ste prijavili postojanje ovog objekta Predsjedništvu RS i zatražili da ga ministarstvo pravosuđe integrira. Nakon Vašeg pisma zatočenici su od tamo prebačeni u objekt „Planjina kuća“ i tijekom višemjesečnog zarobljeništva oni su odvođeni na prinudni rad i korišteni kao živi štit“, suočila je svjedoka tužiteljica Carolyn Edgerton prilažući brojne dokaze i izjave preživjelih svjedoka.
Tužiteljica je također podsjetila na diskriminatorsku politiku bosanskih Srba 1992.godine prema građanima nesrpske nacionalnosti, predočivši dokument – o odluci ratnog predsjedništva općine Ćelinac, koja je upućena policiji, vojsci i svim domaćinstvima. Njome se Bošnjacima i bosanskim Hrvatima dao „jedan poseban status“, odnosno u članu 5 im se zabranilo - kretanje od 4 do 6 sati, zadržavanje na ulici, kupanje na rijeci, ribolov, okupljanje u grupe veće od 3 muškarca, prodavanje imovine i razmjenu nekretnina bez odobrenja nadležnog općinskog organa...
„A odmah iznad toga u članu 4 piše – da smiju otići, ali pod uslovom da ode cijelo obiteljsko domaćinstvo“, citirala je dokazni dokument Edgerton koji prema optužbi ukazuje na smišljeno etničko čišćenje od strane vlasti bosanskih Srba kojima je Karadžić bio na čelu.
„Ovo je jedna odluka kojom se diskriminira nesrpsko stanovništvo?“, upitala je tužiteljica što je svjedok negirao pokušavajući objasniti kako je ta odluka možda vezana uz situaciju u Čelincu i pokušaj „da se te grupe zaštite“.
Kako bi pokazala da to nije bio izolirani slučaj tužiteljica je predočila i odluku ratnog predsjedništva Sanski Most u kojom se bosanskim Hrvatima i Bošnjacima zabranjuje isplaćivanje plaća ako nisu na radnom mjestu, dok se za bosanske Srbe koji nisu na radnom mjestu naređuje isplata.
„Je li to diskriminatorska mjera?“, upitala je tužiteljica.
„Prema ovom papiru je“, potvrdio je Karadžićev svjedok, dodajući da samo nagađa jer ni na jednom od spomenutih mjesta nije osobno bio.
(VIDEO: O zločinima u Vogošći)
