Prije sedam dana u našem televizijskom magazinu TV Liberty donijeli smo priču o djeci iz Potočana kod Zvornika koja svaki dan pješače do škole sedam kilometara.
Priča se vrlo brzo proširila društvenim mrežama, a reagirali su brojni ljudi iz inozemstva koji su željeli pomoći. Već od sutra djeca tako više neće pješačiti nego će u školu novim kombijem.
Muamer, Mubina, Elmir i brojni mališani sada itekako imaju razloga za radost.
„Osjećanja vam ne mogu opisati. Djeca su sretna i iznenađena. Također i mi roditelji. Da nije bilo vas ne bi ništa od ovoga ne bi ni bilo. Jer nikada ranije nismo imali nijednu posjetu. Kao da nismo ni postojali“, kaže nam Mersija Avdić, mama jednog od učenika.
Kombi su donirali Bošnjaci iz Iverdona u Švicarskoj.
„Priča se brzo raširila društvenim mrežama i medijima. Javio se veliki broj ljudi, s tim da su najbrži bili Bošnjaci iz Iverdona i željeli su ovo dobro djelo preuzeti na sebe. Ovo je veliko olakšanje za djecu. Zamislite kad putujete 14 kilometara dnevno pječice. Djeca više neće imati taj problem. Ovo na jedan način sada može probuditi perspektivu i pomoći ljudima da ostanu na ovim prostorima. Također, ovo je pokazatelj da dobra priča, iskrena priča i dobro istraživačko novinarstvo, može doprinijeti da ovaj svijet makar malo učinimo boljim“, rekao nam je Ilijaz Miralemović.
Djeca iz Potočana kažu nam da je put do škole makadamski i veliku dionicu prolaze kroz šumu.
„Najgore je kada padne snijeg. Budemo iscrpljeni, mokri. A kada se vraćamo kući već bude mrak. Nemamo vremena ni za igru, ni za odmor ni za ućenje. Najgori su nam psi lutalice. Njih se posebno boje ova mlađa djeca“, kaže nam učenik Erin.
„Ja se osjećam vrlo loše. Hladno je. Da imamo prevoz puno bi nam bilo lakše i brže bi dolazili kući“, ističe učenica Mubina.
Nije jednostavno ni srednjoškolcima. Do prve autobusne stanice pješače pet kilometara, a zimi i osam. Njih trideset se vozi u minibusu koji ima 15 sjedišta. Kući se vraćaju u kasne večernje sate. Opet kroz makadam i šumu.
„Mi kao da nismo zaslužili neki dobar bus. Svaki dan dolazi vozač s malim kombijem. Bude gužva i jedva dišemo. Kada smo se žalili tri dana su slali veliki bus i onda opet po starom. Ovo je sve veoma žalosno“, kaže srednjoškolac Muamer.
Za probleme djece pješaka znalo se godinama, ali pomoći nije bilo.
„Nama kao roditeljima je vrlo teško gledati djecu da u pet sati ustaju i idu u školu. Vidite kakva je situacija, idu kroz šumu, a vidjeli ste i kakav je put. S načelnikom smo razgovarali, ali nikad nam ništa nije obećao. I mi se sami čudimo da djeca idu tolike kilometre pješice. Ugroženi smo od svega. Niko nema sluha. Jedino eto vi što ste nas posjetili“, ističe jedan od roditelja Mujo Subašić.
U godini kada se obilježava 20 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma ovakav položaj djece dovoljno govori kakav je odnos prema povratnicima.
„Mi roditelji uglavnom nismo zaposleni. Bavimo se poljoprivredom. Nismo u mogućnosti da samostalno organiziramo prijevoz. Vrlo nam je teško. Često se pitamo zašto smo se vratili i zašto smo ovdje. Neko je vratio ovaj narod ovdje i ostavio ga je na ledini. Ništa mi ovdje nemamo. Problemi su svaki dan sve veći“, rekao je Safet Subašić, predstavnik roditelja u Potočanima.
Kako su se osjećali kada dođu u školu najbolje nam je opisao prvačić Elmir:
„Budem puno umoran i najradije bih legao spavati.“
Novi kombi probudio je i novu nadu da će se konačno i na povratnike i mališane u Potočanima netko osvrnuti.
(VIDEO: Priča iz TV Liberty magazina koja je pokrenula akciju pomoći)
