Predsjednik Udruženja bošnjačkih žrtava rata „Izvor” Edin Ramulić u intervjuu za RSE kaže kako sve dominantne politike provode jedan od strateških ciljeva Radovana Karadžića - svako razdvaja svoj izborni korpus odnosno narod.
RSE: Radovanu Karadžiću izrečena je nepravosnažna presuda u Hagu. Pretresno vijeće odbacilo je optužnicu za genocid za sedam opština u BiH. Među ovim opštinama bio je i Prijedor. Da li je za vas ovakva odluka očekivana?
Ramulić: Jeste očekivana. Iz razloga što je ovo sudsko vijeće, kojim je predsjedavao sudija O Gon Kvon, u ranijem postupku 2014. godine izbacilo ovu tačku iz optužnice. Sudsko vijeće kojim je predsjedavao sudija Teodor Meron je vratilo je ovu tačku, genocid u sedam opština u BiH, u postupak. Zbog toga je bilo očekivano da će ovo sudsko vijeće osloboditi Karadžića optužnice po ovoj tački. Ono što su naše nade je da će žalbeno vijeće Haškog tribunala ipak presuditi da se radilo o genocidu i u ovim opštinama. Ali, to je nešto što je bilo očekivano.
RSE: Kako smo mogli vidjet nakon izricanja presude Kararadžiću, Bošnjaci nisi bili zadovljni sa kaznom od 40 godina koju bi on trebao dobiti. Većina smatra da je trebao dobiti doživotnu kaznu. Vi ste iznijeli drugačije mišljenje. Možete li objasniti zbog čega mislite da je teža kazna ova od 40 godina?
Ramulić: Svi osuđenici u Hagu su do sada kazne izdržavali u evropskim zemljama. U svim ovim zemljama postoji regulativa koja čak i osuđenicima na doživotnu robiju dozvoljava prijevremeno puštanje na slobodu. Kod ovih drugih slučajeva koristi se princip da se nakon dvije trećine izdržane kazne traži puštanje na slobodu uz dozvolu Haškog tribunala. Do sada nijedan slučaj nije bio da je neko odbijen. Kod ovih osuđenih na doživotnu robiju problem se pojavio kod Stanislava Galića. Ministarstvo pravde Njemačke gdje on izdržava kaznu, 2014. godine zatražilo je njegovo puštanje na slobodu nakon 15 godina, kako je regulisano njihovim zakonodavstvom.
U Haškom tribunalu izrazili su zabrinutost da bi se moglo desiti da bi se neko ko je osuđen na doživotnu robiju mogao naći na slobodi prije nego neko ko je osuđen na 30 godina zatvora. Zato je i formiran ovaj rezidentni mehanizam pri Tribunalu, koji bi trebao da nastavi poslove nakon zatvaranja Haškog tribunala. Međutim, njegov rad je upitan. To je privremeni mehanizam, što je naglašeno i u odluci o njegovom osnivanju. Odluku o tome da li će on raditi i da li je njegov rad opravdan daje Savjet bezbjednosti UN-a. Moglo bi se tako desiti da već 2018. godine ovog mehanizma ne bude. Osuđenici će u tom slučaju zavisiti samo od odluka vlada zemalja u kojima izdržavaju kazne. Ako je u Njemačkoj pustiće ga nakon 15 godina. U Srbiji mislim da je to regulisano na 25 godina, ali u prosjeku to je negdje oko 20 godina. Što onda znači da kazna od 40 godina daje veće garancije da će neko provesti duže vremena u zatvoru nego kod ovih osuđenih na doživotne?
RSE: Političari u Bosni i Hercegovini smatraju da ova presuda neće doprinijeti pomirenju. Danas je takvu ocjenu dao i srpski član predsjedništva BiH Mladen Ivanić. Kakvo je vaše mišljenje, da li će ova presuda pomoći u pomirenju na ovim prostorima?
Ramulić: Sve naše dominantne politike više od 20 godina nakon rata provode ustvari jedan od strateških ciljeva Radovana Karadžića. Svako razdvaja svoj izborni korpus odnosno narod. Tako da je sasvim očekivano da oni kažu da to neće doprinijeti pomirenju. Oni i ne žele da do toga dođe jer treba i dalje da se radi na komadanju bosanskohercegovačkog društva, kako bi mogle opstati nacionalističke politike i kako bi oni mogli nastaviti da vladaju i koriste resurse BiH koji ne pripadaju njima već svim građanima i narodima u BiH.
RSE: Prijedor je jedan od gradova u BiH u koji se nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma vratio najveći broj izbjeglih i prognanin. S druge strane, jedno je od mjesta u kojem su bila i najveća stradanja civilnog stanovništva. Kako to objašnjavate?
Ramulić: Brojni su faktori, ali jedan od bitnijih je što Prijedor ima najveći broj optuženih za ratne zločine, ne samo u BiH nego i na planeti Zemlji. U ovome trenutku mi imamo 38 pravosnažno osuđenih osoba i još oko 100 imena je obuhvaćeno različitim optužnicama. To je jedan od razloga zašto su se ljudi uopšte usudili da se vrate. Jedan od faktora je i blizina drugog entiteta, Federacije BiH, ali i sam broj ljudi koji je bio protjeran iz Prijedora. Oko 53.000 ljudi je tokom rata protjerano, što je, kada se pogledaju podaci za BiH, možda procentualno najveći broj u odnosu na broj stanovnika u nekoj lokalnoj zajendici. Osim Sarajeva gdje je nakon reintegracije ovaj grad napustio veliki broj Srba, nemate nigdje da je toliki broj ljudi morao napustiti svoje domove u proteklom ratu. Osim toga, veliki broj ljudi iz Prijedora je i prije rata radio u inostranstvu tako da se vratio veliki broj ljudi koji su tamo zaradili penzije. Trenutni problem u Prijedoru je što mi danas imamo skoro duplo manje ljudi koji su se vratili u odnosu na 2006. godinu. Od nekih 12.000 do 13.000 mi danas imamo 6.000 do 7.000 hiljada ljudi koji tokom cijele godine borave u Prijedoru. Tako da, ako se ovaj trend nastavi, a nema razloga da mislim drugačije, ovaj prostor će za deceniju - dvije biti etnički čist, što je bio i jedan od strateških ciljeva u proteklom ratu.
