Počinje sedmodnevni Međunarodni festival animiranog filma u Banjaluci. Ova manifestacija okuplja autore iz čitavog svijeta, a u takmičarskom programu bit će prikazano 37 filmova.
"Mi godinama zovemo predstavnike vlasti i rijetko nekad neko da je došao na otvaranje festivala. Prosto ih to ne interesuje, kao što ih ne interesuje većina drugih kulturnih događaja", kaže uz ostalo u razgovoru za RSE direktor Festivala Goran Dujaković.
RSE: Osmi Festival je pred nama, ponovo sa rekordnim brojkama. Iznad svega impresionira nevjerovatno interesovanje autora iz čitavog svijeta.
Dujaković: U prvih pet godina postojanja festivala smo učinili sve da festival bude koliko-toliko stabilan, što se tiče finansiranja. Bili smo u prilici da dovedemo neke od najznačajnijih autora svjetskog kalibra. Na osnovu tog rejtinga, mi još uvijek gradimo status festivala. Postalo je prestiž poslati film na ovaj festival. Za takmičarski program je došlo 520 filmova, što je apsolutno rekordno. Imali smo filmove sa svih kontinenata. Tu su filmovi vrhunskih svjetskih animatora. Njihovi posljednji filmovi su došli u Banjaluku, tako da će banjalučka publika imati priliku da vidi ono što je najbolje napravljeno u svijetu unazad dvije godine, koliko ide po festivalskim pravilima produkcija koju mi dobijamo. S druge strane, mi participiramo u okviru programa Cartoon već pet godina. U okviru tog programa će publika biti u prilici da vidi ono što je najrelevantnije kada je u pitanju evropski animirani film.
RSE: Očigledno nije bilo lako uraditi selekciju. Šta nam nudite? Koliko programa? Koliko filmova?
Dujaković: U takmičarskom programu imamo 37 filmova koji se takmiče za glavnu nagradu. Imamo odvojeni program dječijeg animiranog filma koji također ulazi u borbu za Grand prix. To što mi nismo u mogućnosti da, kao ranijih godina, dodijelimo novčanu nagradu, to je druga priča. Ranijih godina smo bili u mogućnosti da pozovemo autore na dodjelu nagrada jer je budžet takav kakav jeste, nikad gori. Nikada u gorim uslovima nismo radili festival nego ove godine.
RSE: Očigledno najviše filmova dolazi iz zemalja koje imaju najveće produkcije, međutim, ima li nekih iznenađenja? Znam da se na nekim festivalima odjednom pojavi Tajvan, sa ogromnom količinom filmova.
Dujaković: Postoje države u kojima se planski ulaže, kada je u pitanju kratki metar. Recimo, volim poljsku animaciju i oni su po meni jedan dobar model kako treba da se razvija ta vrsta produkcije. Oni praktično nisu imali animaciju do šezdesetih godina. Danas imaju enormnu produkciju animiranog filma, imaju dosta škola animiranog filma, nema festivala u svijetu gdje se njihovi filmovi ne nalaze i ne primaju nagrade. To se dešava kada država ulaže u takvu vrstu produkcije. Istije slučaj sa Hrvatskom, Francuskom, Rusijom. To su izgrađene zemlje, organizovane države, koje vode računa o kulturi, koje razumiju da je film najbolja kulturna promocija nekog prostora.
Postoje države koje počinju da ulažu u produkciju animiranog filma i polako ulaze u taj prostor. To su države u kojima se tek gradi animirana scena, kao što je to recimo slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Tu i tamo se pojavi neki film. Generalni problem statusa BiH je što ne postoji plansko ulaganje u film pa da održi konstantu produkcije.
RSE: Ima li ove godine ijedan film iz BiH?
Dujaković: Imamo jedan film koji je ušao u program Panorama. Uvrstili smo ga u program Panorama zato što po mišljenju selektivne komisije nije bio za takmičarski program. Inače, zadnje dvije godine je dosta mršava produkcija animiranog filma u BiH, posebno kad je Federacija u pitanju, pošto smo u početku imali uspon animiranog filma koji je dolazio iz Federacije. Sada dolazi do pada. Posljednjih godina se iz Republike Srpske više ulaže u animirani film, ne u smislu da se institucionalno ulaže, već se pojavljuju autori koji sami rade filmove, ulažu sami u svoje filmove. Vidjećemo šta će tu biti.
RSE: Vaš festival je uvršten u koaliciju najznačajnijih evropskih smotri „Cartoon“ još od petog izdanja. Zanima me da li ovo okruženje, političko, društveno, ekonomsko uopšte zapaža u čemu je problem? Kako to da Festival poslije pet izdanja bude među najuglednijim u Evropi, a ovamo nema apsolutno nikakve potpore? Vi ste prije pet godina imali budžet od 150.000 eura a ove godine znatno manje.
Dujaković: Ove godine je 18.000 eura. Ja mislim da smo mi najbjedniji festival od ovih svih festivala koji su u okviru koalicije Cartoon. U tu koaliciju Cartoon ne ulaze svi festivali animiranog filma. Ulaze samo određeni festivali. Mi smo sa prostora BiH ušli tamo zato što smo se kroz ranije festivale afirmisali u smislu promocije autorskog animiranog filma. Podržani smo od Asocijacije animiranog filma ASIFA direktno, što je jako bitno jer je to naša misija.
Teško je tu pričati o uplivu politike. Politika baš i nema neki izgrađen pogled prema filmu, oni generalno nemaju izgrađen odnos prema kulturi. To je ključni problem ovdje. Film je sekundarna stvar. Zašto je to tako i zašto ne shvataju vrijednosti ovakvog festivala? Za ovih sedam godina odavde je otišlo u svijet sedamdesetak nagrada. Kada neko značajan stavi da je film dobio nagradu u Banjaluci, to je jako bitno. Ali oni ne shvataju da je to u stvari promocija tog prostora na određeni način. Jednostavno to ne razumiju.
RSE: Imamo vaš festival, imamo Rajičev projekat u Neumu. Postoji ozbiljno interesovanje mladih ljudi za animaciju. Čini mi se da su tehnološki trendovi išli na ruku vašoj umjetnosti, ali izgleda da bez ozbiljnije podrške nadležnih organa ostajemo na repu događaja. Istina, ne baš samo u ovoj oblasti. To je zaista nepodnošljivo za ljude koji se bave kulturom.
Dujaković: Animirani film je šansa za male kinematografije. Zato se zadnjih godina pojavljuju države koje nemaju izgrađenu animiranu scenu. To je šansa za BiH. Animirani film jeste kućna radinost preko koje razvijate na određeni način segmente kinematografije. Druga stvar je jedno potpuno nerazumijevanje o globalnom značaju animacije. Danas praktično nemate nijedan medij, od mobilnih telefona, video igrica, a da nemate uključen neki segment animiranog filma. Postoji neki podatak koji kaže da se godišnje oko 200 milijardi dolara vrti oko animacija. Tamo gdje nemate izgrađenu kulturnu sredinu i gdje se neke umjetnosti tek sad afirmišu, gdje se podozrivo gleda na animirani film, kao na neku umjetnost Tom i Jerrya ili Pticu trkačicu, kao na neozbiljnu umjetnost koja je dječija umjetnost, onda imate takav odnos prama animiranom filmu. Onda se često desi da se ljudi začude kada pogledaju neke takmičarske filmove, zato što autorska animacija promoviše, s jedne strane potpunu likovnost, zastupljenu u jednom širokom rasponu, a sa druge strane imate jedan autorski pristup u kome se ljudi bave vrlo ozbiljnim temama, koje uopšte nisu dječije. Zato mi imamo odvojenu kategoriju animiranog dječijeg filma.
Treba vremena. Trebate dovesti političara da dođe i da pogleda takav jedan program. Mi godinama zovemo predstavnike vlasti i rijetko nekad neko da je došao na otvaranje festivala. Prosto ih to ne interesuje, kao što ih ne interesuje većina drugih kulturnih događaja. U krajnjem slučaju imamo kulturu ovakvu kakvu imamo, na nivou srednjeg vijeka.
RSE: Meni se isto tako čini da na tom nivou daleko zaostaju ovi elektronski mediji jer oni još uvijek razmišljaju o crtanom filmu kao o Ptici trkačici ili Tomu i Jerriju.
Dujaković: Između ostalog predajem i Istoriju animacije studentima. Tom i Jerry ima svoje vrijednosti. Problem koji se tu pojavio je da niko u stvari nije razmišljao da raznovrsnost medija i povećan broj televizija će pridonijeti kvalitetu i konkurenciji. Nažalost, otišlo se u potpuno drugom pravcu.
Imamo puno jako siromašnih televizija. Onda te jako siromašne i bijedne televizije, takve kakve jesu, kupuju najjeftiniji program, takozvanu konfekciju animaciju. Tu dolazi uglavnom ono što je najlošije. Djeca nažalost gledaju ono što je najjeftinije i što televizije u takvim uslovima mogu da kupe. Onda dobijete takvu scenu i takve poglede na animirani film. Kamo puste sreće da oni gledaju Toma i Jerrya, Pticu trkačicu, Pink pantera i takva remek djela animiranog filma, na kojima smo mi odrastali.
RSE: Srećom, dobili smo ipak to da se na nekim visokim školama i akademijama ova umjetnost probija, da već postoje katedre, profesori, studenti koji se time bave. Nadamo se da će se i ukupna društvena klima time promijeniti.
Dujaković: Mi smo to u Banjaluci pokušali da posložimo, tako da je postojanje festivala uticalo na pokretanje tog smjera zato što je svijest o autorskoj animaciji došla do određenih ljudi unutar ovih krugova koji odlučuju o studijskom programu. Uspjeli smo da pokrenemo taj smjer prvi put u istoriji Bosne i Hercegovine. U Banjaluci je pokrenuta prva klasa, sljedeće godine ćemo upisivati drugu klasu. To je inicijalna tačka iz koje će se širiti ozbiljna scena, samo treba vremena.
Kolege iz Zagreba, kada su pokretali Akademiju, kažu da im je trebalo 10 – 15 godina da bi se dobio rezultat. U početku su to bili jednostavniji filmovi, a sada svake godine imaju neki studentski film koji je u takmičarskom programu nekog velikog festivalu animiranog filma. To vam je dugotrajan proces i u to treba ulagati.
S druge strane, pored toga što školujete animatore, treba da imate godišnje raspisan konkurs u kojem ćete finansirati neki kratkometražni animirani film. Ove godine RS raspisuje konkurs za dugometražni igrani i dokumentarni film. Uopšte ne postoji kratka forma. Kao da imate izgrađenu neku kinematografiju, pa ćete da ulažete u dugometražni film. Apsolutno je zanemareno ono što se zove kratkometražni film, gdje treba da stoji animirani film. Sve počinje od kratke forme, pa se ide prema dalje. Prosto je pobrkan red koraka i tako to ide.
