Posljednjih dana veliku pažnju javnosti privlačio je jedan revolveraški obračun na internetu, doministra za obranu i potpredsjednika DF-a Emira Suljagića i članova Naše stranke u vezi sa rukom koju su potonji digli za Zakon o radu u Federalnom parlamentu. Na socijalnim mrežama razmijenjeno je nekoliko, više nego neprijatnih, kvalifikacija, koje svjedoče o još neprijatnijem ozračju u kome ovo ubogo društvo pokušava sačuvati barem obrise normalnog i civilizovanog.
O zloupotrebama savremenih tehnologija u političke svrhe i kulturi dijaloga u IT prostoru za RSE govori doktor Enes Osmančević, profesor komunikologije na Tuzlanskom univerzitetu.
RSE: Barem su ovi mlađi političari otkrili nepresušne mogućnosti koje pružaju socijalne mreže. Većina je prepoznala kako IT prostor postaje područje moćnog političkog uticaja.
Osmančević: Komunikacija se preselila na internet i na društvene mreže. To je mjesto virtualnog okupljanja ljudi. Mislim da svaka komunikacija, pogotovo agitatorska, može postići najveće efekte upravo u jednom takvom ambijentu.
RSE: Od prve se postavlja pitanje zloupotreba, posebno kada su neki pojedinci u pitanju. Njihovi Twit-owi ili FB poruke povaljuju se u uznemirujućoj formi i pokazuju nove slike o ljudima koji donose bitne odluke.
Osmančević: Internet je sav u znaku kontraverzi. Na njemu je izbrisana granica između privatnog i javnog, između lokalnog i globalnog. Prema tome, sve one dobre strane interneta idu pod ruku i sa tim lošim. U tom smislu, ne treba gledati jednodimenzionalno na bilo koji komunikacijski fenomen na internetu, osim ovog što imamo posljednjih dana, da političari međusobno vode polemike i dijalog, ne baš birajući riječi. Dobra stvar je da ljudi mogu steći jednu bolju sliku o tim osobama. Oni se predstavljaju u komunikaciji, koja je za njih karakteristična, odnosno na neki način demistificiraju te odnose unutar politike i političkih partnera. To može biti od izvjesne koristi za građane.
RSE: Da li čovjek, koji na tako brutalan način iznosi svoje stavove u virtualnom prostoru, predstavlja opasnost da se tako ophodi u ovom realnom?
Osmančević: I ta stvar je na neki način u znaku izvjesne kontraverze. Komunikacija u virtualnom prostoru je tempirana za taj prostor, ona je kreirana za tu vrstu komunikacijskog prostora. Kaže se da je govor prirodan, a pisanje je vještačko. Uvijek se piše pod pretpostavkom prijema te poruke i reakcije ljudi. Komunikacija se iz virtualnog prostora, iz on-line sfere, uvijek, više ili manje, preliva u off-line sferu života, u ovu životnu realnost. Tako smo, u toj političkoj komunikaciji, suočeni sa nizom kontraverzi i opasnosti. Ovo je samo jedna od njih.
RSE: Ima dosta ljudi kojima se sve to dopada, ali teško se pomiriti sa činjenicom da ljudi, koji odlučuju o našim sudbinama, jedni druge imenuju: pudlicama, konjima, luđacima, budalama, bitangama, fašistima, ustašama, četnicima.
Osmančević: To je obilježje niske političke kulture i niske medijske kulture, pismenosti. To su trendovi koje je, u našu političku komunikaciju još davno uveo Milorad Dodik, s eksplicitnim načinom komunikacije, ne birajući riječi, vrijeđajući novinare, novinarke, koristeći prijetnje. To je jedan bahati način komunikacije koji ima za cilj da zastraši, ne samo one kojima se obraća, već da zastraši sve one koji prate tu vrstu komunikacije.
Ovo što imamo na sceni je etiketa koja služi da diskreditira protivnika. To je ona vrsta populizma koji je dominantan u našoj politici među političkim predstavnicima i partijama, koji ima za cilja da favorizira pristaše jedne političke ideje ili opcije u odnosu na druge. Ta populistička politika je kratkovida. Ona ne može da prepozna drugo i drugačije i ne može da ga prizna. Ona uvijek funkcionira na principu nekog stvarnog ili imaginarnog neprijatelja, koji stoji nasuprot toj zajednici koja sebe predstavlja sa nekim uzvišenim ciljevima, čuvarima nekih nacionalnih identiteta i vrijednosti.
RSE: Sama činjenica da se radi o ljudima koji, čim barataju modernim tehnologijama, vjerovatno bi trebali da znaju da prostor na socijalnim mrežama njima, kao javnim ličnostima, nije slobodan na način kako je to drugim. To više nije privatni, nego posve javni prostor?
Osmančević: Svjesni su oni toga. Komunikacija na internetu je istovremeno i privatna i javna. Ta granica se izgubila. Oni su toga svjesni i oni jednostavno nastupaju na način da pozicioniraju sebe, kao neke neustrašive predstavnike neke grupacije u odnosu na svoje neprijatelje, bez obzira da li su prethodno sa njima bili u nekoj vrsti koalicije ili sudejstva ili neke vrste dogovora. Te stvari pucaju jer se u komunikaciji sve razotkriva. Komunikacija je centralni fenomen kulture i ona nam zapravo na najbolji način pokazuje sva obilježja zajednice koja njeguje tu vrstu komunikacije. Ovo je samo jasnija pojava, ovo je vrh ledenog brijega. Ona razotkriva taj podkontekst komunikacije, koja je dominantna u našem društvu ovdje i sada.
RSE: Jedan dio javnosti sve ovo prihvata kao poželjni govor, a istovremeno raste popularnost ljudi koji sebi dopuštaju govoriti tako kako govore na IT pozornici.
Osmančević: Ovdje se niko nije proslavio pameću i tolerancijom na žalost, ali mnogi jesu isključivošću i negacijom, bilo kojom vrstom nasilja, bez obzira da li je riječ o verbalnom ili stvarnom nasilju. Mediji produkuju tu vrstu spektakla, bilo da je riječ o nekoj vrsti gladijatorske političke borbe, koja publiku fascinira tom neočekivanošću, nekim predimenzioniranostima bilo koje vrste. To je u svakom slučaju neka vrsta događaja koji plijeni pažnju, a to je cilj politike, kao što je to cilj ponašanja u toj medijskoj sferi.
Neki celebriti skreću pažnju na sebe šokantnim ponašanjem. Taj model ponašanja su prihvatili naši političari. U ovom ruralnom dijelu, političari se poistovjećuju sa estradnim zvijezdama. Oni su im najbliži jer su od njih učili medijsko ponašanje. Urbani dio ljudi u politici nastupaju kroz ovaj model ponašanja u tim reality show programima. Imamo neku vrstu estradizacije politike u svakom smislu.
RSE: Nekultura, necivilizirani odnosi, netolerancija, jezik mržnje, izravno pretaču u političke poene.
Osmančević: Komunikacija je temeljni socijalni odnos. Ona znači pretpostavku socijalnog ili društvenog djelovanja. Prema tome, sve ono što se događa u društvu, pokazuje se u komunikaciji. Sve što se pokazuje u komunikaciji, vjerovatno stvara pretpostavke za neko društveno djelovanje, bilo da je riječ o pozitivnim ili negativnim učincima. U ovom smislu, možemo konstatirati da se taj govor mržnje javlja kao neka vrsta obračuna sa političkim neistomišljenicima koji se manifestira u virtualnoj komunikaciji, posebno u vrijeme izbora.
Činjenica je da se ovdje desetljećima vlada strahom. To je najjednostavniji i najučinkovitiji model vladanja. Ljudi su to prihvatili dugi niz godina i ne mogu da izađu iz tog začaranog kruga. Samo slobodan čovjek može biti, i nezavisan i odgovoran i djelovati u skladu sa svojom voljom i opredjeljenjem. Na žalost većina naših ljudi nije slobodna već ucijenjena na ovaj ili onaj način ili je u stanju neke ovisnosti, egzistencionalne ili bilo koje druge.
Govor mržnje je prisutan u našem javnom komunikacijskom prostoru i on se ne manifestira samo kao netrpeljivost na etničkoj ili religijskoj osnovi, što je bila karakteristika 90-tih godina, već se on sve više manifestira kao veličanje totalitarnih ideologija, negacija zločina i kao obračun sa političkim neistomišljenicima.
RSE: Strmoglava spirala ovoga društva kao da se nastavlja i na ovom nivou jer dobar dio medijske zajednice, regulatorni organi, dio akademske zajednice, iz sve snage se upiru da afirmišu ono što se zove kultura dijaloga. Veoma odgovorni ljudi, koji imaju beskrajno veći uticaj na javnost, svakodnevno nude nešto posve drugo, a pri tome na izborima znaju kako im se zbog toga ništa neće dogoditi, niko im ništa ne smije, naprotiv, dobit će poene?
Osmančević: Generalno, naše društvo karakteriše neodgovornost političara prema onima koji su ih birali, neodgovornost birača prema samima sebi. To je jedan začarani krug, u kojem se većina, više ili manje, osjeća dobro. Tome ide u prilog karakteristika naše političke kulture, kao neke vrste parohijalne ili podaničke, koja nema kritički odnos prema predstavnicima javne vlasti ili funkcija.
Političke partije kod nas dugo već ne proizvode nikakve ideje. One nemaju onaj značaj političkog subjekta koji bi trebale imati. To je više neka vrsta interesnih zajednica koje, od slučaja do slučaja, ovisno o cilju ili plijenu koji mogu zadobiti i ostvariti, djeluju kao neka vrsta neprincipijelnih oligarhija. To je na žalost ono što će nas još neko vrijeme pratiti.
