Politička zloupotreba religije u BiH

Svaka religija bi trebala da propagira mir, toleranciju i ljubav među ljudima. Ipak, javljaju se slučajevi kada se miješa u sukobe, pa i rat. Govoreći o konfliktima na području Jugoslavije 90-tih godina nezaobilazno je istaći političku zloupotrebu religije.

Zbog kontroverzne uloge koju su religijske zajednice u Bosni i Hercegovini imale tokom ratnih dešavanja, 20 godina kasnije vrijeme je za sumiranje prošlosti, te otvaranje dijaloga o pomirenju. Sprega politike i vjere uveliko je uticala na negativan kontekst u kome su se našle religijske zajednice u BiH. Jedan od primjera da se vjerske zajednice zajedno izbore sa bremenom prošlosti je i formiranje Međureligijskog vijeća.

„Da se koji puta vjerskim osjećajima manipuliralo - to da, ali to nije bio vjerski rat. Političari - kada bi im odgovarala naša podrška, tada su tražili, bilo pojedinačno, bilo zajednički, riječ poglavara. A kada su bili sigurni u svoje korake, tada su nas napadali, zajedno ili pojedinačno, da se petljamo u politiku“, kaže kardinal vrhbosanski Vinko Puljić.

Iako se nije vodio religijski niti vjerski rat, religija je na jedan ili drugi način bila dio bosanskohercegovačkih ratnih dešavanja, kaže direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva Mirsad Tokača:

„Praktično sve vjerske zajednice su imale određenu ulogu, ali ne na isti način. Prije svega tu mislim na ulogu Srpske pravoslavne crkve koja je bila ideolog velikosrpskog projekta i koja je direktno podržavala sve ono što se dešavalo na ex-jugoslovenskim prostorima, pa tako i u BiH. Naravno da se ni ostale vjerske zajednice ne mogu abolirati za ono što su radile i da svakako odgovornost postoji.“

U savremenom društvu religijske zajednice, pa time i religijske vođe, su dobrodošle u političkom dogovaranju. One bi trebale da ukazuju na stvari od opšteg interesa, a nezaobilazne su i prilikom razmatranja određenih političkih tema, pojašnjava za RSE sociolog Dino Abazović:

„Međutim, ako govorimo o ulozi organizirane religije i države, onda je vrlo jasno da su tu postavljene stvari tako da bi tu morala postojati tzv. distanca sa međusobnim uvažavanjem i obostranim respektom. Ali kod nas, u Bosni i Hercegovini, upravo zbog pitanja identiteta i identitetske naravi, nije nekada jednostavno razlučiti da li politički lider govori kao vjerski lider i da li vjerski lider govori kao politički lider. I tu nema razlike u sve tri vodeće vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini.“

​Bosanski franjevac, teolog i politolog, fra Marko Oršolić bivši je direktor sarajevskog a sadašnji direktor beogradskog Međunarodnog interreligijskog i interkulturalnog centra. On ističe da religijske vođe smatraju politiku važnijom od vjere jer se drže političkih naznaka:

„Primjeri su kad vi postrojite neku vojnu jedinicu na kojoj se pred vama govori 'Za Alaha - protiv Vlaha', 'Za Isusa Krista, protiv komunista'. Komercijalizirali su tu religiju. Meni su tokom rata jako zamjerali što ja govorim o miru. Pa Isus je govorio o miru. ’Ti govoriš o miru’, govorili su mi hrvatski nacionalisti, ’onda si ti za Mladićevu okupaciju Bosne.’ Isus je onda znači bio za okupaciju Palestine.“

„Historija je učiteljica života“ kaže latinska izreka. Međutim, kako navodi fra Marko Oršolić, savremena društva trebaju raditi na oslobađanju bremena prošlosti:

„Religije su stoljećima bile a priori legitimator svake suvremene vlasti, kao od Boga dane. I to treba razbiti. Vlast treba da počiva na narodu.“

Preduslov kvalitetnog međureligijskog dijaloga je, prije svega, unutarreligijski dijalog. Religijske zajednice trebale više raditi na konsenzusu među svojim članovima o potrebi međureligijskog dijaloga, kaže Mirsad Tokača:

„Veoma je licemjerno danas zalagati se za mir, govoriti o miru, a ne raščistiti ono što je nasljeđe prošlosti. Ako imate hiljade porušenih vjerskih objekata, one koji su blagosiljali i trupe koje su išle u rat, ako imate sve to što ste radili u prošlosti, vi morate priznati sve ono što se desilo da biste onda rasterećeni tog dijela svoje neslavne prošlosti mogli propagirati mir, suživot, toleranciju i sve ono što su visoko moralni principi svake vjerske zajednice.“