Početak kraja Putina uprkos izvjesnoj pobjedi

Tekst iz Economista prevela Ena Stevanović

Smisao izbora je to da njihov ishod treba biti neizvjestan. Međutim svi u Rusiji znaju da će Vladimir Putin, koji je trenutno premijer, 4. marta biti izabran za predsjednika Rusije.

To nije zato što je on izrazito popularan već zato što će izgubljena podrška biti nadoknađena moćnom mješavinom namještanja glasova i isključivanja svih mogućih alternativnih kandidata.

Nesigurnost će uslijediti tek nakon izbora, ne prije.

Događaji u posljednjih nekoliko mjeseci su pokazali da Putin ne može zauvijek vladati svojom zemljom.

Početak kraja njegove vladavine je već započeo.

Da li će se raditi o dobrom ili lošem kraju zavisi od njega.

Putinov izbor

Kada je Putin došao na vlast prije dvanaest godina, mnogi građani su bili zahvalni za stabilnost i prosperitet koji je donio sa sobom. Politički haos i pad prihoda nakon raspada Sovjetskog Saveza su poljuljali njihovu vjeru u demokratsku politiku i potaknuli ih da se fokusiraju na zaradu.

Putin je imao veliku podršku na osnovu sprovedenih anketa. Rusija je ostatku svijeta izgledala kao cinično društvo čiji su građani zainteresirani samo za vlastitu i nacionalnu dobit.

Međutim, Rusija se mijenja. Bogatija i ona glasnija srednja klasa je oživjela i oni vide Rusiju kao loše rukovođenu kleptokratsku državu. To je postalo jasno prošle godine kada je Putin prvi put najavio svoj plan povratka Kremljinu tako pto će zamijeniti mjesta sa Dmitrijem Medvedevim koji je formalno predsjednik, iako je Putin zadržao vrhovnu kontrolu. Nezadovoljstvo je počelo da buja.

Nakon predizbornih anketa početkom decembra uslijedili su brojni ulični prosvjedi u Moskvi i drugim gradovima. Na prosvjedu koji se desio 4.februara u Moskvi je okupilo se sto hiljada ljudi na -22 stepena. Prosvjedi su se nastavili, a prosvjednici ne namjeravaju stati ni nakon Putinovog izbora za predsjednika.

Iako je nezadovoljstvo režimom najočitije među srednjom klasom, stariji, siromašniji i manje kozmopolitski Rusi se također odmiču od Putina. Biračima je dosta korupcije i razočarani su Putinovom nesposobnošću da sprovede obećane reforme i sve su više skeptični prema tvrdnjama da su svi njegovi kritičari agenti ili saučesnici zapada.

Šta će se dalje događati uveliko ovisi od Putinovih odluka. On može odgovoriti na pritisak za promjenama tako što će nastojati da ga uguši ili će ići uz bok s njima. Njegova prošlost u KGB-u, njegova reputacija autokrate i oštra anti-zapadna retorika ukazuju na to da će izabrati prvu opciju. Isto kao i korupcija koja je razbjesnila toliki broj prosvjednika.

Za ruske vođe, korupcija nije nesretna nuspojava moći, već jezgro sistema. Mala grupa ljudi koja je potpuno iznad zakona je u protekloj deceniji zaradila nezamislive sume novca. Putinovim povratkom na vlast bi se zaštitili svi ti nepošteno stečeni dobici. Reforma bi ih dovela u rizik.

Međutim, održati mirnu Rusiju će biti teško.Putin je uspio u tome cijelu jednu deceniju i to zbog velikog ekonomskog rasta zbog rasta cijena nafte. Nafta i plin i dalje čine dvije trećine ukupnih prihoda Rusije. Ali rast je sada usporen. Cijene plina su pale, a i cijene nafte vjerovatno neće rasti onoliko koliko su rasle u proteklom periodu. Europa, koja je najveće rusko tržište je oslabila. Rusiju je pogodio i pad kapitala i tzv.odliv mozgova-smanjuje se broj radno sposobnih građana.

Nova fiskalna inkontinencija je dodatno otežala te probleme. Na 40 posto BDP-a, javna potrošnja je već velika za zemlju sa srednjim dohotcima. Putin je dao ekstravagantna predizborna obećanja kojim bi se budžet opteretio s dodatnih 160 milijardi dolara, što bi dodatno poremetilo taj prosjek.

Njegova obećanja uključuju visoka primanja i mirovine za oružane snage, liječnike i nastavnike. Samo u 2012. godini Putin je za 33 posto povećao budžet za odbranu, sigurnost i policiju. Federalnom budžetu kojem je 2007.godine bilo dovoljna cijena nafte od 30 dolara po barelu da bi bio izbalansiran bi sad trebala cijena od 130 dolara po barelu.

A ni represiju nije tako lako ugušiti kao prije. Putin bio mogao izvršiti pritisak na one medije koji su aktivno podržavali prosvjednike, što je proces koji je već započeo sa radio postajom Ekho Moskva, liberalnim radijskim postajama i novinama Novaya Gazeta.

Putin je čak priznao da će se boriti za cenzuru interneta kojeg u Rusiji koristi 50 posto stanovnika, 70 posto u Moskvi.

Postoji i drugi način

Ako Putin umjesto toga ne odabere put reformi, mogao bi bar obećati da se neće ponovo kandidirati 2018.godine i da će se održati nove parlamentarne izbore. Mogao bi, kako je obećao u svom predizbornom manifestu, uspostaviti vladavinu zakona i reformirati ekonomiju. Mogao bi ponovo uspostaviti slobodne izbore za regionalne guvernere i tako učiniti korak ka decentralizaciji države.

Mogao bi osloboditi Mikhaila Khodorkovskog, zatvorski kažnjenog bivšeg direktora naftne kompanije Yukos. I umjesto svoje sjene Medvedeva, mogao bi izabrati liberalnog premijera kao što je Aleksej Kudrin, bivšeg ministra financija koji se pridružio prosvjednicima.

Takve reforme bi, na jedan ili drugi način, smanjile Putinovu nadmoć i represiju.

Ako on nije u stanju reformirati državu i ekonomiju, ako ne može slijediti težnje srednje klase za promjenama, ako smatra prosvjednike samo preprekom koja ga može svrgnuti s vlasti, onda su Putinovi izgledi u slijedećem periodu doista loši: prosvjedi, razočarenje, represija i ekonomska stagnacija. Rusija će gubiti na značaju, isto kao i njen lider.

Mudar čovjek s osjećajem za vlastitu sudbinu bi pomno razmislio o svom naslijeđu i nasljedniku. Putin nije pokazao mnogo mudrosti za vrijeme svoje vladavine, ali nije on budala. On se sad suočava sa značajnim izborima i historija ga neće prikazati u dobrom svjetslu ukoliko donese pogrešne odluke.