Potvrđeno da je uhapšeni zaista Župljanin
Identitet Stojana Župljanina potvrđen je u Beogradu DNK analizom, iako je ovaj haški optuženik nakon hapšenja u Pančevu tvrdio da je policija privela pogrešnu osobu. Župljanin se u Srbiji krio pod najmanje dva lažna imena i dugo je izmicao poteri, potvrdile su vlasti.
Ivana Ramić, portparol Veća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, izjavila je za naš program da je utvrđeno da je osoba koja je u sredu uhapšena u Pančevu zaista haški optuženik Stojan Župljanin, jedan od četvorice preostalih begunaca koje potražuje sud u Hagu:
"Istražnom sudiji dostavljeni su nalazi veštačenja. Urađeno je veštačenje DNK uzoraka privedenog lica i DNK profila uzoraka koji su ranije pribavljeni, a potiču od roditelja Stojana Župljanina. S obzirom da su nalazi pozitivni, istražni sudija je uverenja da se zaista radi o haškom optuženiku Stojanu Župljaninu. Doneto je rešenje o određivanju pritvora i nadalje se postupak nastavlja u skladu sa Zakonom o saradnji sa Haškim tribunalom koji se i primenjuje u ovoj fazi postupka."
DNK analizu identiteta Stojana Župljanina uradio je Nacionalni kriminalističko-tehnički centar MUP-a Srbije, najopremljenija institucija te vrste u regionu. Stojan Župljanin uhapšen je u Pančevu, 12 kilometara od Beograda, u stanu zgrade u Dunavskoj broj pet. Kada su ga policajci uhapsili, nakon što je lociran, praćen i prisluškivan tri dana, Župljanin je imao znatno izmenjen lični opis, bio je bez brade i vidno smršao. Posedovao je legalna dokumenta, izdata u Bačkoj Palanci na ime Branislav Vukadin. Njegov advokat Igor Pantelić izjavio je za naš radio da se sa optuženim video u Specijalnom sudu, po privođenju istražnom sudiji:
"Juče sam se video sa njim kada su mu uzimali otiske prstiju."
RSE: Šta vam je rekao kada ste mu se predstavili kao advokat po službenoj dužnosti?
PANTELIĆ: Pa rekao je da se zove Branislav Vukadin, i nije imao nikakav dokument.
RSE: A da li je imao ličnu kartu na ime Branislav Vukadin?
PANTELIĆ: Jeste, imao je, i to su konačno iz policije dali. Jer oni su ga prvo priveli bez ikakvih dokumenata, pa je on rekao da su mu to oduzeli.
RSE: Znači on ima regularnu ličnu kartu?
PANTELIĆ: Da, da…
RSE: Kakva je dalja procedura kada se utvrdi identitet?
PANTELIĆ: Donosi se rešenje o pritvoru, pa onda o transferu, i to je to…
Sada kada je analizom utvrđeno da se zaista radi o osobi za kojom je policija tragala, sumnji više ne može biti. Branimir Aleksandrić, direktor beogradskog Instituta za sudsku medicinu, rekao je za naš program da je DNK identifikacija apsolutno pouzdana:
"Zato što su DNK profili nepromenljivi i individualni, kao recimo otisak prsta. Samo što se ovde uzima takozvani unutrašnji otisak, dakle genski otisak. Pošto se radi o identifikaciji osobe, sada Župljanina, treba odrediti njegov DNK profil, pa ga uporediti sa nespornim uzorkom, a nesporni uzorak se uzima od nekoga iz njegove familije, odnosno DNK profil oca, majke, brata ili sestre."
Župljanin je tvrdio da je rođen 1951., da je nezaposlen i da je iz Bačke Palanke. Tokom bekstva koristio je više lažnih imena, a jedno od njih je i Dragan Vemić. MUP Srbije nije saopštio kako su u Bačkoj Palanci Župljaninu izdata dokumenta sa lažnim imenom.
Dragan Vukšić, bivši vojni diplomata, rekao je za naš program da logističku podršku u skrivanju haških begunaca daju ljudi koji dolaze iz sistema jer oni poseduju iskustvo, znanje i kontakte:
"Ja sam uveren da je Župljanin mogao da bude uhapšen u Nišu jer je ispalo da je on poteri pobegao za samo sat vremena. Uveren sam da je tada obavešten i da je napustio svoje stanište da ne bi u tom trenutku bio uhapšen."
Bez obzira na česte izmene ličnih dokumenata, Bezbednosno-informativna agencija pratila je njegove tragove još od bega iz Niša, gde je poslednji put primećen u martu, kada je izmakao poteri. I u tom gradu predstavljao se kao Branislav, a po dobijanju informacije da se krije u stanu u Pančevu, telefonskim prisluškivanjem identifikovan je njegov glas. Prema nezvaničnim informacijama, saslušan je vlasnik stana u kojem je uhapšen Župljanin, a policija proverava i druge eventualne jatake. Kod Stojana Župljanina prilikom hapšenja pronađen je pištolj, a prilikom pretresa stana i jedna puška.
Haški tribunal od Srbije još traži hapšenje i izručenje Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Gorana Hadžića. Dragan Vukšić:
"Mislim da je Srbija i njih morala i mogla da uhapsi, ali da su ih oni koji je trebalo to da urade tražili na mestima na kojima oni nisu bili. Uveren sam da je među onima koji su ih tražili bilo i onih koji su imali zadatak da ih upozore da se ne nađu tog momenta na tom mestu."
Dragan Vukšić kaže da ne može precizno da kaže dokle u delovima sistema ide podrška haškim beguncima, ali da bi određene instance o tome morale da imaju informacije:
"To je predsednik Vlade jer on ne može da ne zna šta mu delovi Vlade rade, to je i ministar unutrašnih poslova jer on mora da zna šta se zbiva na određenoj teritoriji i kako se sprovode konkretne operativne mere. I to je neposredni izvršilac, Bezbednosno-informativna agencija, koja je bila u rukama ta dva čoveka i te politike, njen izvršni deo. I sada se tu malo radi i o vojsci, koja se možda malo nespretno i nepotrebno uvlači u sve to… Zaista, ovi sadašnji zvanični organi i ove agencije možda nisu direktno involvirani, ali nisam siguran da u njihovim redovima ne postoje pojedinci koji su u vezi sa onima koji su čuvali Mladića, pa možda i Župljanina i Hadžića."
U danu hapšenja Stojana Župljanina u Specijalni sud stigla je anonimna dojava da je u zgradi postavljena bomba, pretnje smrću stizale su na telefone Tužilaštva za ratne zločine, dok je povremeno neko pozivao te brojeve i puštao guslarsku muziku.
PRESUDE U SLUČAJU ZVORNIK
Porodice žrtava: Pravda nije zadovoljena!
Autor: Žana Kovačević
U Vijeću za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu u četvrtak je izrečena presuda trojici pripadnika srpskih paravojnih formacija "Žute ose" i "Pivarski" koji su osuđeni na ukupno 31 godinu zatvora zbog zločina nad bošnjačkim civilima u Zvorniku.
Presudu trojici pripadnika dobrovoljačke jedinice "Žute ose" koji su osuđeni na ukupno 31 godinu zatvora za ratne zločine počinjene u Zvorniku 1992. godine, porodice žrtava u BiH ocjenjuju blagom i nepravednom. Dragan Slavković osuđen je na 15 godina zatvora, Ivan Korać na 13, Siniša Filipović na tri godine, dok je četvrtooptuženi Dragutin Dragičević oslobođen. Osuđeni su zbog ubistva i mučenja zvorničkih Bošnjaka u Domu kulture u Čelopeku, gdje je ubijeno najmanje 19 muškaraca iz sela Divič, kao i na lokalitetima "Ciglana" i "Ekonomija".
U logoru u Čelopeku Nusreta Kuršumović izgubila je muža, a zamalo i sina. Sjećanja na te teške dane svježa su i danas, a današnjom presudom za Nusretu pravda nije zadovoljena:
“On je poginuo, lično poginuo. Ušao je vojnik njihov i sa vrata je iz rafala pucao u njih i dvojicu, trojicu ranio. Moj sin je bio isto tu ranjen i poslije
je odatle odveden, negdje su ga odatle odveli. A muž je - nije dugo bio, možda kažu dva-tri dana - je podlago tim ranama. U Čelopeku. Ja sam razočarana. Kako mogu imati takav osjećaj da, recimo, toliko ljudi poginulo i šta su radili s njima, a da tako malu kaznu dobiju! To samo mi možemo zamišljati koji smo pogođeni tijem slučajem, a ovi - njima je svejedno kako je to bilo i da li je pravda, da li nije. Ali, sve u svemu, nije pravda zadovoljena - ni slučajno.“
Sličnog je mišljenja i poslanik u državnom parlamentu BiH Sadik Ahmetović, sam iz Srebrenice, koji ističe da je izrečena kazna nesrazmjerna učinjenom zločinu u Zvorniku:
„Malo godina za tako veliki zločin koji se desio na području Zvornika imajući u vidu da je to zločin čisto zločin nad civilima u Zvorniku odmah s početka rata u BiH.“
Tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević najavio je da će podnijeti žalbu na današnju presudu i da će se zalagati za maksimalne kazne od 20 godina zatvora, koje su i predviđene Krivičnim zakonom Srbije za djela ratnog zločina.
Otuda i nezadovoljstvo žrtva i njihovih porodica koje očekuju da kazne budu daleko veće, pojašnjava bosanskohercegovački pravni ekspert Miroslav Mikeš:
„Sudovi u Srbiji kada sude za ratne zločine primjenjuju pravilo koje bi u suštini i moralo da bude. To je da se uvijek sudi po krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U to vrijeme najveća kazna zatvora bila je 20 godina, za razliku od sadašnjeg zakona u kojim je do 40 godina. I onda oni koji nisu dovoljno upoznati sa tom teorijom krivičnog procesnog prava smatraju da te kazne mogu da idu do 40 godina, ali one objektivno ne mogu jer je u vrijeme izvršenja maksimalna kazna bila 20 godina. Ali u kontekstu svega što se događalo u Zvorniku i uloge tih optuženih, ja pretpostavljam da će Vrhovni sud vjerovatno uzeti u obzir sve to i uvažiti žalbu tužioca.“
Iako su presude zvorničkim “Žutim osama” u BiH dočekane sa neodobravanjem, one ipak mogu biti i znak pomirenja naroda u regionu, kaže šef Biroa Vlade RS-a za odnose sa Haškim tribunalom Jovan Spaić, jer počinioci zločina ipak odgovaraju:
„Ovu presudu mogu komentarisati i sa aspekta nekog pomirenja na prostorima bivše Jugoslavije i Balkana, kako već to ko hoće da nazove. Nesumnjivo je da će počionici krivičnih djela ratnog zločina morati da odgovaraju u sudskim postupcima. To je jednostavno ne samo pravna obaveza, to je ljudska obaveza – i svi oni koji su nešto počinili, oni će se naći pred sudom ovim ili onim. Da li će ljudi biti zadovoljni sa kaznama ili neće, to je već stvar nečeg drugog, ali u RS-u postoji jedno već dobro poznato političko opredjeljenje Narodne skupštine RS, Vlade RS da se počinioci krivičnih djela bilo gdje da su počinili izvedu pred sud i odgovaraju za ono što su počinili.“
Suđenje pripadnicima jedinice "Žute ose" počelo u novembru 2005. godine, a prvi je predmet koji je Tužilaštvu za ratne zločine Srbije ustupio Haški tribunal.
RASIM DELIĆ ČEKA PRESUDU
Autor: Simon Jennings
U svojoj završnoj riječi tužilac u slučaju protiv generala Armije Bosne i Hercegovine Rasima Delića ponovio je tvrdnje da je optuženi znao za zločine koje su počinili pripadnici odreda El Mudžaihd, ali nije učinio ništa kako bi te zločine kaznio ili spriječio. Odbrana je, pak, zaključila da činjenice jasno govore u prilog oslobađajuće presude, te da su optužbe protiv Delića neubjedljive i neutemeljene.
Tužilac Daryl Mundis rekao je sudijama Haškog tibunala da dokazi van razumne sumnje pokazuju da su pripadnici odreda El Mudžahid odgovorni za zločine u selu Bikoši u junu 1993. godine, kao i ubistva u Livadama i logoru Kamenica u julu i septembru 1995. godine. On je naročito istakao surov način na koji su neki od zarobljenika odreda El Mudžahid pogubljeni:
„Dve takve osobe su zaklane, a njihove glave nošene su kroz selo i prikazivane mještanima i školskoj djeci.“
PREDSEDAVAJUĆI: Sudija Daryl, jesu li ova dvojica ubijeni u borbenim djejstvima, ili kada su bili van stroja?
TUŽILAC MUNDIS: Na osnovu dokumenta to nije jasno, časni sude. Međutim, ono što je rečitije od samih ubistava jeste činjenica da su ovi vojnici, bilo da su ubijeni u borbi ili poslije nje, po svemu sudeći, na osnovu ovog dokumenta, njima su odrubljene glave i onda se s njima paradiralo u selu, pred mještanima i čak su te glave pokazivane školskoj djeci. I to je upravo ona vrsta obavještenja o kojoj mi govorimo. Bilo da su ovi vojnici ubijeni u borbi ili ne, trebalo je da pozvoni zvono za uzbunu kada je ova informacija stigla do uprave za bezbjednost Glavnog štaba i stoga, prema našoj argumentaciji, bilo na raspolaganju optuženom.
U svojoj završnoj riječi tužilac Matthias Neuner osvrnuo se i na sistem komandovanja u Armiji BiH. Prema njegovim tvrdnjama, odred El Mudžahid bio je direktno potčinjen Trećem korpusu. On je istako da je odred El Mudžahid podnosio usmene izvještaje o svojim kativnostima komandi Trećeg korpusa, te da je od nje tražio dozvolu za sve svoje borbene akcije:
„Naš je stav da je odred El Mudžahid uvijek ostao unutar Trećeg korpusa, što pokazuje da su oni prihvaćali to da su zapravo podređeni tom korpusu. Druga stvar, časni sude, vi ste već čuli danas ujutro, a to je da je taj odred uvijek tražio dozvolu ili odobrenje od Armije BiH prije svakog napada. Nikad nisu vršili napade bez dozvole.“
S druge strane, braniteljica optuženoga Delića Vasvija Vidović odbacila je navode tužioca i rekla da je odred El Mudžahid samo sarađivao s Armijom BiH, ali joj nije bio podređen. Ovaj odred ušao je u sastav Armije u junu 1993., ali odbrana je tokom suđenja tvrdila da Armija nad njim nije imala efektivnu kontrolu, te da pripadnici El Mudžahida nisu polagali računa nikome osim svom rukovodstvu, tj. šuri:
„Dakle, traži se dokaz da se naredbe optuženog poštuju ne od bilo koga nego od počinilaca, časni sude. To nije stvarnost kada je u pitanju odred El Mudžahedin. Svjedok Avaz, na koga se možda u polovini svog završnog podneska pozivaju i završne riječi, o tome je rekao slijedeće: ’Tako mi Allaha, da je šura odlučila da odred neće biti rasformiran i da će se nastaviti boriti, niko nas ne bi mogao prisliliti da rasformiramo odred’.“
U nastojanju da potvrdi svoju tezu da odred El Mudžahid nije bio u sistemu rukovođenja Armije BiH, Vidović je dodala da su njegovi borbeni izvještaji upućivani u Islamski kulturni institut u Milanu, čiji je je osnivač i direktor šeik Enver Šaban bio pravi autoritet odreda El Mudžahid. Kako je rekla Vidović, izvještaji su upućivani i terorističkoj organizaciji Al Qaida, koja je, kako je navela, odlučivala ko će ići u BiH da se bori i kojoj će se jedinici priključiti. Ona je citirala izjave nekih svjedoka koji su rekli da su se pripadnici ovog odreda ponašali kao prava banda, da nisu poštovali bosanske vlasti i da su omalovažavali Armiju BiH.
Tužilaštvo je na kraju svog izlaganja zatražilo kaznu od 15 godina zatvora za Delića, dok je odbrana zahtijevala oslobađajuću presudu.
SLUČAJ “GARAŽA”: Iskaz dao ključni svjedok optužbe”
Autor: Goran Jungvirth
Suđenje hrvatskom parlamentarnom zastupniku Branimiru Glavašu i ostalima za ratne zločine u Osijeku početkom devedesetih nastavljeno je svjedočenjem krunskog svjedoka Krunoslava Fehira, bivšeg pripadnika Glavaševe bojne. Iako je javnost već upoznata s Fehirovim priznanjem ubojstva srpskog civila, prema odluci zagrebačkog Županijskog suda njegovo svjedočenje odvijalo se bez nazočnosti publike, te je ostalo tajno.
Makar se Glavaševa obrana više puta protivila da se pokajnik Fehir pozove kao svjedok, Sud je odbio taj zahtjev, pa se proteklog tjedna dogodilo svjedočenje koje se smatra glavnim dokazom upletenosti prvooptuženog Glavaša u ubojstva osječkih srpskih civila. Fehir je cijelo vrijeme, prema odluci Suda, svjedočio daleko od očiju javnosti, no moglo se lako pretpostaviti o čemu je govorio. Do suđenja je i došlo nakon Fehirovog priznanja da je pucao u Čedomira Vučkovića, koji je prvo natjeran da popije sumpornu kiselinu, što je prema nalazima vještaka bio glavni uzrok njegove smrti. Nalog za ubojstvo Vučkovića, ali i drugog ubijenog - Đorđa Petkovića, dao je Glavaš osobno, ustvrdio je Fehir. Ovo je njegova izjava s kojom je u jednom intervjuu hrvatskim medijima optužio Glavaša prije početka suđenja:
„Tukli smo ih negdje do jedno devet sati navečer, iz akumulatora sipali smo tu tekućinu i Čedomira Vučkovića natjerali da ju pije. A mislim da sam ga sa četiri ili pet metaka pogodio. I zgrada je Sekretarijata za narodnu obranu, u kojem je bio Branimir smješten, udaljenosti možda zračne linije pet do sedam metara.“
Glavaš je odbacio Fehirove tvrdnje i od pokretanja istrage te tijekom suđenja više ga puta pokušao diskreditirati kao krunskog svjedoka - od izjava da mu se Fehir osvećuje jer ga nije postavio na mjesto načelnika osječke prometne policije, da se u ratnom Osijeku Fehir kitio ustaškim znakovljem, do posljednje da je napravio prijevaru u osiguranju.
Budući da je zabranjeno iznositi podatke iz ovotjednog svjedočenja, Glavaševi branitelji, poput Dražena Matijevića, nastavili su diskreditirati u hrvatskim medijima Fehirove prethodne izjave i njega samog:
„Jer je to najobičnija farsa. A njegovi motivi su dvije stvari: on je, prije svega, bolesnik, a s druge strane on je vrlo osvetoljubiva osoba.“
Od proteklog tjedna u raspravama više ne sudjeluje četvrtooptuženi Mirko Sivić, koji je zbog zdravstvenog stanja izdvojen iz postupka. Sudski vještak Vladimir Gašparović prošli je tjedan utvrdio da je Sivićeva sposobnost prisustvovanja raspravi ograničena, odnosno da može biti nazočan, ali ne cjelodnevnim saslušanjima:
„On nema tako jake bolove, niti je pod takvom medikacijom koja bi mijenja njegovu mogućnost da prisustvuje raspravi, a vremenska procjena u kojoj bi on mogao ili trebao prisustvovati takvoj raspravi, to mi je teško vremenski definirati i determinirati, je negdje do dva sata.“
Zbog Sivićevog zdravlja rasprave su bile odgađane već nekoliko puta, a vještak je utvrdio da boluje od kroničnih bolesti - reumatidnog artritisa i povišenog krvnog tlaka, te da njegovo stanje sigurno neće ići na bolje.
Suđenje Glavašu i ostalima nastavlja se idući tjedan.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.