Promatrači rada Tribunala o tome imaju različite stavove. Neki kažu da se skrivanjem važnih dokaza od očiju javnosti podriva pravda, dok drugi tvrde da je izvjestan stupanj netransparentnosti u kaznenim postupcima - neophodan.
U aprilu 2007., bivši tužilac Tribunala, Džefri Najs (Geoffrey Nice) – koji je radio i na slučaju nekadašnjeg jugoslavenskog i srbijanskog predsjednika, Slobodana Miloševića – otkrio je da je tadašnja glavna tužiteljica, Karla del Ponte, u jednom pismu načelno pristala da se ne usprotivi odobravanju mjera zaštite kada su u pitanju dijelovi transkripata s ratnih sastanaka srbijanskog Vrhovnog savjeta obrane (VSO), usljed čega su ti dijelovi zapisnika mogli ostati nedostupni javnosti.
Najs je za izjavio da je, prije no što je ovaj sporazum postignut, Del Ponteovoj uputio pismenu bilješku, u kojoj joj ju je upozorio kako apsolutno ne postoje pravni razlozi zbog kojih bi bilo koji segment ovih zapisinika trebao biti zaštićen na taj način. On tvrdi da nije bio konzultiran u vezi s postupcima Karle del Ponte, te da je ona odbila njegov savjet. Ured tadašnje glavne tužiteljice odlučno je poricao tvrdnje o izuzimanju dijela zapisnika od uvida javnosti, te objavio da „samo suci, a ne tužitelj, mogu odlučivati o mjerama zaštite posredstvom kojih se javnosti uskraćuje uvid u dokumentaciju“.
Suci su pomenutoj dokumentaciji status povjerljivosti navodno dodijelili na zahtjev Srbije, a u skladu sa Pravilom 54 Tribunalovog Pravilnika o postupku i dokazima, koji dopušta državi da svoje dokumente zadrži u tajnosti ukoliko bi njihovo objelodanjivanje „moglo naškoditi interesima nacionalne sigurnosti “. Pomenuti zapisnici su, po nekim promatračima, ključni za sticanje prave slike o umješanosti Srbije u rat u bivšoj Jugoslaviji – a optužbe da su oni zataškani u sklopu političke nagodbe Tužiteljstva i Beograda, izazvali su najviše negodovanja u Bosni i Hercegovini. Naime, Međunarodni sud pravde u februaru 2007. presudio je da Srbija nije kriva za genocid u BiH. Iako Sud od Tribunala nikada nije zatražio dokumente Vrhovnog vijeća obrane, mnogi promatrači vjeruju da je njihov ostanak u tajnosti doveo do toga da u parnici ne budu podneseni kao dokaz. Dio promatrača vjeruje da je to presudno uticalo na ishod parnice, odnosno, na konačnu presudu.
Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje i Radio Slobodna Evropa u februaru 2008. objavili su izvještaj u kojem se navodi da je Beograd, kako se čini, iskoristio pravila Tribunala da bi spriječio da osjetljivi dokumenti budu dostupni sucima koji su pred Međunarodnim sudom pravde vodili postupak po tužbi za genocid. U tom izvještaju, sastavljenom na temelju iskaza izvora bliskih bivšim vlastima Srbije i Crne Gore, navodi se da su se tadašnji ministri dogovorili da učine sve što je u njihovoj moći kako bi spriječili da Haški tribunal stekne uvid u dokumentaciju ukoliko to ugrožava nacionalnu sigurnost. Nakon što je Tribunal u junu 2003. izdao nalog vlastima u Beogradu da predaju zapisnike sa sastanaka Vrhovnog savjeta obrane, srbijanski su dužnosnici zatražili da se, na temelju Pravila 54, uvedu mjere tajnosti. Prethodno je Del Ponteova, kako se čini, tadašnjem predsjedavajućem Nacionalnog savjeta za suradnju s Tribunalom, Goranu Svilanoviću, signalizirala kako se neće protiviti zahtjevima Srbije da se neki dokumenti zaštite, ukoliko svi traženi zapisnici budu dostavljeni Tužiteljstvu.
Ova otkrića su one koji prate rad Tribunala navela da se zapitaju u kojoj su se mjeri tužitelji spremni angažirati u pribavljanju dokaza kako bi osudili osumnjičene za ratne zločine. Iako je jasno kako je neophodno da na suđenjima za ratne zločine sudjeluju zaštićeni svjedoci i da se koriste povjerljivi dokumenti, također je izvjesno da bi bila nužna i primjena mjera transprentnosti kako se ne bi otvarao prostor za dojam da Tribunal donosi i političke odluke, često nauštrb pravde.
Preslobodna primjena mjera zaštite svjedoka
Prema Tribunalovom Pravilniku o postupku i dokazima, o povjerljivom statusu bilo kojeg dokumenta, podneska ili odluke moraju se izjasniti suci iz sudskog vijeća. Takav status može se dodijeliti na temelju zahtjeva bilo koje od zainteresiranih strana – tužiteljstva, obrane, ili nekog trećeg, u ovom slučaju - srbijanske vlade – koja može zatražiti da se dokazi ne otkrivaju. I Tajništvo Tribunala može od sudaca zahtijevati da stave pečat na bilo koji dokument koji po njegovoj procjeni treba ostati povjerljivog karaktera kako bi se zaštitile žrtve ili svjedoci.
Olga Kavran, glasnogovornica Tužiteljstva Tribunala:
„Mjere zaštite služe da bi se pred Tribunalom lakše pojavili svjedoci ili dokumenti do kojih bi u protivnom bilo teško doći. Te mjere su vrlo važne, jer omogućuju sudu da vidi i čuje dokaze koji bi bili nerado ili možda nikako stavljeni na uvid, što zbog osjećaja ugrožene osobne sigurnosti pojedinaca. što zbog ugrožene nacionalne sigurnosti država. U svakoj od tih situacija o tajnosti odlučuju suci Tribunala.”
Dio kritičara prakse suda u Hagu tvrdi da se mjere zaštite primjenjuju preslobodno i u neprikladnim okolnostima.
Predstavnici Tribunala tvrde da je takva praksa neizbježna kada treba spriječiti objavljivanje povjerljivog materijala. Glasonogovornica Nerma Jelačić:
„Ukoliko se neka odluka osporava, onda advokati moraju iznijeti argumente zbog kojeg je osporavaju, što znači da moraju navesti zbog čega misle da podaci trebaju biti javni. To pak znači da otkrivaju i sam materijal koji je zaštićen.“
Kritičari, međutim, tvrde da to znači da se suce ne smatra odgovornima za odluke koje donose, dok se tužitelji žale da ograničenja u praksi pogađaju samo njih.
Jedan bivši član Ureda tužitelja Haškog tribunala izjavio je da je bio „krajnje nezadovoljan“ time što nije mogao otkriti čak ni činjenicu da su se tužitelji žalili na tajnu odluku koja se ticala ranije pomenutih zapisnika Vrhovng savjeta obrane. Upravo je okolnost da je Tribunal odredio mjere zaštite za zapisnike Vrhovnog vijeća obrane izazvala najveće neslaganje u pogledu transparentnosti rada suda.
U tom slučaju, u trenutku kada su suci tim dokumentima dodijelili poverljivi status, javnost nije bila u prilici doznati pozadinu te odluke.
Bivša glasnogovornica haškog Tužiteljstva, Florans Hartman (Florence Hartmann), koja je u svojoj knjizi „Mir i kazna“ prva progovorila o tome kako su suci Tribunala odredili mjere zaštite pojedinih dijelova tih zapisnika, kaže da je Žalbeno vijeće suda kasnije presudilo kako je Sudsko vijeće u slučaju Milošević pogriješilo kada je iznesene segmente te dokumentacije proglasilo povjerljivim. „Po mišljenju sudaca Žalbenog vijeća, sve ranije odluke Sudskog vijeća u slučaju Milošević, kojima je, zbog mogućeg ugrožavanja ’vitalnog nacionalnog interesa’ Srbije, spriječeno objavljivanje dokumenata Vrhovnog savjeta obrane bile su ’u pravnom smislu pogrešne’“, piše Hartmanova u svom članku pod naslovom „Prikrivanje ključnih dokumenata o genocidu“, objavljenom 21. januara na internet-stranici Bosanskog Instituta iz Londona. Ona tvrdi kako je Žalbeno vijeće zaključilo da je odluka sudskog vijeća o mjerama zaštite počivala na nerazumijevanju pravila o radu Tribunala.
Granica između politike i prava
Tužitelj Džefri Najs je izjavio da je, prema sudskoj odluci, tajnost proglašena na temelju „vitalnog nacionalnog interesa“, a ne na temelju „interesa nacionalne sigurnosti“ – kako je inače predviđeno Pravilom 54. Ne postoji pravno opravdanje za izricanje mjera zaštite po tom osnovu – tvrdi Najs. Bivši tužitelj u slučaju Milošević rekao je i da su suci tu odluku donijeli na temelju argumenata koje su im predočili srbijanski dužnosnici na privatnom, odnosno „ex parte“ saslušanju – koje pravila Tribunala dopuštaju. Pisani sporazum o tome tajno je pohranjen u sudu. Sadržaj saslušanja nije otkriven Tužiteljstvu, kaže Najs:
„Upoznali su nas sa zaključkom da dokumenti trebaju ostati tajni, a jedino objašnjenje bilo je da je to učinjeno zbog vitalnog nacionalnog interesa. No, sistem po kojem radi Haški tribunal nije nam omogućio da se upoznamo s argumentima ili obrazloženjem na koje se pozvala Srbija. U fazi donošenja te odluke, nismo znali na koje se odijeljke zapisnika odnosi zaštita. Pojedinosti su uslijedile kasnije, nakon što je isteklo vrijeme za podnošenje žalbe na odluku u kojoj je upotrebljena fraza o ’vitalnom nacionalnom interesu’.“
Time je, po Najsovim riječima, njegovom timu bila uskraćena ključna informacija, neophodna za osporavanje same odluke:
„Mogli smo se žaliti samo na zaključak, a u ono vrijeme – prije no što smo saznali koji odjeljci trebaju biti zaštićeni – smatrali smo da to nije dovoljno.“
Dio promatrača misli da bi javnost trebala vjerovati da su suci Tribunala dovoljno kompetentni za donošenje ispravne odluke. No, čini se da su se, nakon što je Karla del Ponte navodno pristala da se ne usprotivi zahtjevima Srbije da se neki dokumenti proglase tajnim, u središtu pažnje našli sami temelji pravosudnog sistema.
Po riječima Džefrija Najsa, odgovornost Tribunala može biti dovedena u pitanje ukoliko se pokaže da na njegove odluke utiču politički prioriteti. „U Haškom tribunalu ponekad je bilo teško odrediti granicu između politike i prava. A kada se činilo da je ona uspostavljena, bilo je teško ustanoviti koga treba smatrati odgovornim“, kazao je Najs.
Budući da su pri donošenju tajnih odluka suci odgovorni isključivo vlastitoj savjesti, mnogi su suglasni da postoji potreba za višim stupnjem nadzora unutar Tribunala, ako ne i izvan njega. Odluke bi, na primjer, mogao razmatrati i drugi saziv sudaca unutar samog suda, ili neko neovisno tijelo.
„Tribunal mora da uspostavi niz dodatnih mehanizama za razmatranje načina na koji se postupa s dokazima“, kaže profesor Ričard Vilson (Richard Wilson), direktor Instituta za ljudska prava pri Univerzitetu Konektikat.
Za Džefrija Najsa nisu samo suci neodgovorni, nego i tužitelji. On smatra da postoji upadljivo odsustvo objašnjenja za navodnu odluku Karle del Ponte da se ne usprotivi zahtjevu Srbije za dodjeljivanje statusa povjerljivosti dokumentima Vrhovnog savjeta obrane. Detalji koji se tiču njene odluke nisu poznati, pa ih stoga nije moguće ni ocjenjivati.
Na pitanje koje se odnosilo na odluke o tajnosti, glasnogovornica Tužiteljstva Olga Kavran odgovara:
„Ne mogu komentirati ništa što je izvan javne domene. Kao što sam rekla, suci su ti koji o tome odlučuju.“
Kritičari Tribunala tvrde da sud griješi kada dokaze proglašava tajnima kako bi osigurao suradnju vlada u državama bivše Jugoslavije. Profesor Robert Donia vjeruje da je Karla del Ponte sklopila ugovor s vragom kada je dopustila da dio zapisnika Vrhovnog savjeta obrane ostane tajan:
„Tužiteljica se jasno opredijelila da odredi i promatra misiju Tribunala kao veoma usku. Ne mislim da je postojao bilo kakav razlog za brigu zbog prava javnosti da se upozna, bilo sada ili u budućnosti, sa sadržajem tih dokumenata.“
Dio promatrača brani odluku Karle del Ponte, navodeći kao razlog teškoće sa kojima se ona suočila nastojeći osigurati suradnju Srbije s Tribunalom.
U korijenu problema s kojima se inače suočavaju međunarodni tribunali pri odlučivanju o zaštiti dokaza leži sukob interesa. Ti sudovi moraju jasno pokazati šta se zbivalo u dotičnim društvima – bez obzira radi li se o zemljama bivše Jugoslavije, Ruandi ili Kongu – pri čemu istovremeno trebaju spriječiti ugrožavanje nacionalne sigurnosti država koje sudjeluju u sudskom procesu. Tribunal u znatnoj mjeri ovisi od država protiv čijih građana pokreće postupke, pogotovo zbog toga što nema ovlasti da ih hapsi i što je kada se radi o privođenju i izručenju osumnjičenih upućen isključivo na vlasti tih država. Zato i dio promatrača ima razumijevanja za navodnu odluku Karle del Ponte da se ne usprotivi zahtjevu Srbije da osjetljiviji sadržaji iz zapisnika Vrhovnog savjeta obrane ostanu tajni, kaže Ričard Vilson (Richard Wilson), s Univerziteta Konektiket (Connecticut) u Sjedinjenim Državama.
„Mogu razumjeti da u slučaju sklapanja sporazuma s nekom vladom u tome sudjeluje samo glavni tužitelj i niko više. Ne znam treba li uvesti pravo ostalih da osporavaju takav sporazum ili da imaju pristup tim podacima jer u protivnom, vlade ne bi nikada otkrile nijednu informaciju tribunalima koji provode istrage. To je jedno od velikih ograničenja međunarodnog prava – ovisnost sudova od lokalnih vlada. Istodobno, žalim zbog toga i smatram to obeshrabrujućim, ali i shvatam koliko je to pitanje nezgodno za ljude koji rade u Tribunalima.“
Nužno zlo u sklopu međunarodnog prava
Dodatni izvor nezadovoljstva za one koji prate rad Tribunala proizlazi i iz njegovih pravila koja propisuju da nakon okončanja nekog slučaja – bez obzira na to koliko je vremena proteklo – niko više nema prava zahtijevati da jednom proglašena povjerljivost dokumenata bude ukinuta, a oni otpečaćeni i javno dostupni. Isto vrijedi i za tajnost sadržaja dijela zapisnika Vrhovnog savjeta obrane.
Poznato je da slični propisi vladaju i u nacionalnom pravu većine država koje jamči višegodišnju zaštitu tajnosti nekih važnih i povjerljivih dokumenata, ali isto tako – poput britanskog Dekreta o službenim tajnama – ne dopuštaju da oni ostanu tajni i duže od 50 godina.
U samoj Srbiji, dokumenti mogu ostati nedostupni najduže 30 godina. To je sistem za koji neki smatraju da bi mogao biti usvojen i u Tribunalu, kaže bivši zamjenik glavne tužiteljice David Tolbert:
„U neku ruku, vremensko ograničenje bi trebalo postojati, barem u većini pitanja koja su osjetljive prirode.S obzirom da govorimo o stvarima koje se smatraju povjerljivima i da učesnici ne smiju govoriti o sadržaju takvih dokumenata, u štampi postoje brojni nesporazumi oko toga šta se dogodilo sa zapisnicima Vrhovnog savjeta obrane. Tužiteljstvo se našlo u teškoj situaciji. Kada se donose odluke o tajnosti dokumenata, Tužiteljstvo ne može objašnjavati javnosti, pa čak ni potvrditi da ta odluka postoji, a još manje raspravljati o prirodi te odluke ili o tome zbog čega bi je sud trebao donijeti ili kakav je o tome stav tužilaštva“.
Direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić ukazuje na još jednu pogubnu posljedicu tajnosti dokumenata – žrtvama se uskraćuje utvrđivanje istine o onome što se dogodilo tokom ratova na Balkanu:
„Neophodan nam je pristup tim dokumentima. Bit će to prilika da se javnost i žrtve bolje upoznaju sa istinom kada su u pitanju navodi o genocidu u Srebrenici. Za pravdu i za žrtve, vrlo je važno izvršiti pritisak na organe Haškog tribunala da se skine oznaka tajnosti sa što više dokumenata.“
I drugi međunarodni sudovi također imaju odredbe kojima se omogućuje uvođenje oznake tajnosti za određene dokumente zbog zabrinutosti za pitanja koja zadiru u nacionalnu sigurnost neke države. Međutim, mnogi stručnjaci bi željeli da to pravilo bude izmijenjeno. Među njima je i bivši tužitelj na haškom suđenju Slobodanu Miloševiću, Džefri Najs:
„Mislim da su sudu povjerene krajnje široke ovlasti u pogledu zaštite interesa po Pravilu 54, pri čemu se svakome mogu uskratiti informacije o procesu. Zato smatram da bi gotovo sve odluke donesene na temelju tajnih saslušanja bilo korisno preispitati.”
No, izmjena pravila rada Tribunala zahtjeva prethodan dogovor onih kojima su takve odluke i povjerene - samih sudaca. Prema Pravilniku o postupku i dokazima, pravila se mogu mijenjati samo jednoglasnim sporazumom desetoro stalnih sudaca; a i tada, samo na prijedlog nekog od njih, odnosno nekog službenika suda ili tužitelja. Kako bi tribunal trebao okončati rad za dvije godine, dio promatrača smatra kako bi takva odluka bila zakašnjela i nesvrsishodna.
Param-Prit Sing (Param-Preet Singh) iz Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch vjeruje da tajnost koja je uvedena na temelju interesa nacionalne sigurnosti neke zemlje predstavlja „nužno zlo u sklopu međunarodnog prava“:
„U ovoj fazi, nisam sigurna da je to pravi način za rješenje ovog problema. Smatram da bi bilo bolje uvesti fleksibilnija tumačenja pravila suda, pa i konkretne odredbe o uvođenju tajnosti. Kada se radi o konkretnom slučaju, dakle uvođenju oznake tajnosti i mjera zaštite na dio zapisnika sa sastanaka srbijanskog Vrhovnog savjeta obrane, važno je osigurati da takve vrste iznimki budu upravo to – izuzetak, a ne pravilo za kojim će se posezati po automatizmu i bez razmišljanja.“
Neki promatrači vjeruju da preostali slučajevi pred Haškim tribunalom možda nude izlaz za problem sa spornim zapisnicima iz Beograda, te da bi zainteresirane strane mogle tražiti ukidanje tajnosti.
Tužiteljstvo bi moglo osporiti status tajnosti tih dokumenata u slučaju bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, Momčila Perišića, koji je postupao u skladu sa ovlastima koje mu je dao Vrhovni savjet obrane, pri čemu su 1993. godine, tokom opsade Sarajeva, počinjeni ratni zločini nad civilima. Međutim, takav stav Tužiteljstva vjerovatno će naići na otpor. U konkretnom slučaju koji je još uvijek u predprocesnom stadiju, Ured haškog tužiteljstva ranije je tražio od vlasti u Beogradu da otkriju neke službene dokumente – uključujući vojne planove i naređenja – ali se to nije dogodilo.
Nastavljeno suđenje Glavašu
Pripremio: Goran Jungvirth
Nakon dojave o ubojstvu '91. na području Osječko-baranjske županije, krim tehničar Bece je sa svojim timom otišao na mjesto događaja. Tijelo Čedomira Vučkovića su pronašli u dvorištu Sekretarijata narodne obrane, a ime ubijenog, Bece je saznao od istražnog suca koji je vodio istražni postupak:
„Pregledom te ograde nisam našao nikakve tragove koji bi ukazivali da je netko preskočio tu ogradu. Ograda je bila prilično visoka u jednom dijelu, u jednom dijelu nešto niža, ispod nje je bio zemljani dio, a pored nje se nalazila neka stara peć. Koliko se sjećam, bilo je neke čađi rasute iz te peći, znači, da se neko tu kretao, vjerovatno bi morali ostati tragovi stopala, a i na zidu, koji je bio prašnjav, vjerovatno bi se prašina skinula da je tko preskakao.“
Bece je kroz očevid utvrdio da su mu očevici lagali i da priča o upadanju Vučkovića kao terorista u Sekretarijat obrane ne drži vodu. Bece je utvrdio kako je ubijeni Vučković bježao prema ogradi u namjeri da pobjegne iz Sekretarijata, a ne od ograde u namjeri da izvrši teroristički napad, odnosno:
“Gledajući prema pravilima struke iz kriminalistike, kad neko hoda i kapa mu krv, te kapljice krvi se izdužuju u pravcu hodanja. Znači, te kapljice krvi su bile izdužene u pravcu ograde, a ne od pravca ograde, kako je rečeno - da je terorista ulazio i da je u njega pucano.“
Istražni sudac Mladen Filipović koji je vodio istragu ubojstva Vučkovića, pojavio se kao sljedeći svjedok te ispričao kako su i njemu očevici, odnosno hrvatski vojnici, rekli kako je Vučković ubijeni terorist. Da Vučković nije samo upucan već da je i otrovan sumpornom kiselinom, Filipović je, prema vlastitim riječima, saznao sljedeći dan od patologa.
Patolog Mladen Marcekić, koji je surađivao na obdukciji ubijenog Vučkovića, na sudu je potvrdio kako je dodatnom analizom utvrđeno da je Vučkovićevo tijelo oštećeno sumpornom kiselinom. Ipak, nije bio siguran je li njegov pokojni kolega dr. Kraus u službenom izvješću kao točan uzrok smrti ubijenog naveo trovanje kiselinom ili prostrijelne rane:
„Nakon obdukcije mi je kolega rekao da na tom tijelu postoje neki znakovi da se radilo o djelovanju kiseline, što je on zamijetio pregledom tijela, organa itd. i da uz te ozljede od kiseline postoje ozljede i vatrenim oružjem. Znači, kombinacija i jednog i drugog.“
Prema tužiteljstvu, civila Vučkovića su prvo pripadnici Glavaševe bojne mučili tjerajući ga da popije sumpornu kiselinu, a nakon toga ustrijelili. Kao sljedeći u nizu ovotjednih svjedoka, bivši osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić svjedočio je kako nema saznanja o zločinima za koje se tereti Glavaš i ostali, iako je čuo priče o neobičnim nestancima osječkih srpskih civila na početku rata u Hrvatskoj.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.