Godinu dana nakon donošenja presude Međunarodnog suda pravde, u Srbiji gotovo da je zaboravljeno na presudu koja je proistekla iz 14 godina duge rasprave o tužbi BiH protiv SR Jugoslavije, odnosno Srbije. Deo stručnjaka smatra da te obaveze ni ne postoje, kaže, iz Beograda, Radovan Borović.
Srbija nije bila obavezna da bilo šta uradi po samoj presudi Međunarodnog suda pravde, ali je Srbija, po drugim međunarodnim dokumentima, obavezna da sarađuje sa Haškim tribunalom, kaže za program «Pred licem pravde» šef pravnog tima Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, Radoslav Stojanović.Stojanović: Što se tiče same presude, to je deklaratorno odluka, a to znači da ne obavezuje na izvršenje. Prema tome, ništa tu nije Srbija propustila da uradi što je trebala da uradi, s tim što ja isto smatram da Srbija mora da izvrši svoje obaveze, u saradnji sa Haškim tribunalom. Od toga ne sme da se odstupa, bez obzira da li je u pitanju presuda ili je to jednostavno jedno osećanje obaveznosti, ako hoćete, čak i moralne. Prema tome, za mene nije problem s te strane, a u odnosu na presudu Srbija nije propustila da bilo šta uradi što bi je moglo staviti u situaciju da bude pred Savetom bezbednosti na neki način okrivljena što nije izvršila presudu Međunarodnog suda pravde.
U presudi Međunarodnog suda pravde potvrđeno je da su snage bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. počinile genocid koji je Srbija najpre propustila da spreči, a zatim i da kazni i izruči Tribunalu njegove počinioce, na čelu sa Ratkom Mladićem.
Prema tumačenju bivšeg ad hoc sudije Medunarodnog suda pravde, Vojina Dimitrijevića, Srbija još uvek nije izvršila presudu.
Dimitrijević: Tu nesumnjivo nije urađeno ništa, što nam u ovom kontekstu našeg neprekidnog pozivanja na međunarodno pravo ne odgovara. Bio je nekakav predlog da se usvoji rezolucija izvinjenja ili oprosta i pomirenja, ali to nije usvojeno. Na neki način, još nismo izvršili tu presudu. Jedini genocid je Sud, na veliko nezadovoljstvo ljudi iz BiH, našao da se desio jedino u Srebrenici. A moglo se bar za Srebrenicu nešto reći, a ni to nije prošlo. E, sad, ponavljam, ako se neko stalno poziva na međunarodno pravo, onda bi morao da pazi da mu se ni najmanja zamerka tu ne može učiniti.
Što se tiče reakcija i učinjenog godinu dana nakon donošenja presude Medunarodnog suda pravde, opšti je utisak da je ona u Srbiji
pogrešeno shvaćena, odnosno kao sudska abolicija Srbije od njene umešanosti u rat u Bosni i Hercegovini.
To se dogodilo zahvaljujući i odnosu medija koji su delom nepotpuno ili pogrešno preneli presudu i njene posledice, kaže Ana Jerosimović, istraživač Beogadskog centra za ljudska prava.
Jerosimović: Izostala je i javna rasprava o toj presudi. Jedino zvanično obraćanje povodom te presude bilo je obraćanje predsednika Srbije Borisa Tadića da Narodna skupština usvoji takvu deklaraciju u kojoj će se nedvosmisleno osuditi genocid u Srebrenici. Nažalost, to je propalo. Na taj način Srbija je propustila priliku da uputi putem najvišeg predstavničkog tela izvinjenje žrtvama i da po prvi put osudi genocid koji se dogodio u Srebrenici.
Odluke Međunarodnog suda, po pravilu, nisu obavezne, ali su od velikog moralnog značaja. Čini se da Srbija u ovom trenutku ima previše problema da bi se, nažalost, bavila jednom veoma važnom, možda istorijskom presudom Međunarodnog suda pravde, kaže portparol srpskog Tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić.
Vekarić: Kao građaninu Srbije, naravno, drago mi je što je ona na neki način oslobođena odgovornosti, pre svega za genocid u BiH. Međutim, presuda da Srbija nije dovoljno učinila, svakako obavezuje na neki način sve nas koji se bavimo tim poslom. Mislim da će protokom vremena kroz ove sudske postupke koji, pre svega, tretiraju ratne zločine u BiH i Hrvatskoj, doći do zadovoljenja neke opšte pravde tako da ćemo moći, ako do sada nismo, da našim kolegama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine dostojanstveno pogledamo u oči.
Niko iz srpskog tima pred Međunarodnim sudom pravde nije bio dostupan za komentar šta je urađeno u izvršenju presude godinu dana nakon odluke Međunarodnog suda.
Šta bi bilo dovoljno da se izvrši presuda, zaključujuje nekadašnji ad hoc sudija Medunarodnog suda pravde Vojin Dimitrijević.
Dimitrijević: Mislim da bi bilo dovoljno za sve, kad bi se ovi, koji su optuženi pred Tribunalom i za koje se nesumnjivo predpostavlja da su na teritoriji Srbije, izručili. A ima ih trojica. Karadžića još niko i ne računa baš u to. Imate Mladića, koga neće da izruče jer je «heroj», a imate još dva čoveka koji nisu nikakvi «heroji», pa ni njih neće da izruče.
Presuda o tužbi protiv SCG za agresiju i genocid u BiH unela razdor u najvišem državnom tijelu
Ponašanje vlasti u Beogradu prema nalogu iz presude Međunarodnog suda pravde, na godišnjicu njenog objavljivanja uvelo je dodatini razdor među članove kolektivnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kaže iz Sarajeva Dženana Halimović.
Godišnjicu presude Međunarodnog suda pravde o tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini obilježila su neslaganja u najvišem državnom tijelu o tome da li od Vijeća sigurnosti UN zatražiti da Srbija ispoštuje odluku Suda.
Član Predsjedništva iz reda Bošnjaka, Haris Silajdžić, pokrenuo je ovo pitanje jer Srbija ni godinu dana nakon presude nije postupila po nalogu Suda, prvenstveno kada je riječ o saradnji s Haškim tribunalom i hapšenjem osumnjičenih za ratni zločin.
Silajdžić: Do danas Srbija nije postupila po nalogu Međunarodnog suda pravde. Obzirom da po članu 94. Povelje UN, stav 2, oštećena strana u slučaju neprovođenja ovih odluka i naloga ima pravo pribjeći Vijeću sigurnosti UN radi poduzimanja mjera, smatrao sam potrebnim da pokrenem to pitanje. Imali smo dva člana Predsjedništva za i jednog člana protiv.
Član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Nebojša Radmanović, nije podržao ovu odluku, smatrajući da je ona destruktivna po vitalni interes RS, te zatražio i dobio podršku od entitetskog parlamenta kako ne bi bili narušeni dobrosusjedski odnosi i Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama koje je RS sklopila sa Srbijom.
Radmanović: Ovo je, u najgorem trenutku, ponovo napad iz Bosne i Hercegovine na Republiku Srbiju i na srpski narod koji živi u BiH. Mi to ne možemo dozvoliti. Ja to ne mogu dozvoliti. Znam da ni vi to ne možete dozvoliti, a u skladu sa Ustavom i obraćam se vama.
Presuda Međunarodnog suda pravde nikad nije prevedena na lokalne jezike u BiH, niti je objavljena u Službenim novinama. Upravo to je trebao biti osnovni kurs za dalje korake, smatra Sakib Softić, pravnik koji je zastupao BiH u ovoj tužbi.
Softić: Presuda mora biti prevedena i učinjena dostupnom svim građanima BiH, svim institucijama, tako da bi to, nakon ili što se država BiH i njeni građani upoznaju sa sadržajem presude, trebalo potaći neke aktivnosti.
Pod aktivnostima može se podrazumijevati i eventualno obnavljanje procesa, no samo ukoliko se utvrdi postojanje novih dokaza koji bi mogli dovesti do preispitivanja sudske odluke.
Edina Bećirević, asistent na Falultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu, vjeruje kako novih dokaza ima.
Bećirević: Knjiga Momira Bulatovića «Neizgovorena odbrana» sadrži veliki broj tajnih transkripata koje Međunarodni sud pravde nije htio da vidi, a Međunarodni krivični tribunal odbio da objavi. Objavljivanjem tih transkripata, a Bulatovićeva knjiga definitivno daje povod da se ti transkripti i zvanično objave, čini se da bi se pružio značajan broj dokaza koji bi dali mogućnost za obnavljanje postupaka pred Međunarodnim sudom pravde.
I presuda doživotnog zatvora bosanskom Srbinu Nikoli Jorgiću za genocid počinjen 1992. u Doboju otvara novi aspekt u tumačenju definicije genocida. S obzirom da i ova presuda ima karakter međunarodne, baca novo svjetlo na događaje u BiH i prije srebreničke
tragedije jula 1995. godine, smatra Bećirević.
Bećirević: U julu 2007. Evropski sud za ljudska prava je potvrdio ovu njemačku presudu, kao i pravo njemačkog suda da ga osudi po osnovu univerzalne jurisdikcije za genocid. Prema presudi Međunarodnog suda pravde i prema presudama za pojedinačne zločine u Haškom trubunalu, zločin koji su počinile srpske snage u BiH 1992.-1995. smatraju se etničkim čišćenjem. Samo se genocid u Srebrenici karakterizira kao genocid.
Uprkos novim presudama pred međunarodnim sudovima, BiH treba da se zadovolji onim što je već presuđeno, kaže Softić.
Softić: Ova presuda je dosta dobra za BiH i ne treba skretati pažnju s onoga što je sud utvrdio, a sud je utvrdio da je genocid u BiH počinjen, da je genocid počinila vojska i policija RS u vršenju javnih ovlasti Republike Srpske. Znači, u ovom trenutku je to, s aspekta dešavanja unutar BiH, nama dovoljno.
Osim Predsjedništva BiH koje bi od Vijeća sigurnosti UN zatražilo izvršenje sudske odluke, ne postoji niti jedan drugi mehanizam koji bi osigurao izvršenje presude.
Za sada se to neće dogoditi, niti se uskoro planira revizija postupka.
Tužba Hrvatske protiv SCG za genocid je izgubljeni spor?
Hrvatska je 1999. godine tužila Srbiju i Crnu Goru za genocid Međunarodnom sudu pravde, 4 godine nakon što je to učinila Bosna i Hercegovina. No, već duže vrijeme o toj se tužbi u Hrvatskoj šuti, a stručnjaci procjenjuju da je riječ o izgubljenom sporu i da bi vlasti u Zagrebu mudro postupile kada bi je na neki način uspjele povući. Javlja se Ankica Barbir-Mladinović.
Odvjetnik Anto Nobilo navodi više razloga.
Nobilo: Jedan je što će objektivna analiza ukazati da na teritoriju Hrvatske nije načinjen genocid. Oni koji su ubijeni, u Vukovaru prije svega, to su sve odreda bili hrvatski branitelji. Iz nepoznatog razloga mi smo ih isproglašavali civilima. Oni koji su odvedeni iz bolnice, ranjenici, to ne umanjuje činjenicu da je sve to veliki ratni zločin, ali nije genocid. Zbog toga nećemo uspjeti s tom tužbom.
Većina pravnih stručnjaka od početka je bila rezervirana po pitanju uspjeha hrvatske tužbe protiv Srbije koju je, za više od milijun dolara, napisao američki odvjetnik David Rifkin, mnogi tvrde 'šlampavo' i bez konkretnih dokaznih materijala što je, tek kasnije, donekle ispravio pravni tim Račanove vlade.
Unatoč tome Nobilo i dalje misli da tužba nema pravnu osnovu.
Nobilo: S druge strane, ova presuda Šljivančaninu i drugima, za Vukovar, sigurno ne ide u prilog nama. Drugo, kada BiH nije uspjela za Srebrenicu, onda su zasigurno naše šanse daleko manje. Ja mislim da to jednostavno stoji na sudu, a naši Boga mole da se o tome ne priča i ne poteže.
Iako kaže da o umiješanosti Srbije i Crne Gore u rat u Hrvatskoj postoje brojni dokazi, tumačenje samog genocida, po konvenciji UN-a, vrlo je usko i strogo.
Nobilo: Ja čak i ne dvojim da se može dokazati direktna umiješanost Srbije jer je novosadski korpus prešao granicu i razarao, ali nemate elemente genocida. U BiH je vrlo visoko postavljen prag za genocid. Kod nas nemate, na svu sreću, tih pokazatelja da bi se radilo o genocidu. Genocid znači sustavno uništavanje jednog naroda sa područja itd. Pametnije bi bilo to povući i dogovoriti se, samo kako to politički objasniti?
Možda je to i objašnjenje naših teškoća u traženju odgovora na naizgled jednostavno pitanje - što je s hrvatskom tužbom protiv Srbije za genocid? Službenu izjavu nismo dobili, a izbjegli su je i oni koji su početkom 2000. dodatno uobličavali tužbu.
Prenosimo stoga mišljenje još jednog odvjetnika, dr. Slobodana Budaka.
Budak: Ne znam. Najbolje da vam kažem da ne znam, jer neke detalje ne znam. To u ovom času, čini mi se, nije neki posebni predmet javnog interesa. Ja ne primjećujem da se to pitanje učestalije povlači po našim medijima. To je negdje sa strane, sve na nivou jednog prizemnog taktiziranja.
I dr. Budak misli da Hrvatska nema velikih šansi da dobije taj spor.
Budak: Mislim da nema zato što bi morala, rekao bih, biti apsolutno nedužna sa strane žrtve da bi se moglo raditi o nekakvoj «podjeli plijena». Osim toga, trebalo je to odmah konstatirati, a ne prikrivati određene činjenice, koje ni do danas nisu oficijelno razjašnjene, o toj tajnoj diplomaciji između Beograda i Zagreba tokom ratnih operacija. Posebno na području Bosne, gdje su, prema onome što se događa u Hagu, agresori bili prvo srpska, a bogami, poslije toga i hrvatska strana.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
