Srebrenički genocid: Sporazumi o priznanju neprihvatljivi

Vaso Todorović, koji je osuđen na šest godina zatvora zbog zločina u Srebrenici, biće uslovno pušten na slobodu, potvrđeno je u Sudu BiH. Kako je navedeno, Todorović je od 1. septembra slobodan čovjek.

U oktobru 2008. Todorović je proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti zbog pomaganja u ubistvima, deportaciji i prisilnom preseljenju bošnjačkog stanovništva sa područja Srebrenice u julu 1995. godine.

On je sa Tužilaštvom BiH prethodno postigao sporazum o priznanju krivice, koji je Sud prihvatio, zbog čega je dobio blažu kaznu.

Kada Hotić iz udruženja ''Majke enklava Srebrenica i Žepa" smatra da u predmetima koji se odnose na Srebrenicu, budući da je Haški Tribunal utvrdio da je riječ o genocidu, ne bi trebalo sklapati sporazume o priznavanju krivice sa optuženima:

„U Srebrenici se zna šta je bilo. Svi učesnici u Srebrenici su krivi. Oni neće otkriti ništa novo što se ne zna, samo što je u sudu bitno da se potvrdi da je za to neko kriv, da je neko činio nešto, ta njihova priznanja su sudu važna. Međutim, šta je to žrtve ako budu jedan po jedan tako oslobođeni? Onda ko će odgovarati, ko će biti kažnjen? Jer nama ne znači to ništa ukoliko će biti svi slobodni, takoreći svi jer veliki je broj oslobođenih. Jedini Krstić što izdražava kaznu za genocid, a ne može jedan čovjek biti kriv za genocid. On je radio u sklopu drugih, to je sistem, to je organizovano, to je pripremljeno. Jednostavno ne može jedan za to samo jedan čovjek da odgovara. Ne mislim da treba da ga puste, nego trebaju i svi ostali da leže u zatvoru da odgovaraju za genocid, jer dokazano je da je bio genocid u Srebrenici.“

Tužilaštvo BiH do sada je sklopilo više od 20 sporazuma o priznavanju krivice sa optuženima za ratne zločine. Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva, navodi niz argumenata zbog kojih su ovakvi sporazumi korisni:

„U prve dvije godine rada Posebnog odjela za ratne zločine uopće nije bilo sporazumnih priznanja u predmetima ratnih zločina. Otprilike, 2007.
kreće intenzivno potpisivanje sporazumnih priznanja krivnje, i doista su intenzivirani jer optuženi, pritisnuti jakim dokazima Tužiteljstva, vide da će biti osuđeni, da nemaju kud i zbog toga se odlučuju na sporazumno priznanje i suradnju sa Tužiteljstvom. U zamjenu za nešto blažu kaznu daju nam korisne informacije i pomažu u procesuiranju drugih osumnjičenih u predmetima ratnih zločina. Na taj način smo dolazili i do značajnih podataka, informacija o tijelima nestalih žrtava ratnih zločina za kojima se tragalo 15 ili više godina.“

Udruženja žrtava konsultovana

Praksa sklapanja sporazuma o priznanju krivice preuzeta je od Haškog tribunala. No, Kada Hotić smatra da su takvi sporazumi ipak korisni samo za optužene.

„Ta se praksa priznavanja krivice uobičajila. Priznala je Plavšićka pa dobila 11 godina, pa je poslije rekla da bi opet radila isto. Znači samo je iskoristila tu priliku da dobije manju kaznu. Nisu oni dobročinitelji što će priznati, što će otkriti, nego samo se bore da dobiju manju kaznu. Ništa dugo", kaže Kada Hotić.

Iako je u praksi bilo dosta primjera gdje su oni koji su priznali krivicu dali korisne informacije o drugim optuženim ili o mjestu ukopa žrtava za koje se nije znalo, ima i onih koji nisu otkrili ništa novo, a na veliko razočarenje žrtava ubrzo su se našli na slobodi.

To potvrđuje i Asim Zulić, predsjednik Saveza logoraša Kantona Sarajevo:

„Imamo čak jedan primjer u sudu u Trebinju, gdje je izvršilac izvršio krivično djelo silovanja i bio presuđen zatvorskom kaznom, da bi ga više instance sudova u ponovnom pretresu oslobodili optužbi - i te naše žrtve su ostale zapanjene takvim presudama sudova.“

Grubešić navodi kako se ni jedan sporazum ne potpiše prije konsultacija sa udruženjima žrtava.

„Svaki put smo kontaktirali i udruženja žrtava koja daju svoju suglasnost na sklapanje sporazuma s obzirom da objasnimo koje su koristi od sporazumnog priznanja krivnje. I pri tome treba istaći, suprotno mišljenju koje se često pojavljuje u javnosti, da se te optužene osobe temeljem sporazuma, uvjetno govoreći, lako izvuku, da to nije doista tako. Temeljem sporazuma o priznanju krivnje bilo je i kazni koje su izricane od 15 i 17 godina zatvora“, tvrdi Grubešić.

Ipak, u u nekim slučajevima krajnji ishod je za žrtve uvrjedljiv, pogotovo kada se zna da oni koji su činili zločine mogu nastaviti normalan život, a žrtve nemaju potporu države, ne mogu ni odštetu naplatiti, te se osjećaju iznevjereni u svakom pogledu.